Društveno angažirana drama, licem u lice s militarizacijom vrle nam budućnosti

Riječke ljetne noći, 19.6. – 23.7.2026., Kolektiv Igralke & Žiga Divjak: Čvor, autorski projekti Žige Divjaka

• 

  20. lipnja 2026. u okviru Riječkih ljetnih noći u prostoru DeltaLaba – bivšeg IVEX-a, na adresi Delta 5, suautorice i izvođačice Kolektiva Igralke: Anja Sabol, Vanda Velagić i Klara Kovačić, izvele su predstavu Čvor.

  Gledateljima se u društveno angažiranom kazališnom događanju sugestivno prikazalo kako su istraživanje, kreativnost i htijenje u umjetničkom izričaju, uz sveprisutnu građansku odgovornost, međusobno ovisni društveni angažmani, a glumice su to duboko ispreplele  linijama istraživanja u povijesti, filozofiji i osobnom iskustvu: „…donosile smo scene koje su se najviše ticale našeg osobnog iskustva života u ovom gradu, u Rijeci, i naših obiteljskih priča. Te smo priče spojile koristeći scenografske elemente fragmenata iz Rijeke, ali i svijeta koji nastanjujemo: svijeta koji je prepun ruševina industrijskih obećanja vrle budućnosti“.

  Kolektiv Igralke i ovom je predstavom opravdao svaku autorsku, do danas, zapaženu i nagrađivanu scensku izvedbu usmjerenu buđenju uspavanih društvenih jedinki za mnoge uže i šire društvene pojave. Glumice i autorice priredile su scensko kazalište u areni, izvedbu zamislile licem u lice, oblikom suvremenog kazališta, i srušile tako sve udaljenosti između glumca i publike, između priča, onih vlastitih, obiteljskih, ali i priča o gradu Rijeci i o Europi i svijetu.

  

  I tako, odmah, u samom središtu zbivanja, na bijelom zidu projicira se gorka činjenica: Europska komisija predložila je paket težištima usmjeren na obranu i sigurnost, financijski plan od 800 milijardi eura za naoružanja. Financiranje se planira kombinacijom nacionalnih zaduženja država članica te potencijalnim korištenjem dijela kohezijskih fondova za vojne investicije. Promišljamo, jer ova predstava ne može a ne pokrenuti misli, emocije, sjećanja i strahove. Zaključujem da u svijetu socijalne globalne krize i upitnog ekološkog očuvanja planeta Zemlja, čovjek ostaje poražen i ostavljen pred moćnicima koji vode k ratu, dopustite mi držićevski reći: „pogubi ljudskog roda“. Igralke nas bude i gotovo šamaraju istinom, dodirujući naše obraze umjetnošću (dinamika izmjene prizora i scenski rekviziti brišu granice povijesnih potresnih događanja poput izmjena režima, parola, ideologija, u ratovima kojima svjedoče sudbine predaka, djedova, očeva, o kojima glumice pričaju), a militarizacija je uvijek negdje vrebala i čekala da je iskopaju i u nekim, za čovjeka pogubnim interesima, opet stave u prvi plan. Ne zaboravimo, navode djevojke, Hrvatska se uključuje u sve navedeno, svjedočimo ponovnom uvođenju obveznog vojnog roka i modernizaciji vojske zbog globalnih geopolitičkih promjena. Vojne se teme integriraju u društvo, a u predstavi slušamo snimljene audio zapise, izjave pozvanih mladića koji kreću na vojno osposobljavanje – koji čvor! Čak optimistično vide dobro u budućem zapošljavanju ili ratu koji se sprema.

  Uz sve navedene čvorove, jednu začvoranu nit ne otpetljava stoljećima grad Rijeka. Kao lučki grad, Rijeka se postupno razvila do gospodarskog središta izravno vezanog uz naprednu lučku infrastrukturu i golemi zamah tvornica u 19. i 20. stoljeću. Tvornica Torpedo, Tvornica papira (Hartera), Brodogradilište 3. maj itd., Igralke upozoravaju – nekad aktivne industrijske divove činili su i ljudi, masovnost radne snage. Zatvaranjem ovih postrojenja, ljudi koji su u njima radili ostali su samo školski statistički brojevi, u predstavi bijelom kredom ispisani podaci na povišenoj sceni gdje su rasle naznake obiteljskih povijesti (djedina odličja, knjige, brodice od papira koje je izradila publika slijedeći upute glumica, u blizini brodica kipić, simbol Brodogradilišta 3. maj, autora Vinka Matkovića) i urbane riječke zone (cigle tijekom predstave slagane u neboder, išarani natpisi riječkih grafita). Dokumentaristički materijali nisu izostali u dvosatnom storytellingu  (npr. porinuće broda, iz filma autora Petra Trinajstića) u kome je svaka od autorica ispričala svoju riječku priču i priču svoga djetinjstva, u čije se ime na sceni pronašao i koji tračak zemlje ili zelene livade, ali i pokoja biljka. Kao grad tranzita, Rijeka je uvijek bila otvoreni grad za mnoge, a danas, utopljena u europsku politiku, otvorila vrata i Americi (slušamo stihove „We’re all living in Amerika,/Amerika, Amerika…“ njemačkog benda Rammstein).

  

  Dakle, Rijeku nije zaobišla militarizacija. U Rijeci je davno proizveden i prvi ubojiti torpedo (glumica je krenula nogom drobiti brodice od papira, a zvuk udarca torpeda i uništenja broda sugestivno i moćno akustički je ostvaren mikrofonom koji je s pripovijedalačke pozicije spušten tik do stopala koje gazi brodove), ubojitost je scenski inovativno i suvremeno odrađena igrom zvuka i pokreta; napomenimo da se ratna prašina simulirala puštanjem magle iz generatora i vrenjem vode u kuhalu za čaj. Bilo je to u povijesti, Rijeka je i bombardirana strateški zbog vojne industrije, a danas je u Rijeci njemački proizvođač naoružanja Rheinmetall preuzeo pomorski sektor tvrtke Lürssen (Naval Vessels Lürssen - NVL) čime je riječka ispostava te tvrtke postala dijelom globalnog lanca vojne industrije. Još jedan čvor - grad korača unazad, u svjetski, dehumanizacijski sveopći val, val moguće katastrofe gdje će ljudska bića postati hrana za topove (M. Krleža), val u koji smo svi uronjeni i hvatamo dah, hvatamo život, poput glumica koje su zaronile u akvarij napunjen vodom te između straha i promišljanja u ime sviju nas – hvatale dah. Živimo li u holocenu ili antropocenu, svejedno je, i dalje samo sramno četveronoške možemo bojažljivo puzeći kretati prema onome što nam donosi sutra ne čineći ništa. Strah nas je, dakle – postojimo!

  Nadamo se brojnim reprizama, tako potrebitim i osvješćujućim učincima na publiku koje su nam Igralke omogućile.

  

  Pored redatelja Žige Divjaka, koji je i dramaturg, predstavu su oblikovali i skladatelj Blaž Gracar, scenograf Igor Vasiljev, inspicijentica Ana Jurčić, oblikovatelji svjetla Marin Lukanović i Žiga Divjak te tehnički voditelj Marin Lukanović.

  © Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 19. srpnja 2026.

Piše: