Kazališna magija izvan granica jezika i različitosti

Centar za rehabilitaciju Zagreb: Slučajno ja, inkluzivna kazališna predstava prema motivima drame Kaspar Petera Handkea, Dvorana Gorgona, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb

• 

  Najpotresnija predstava koju sam gledala ove kazališne sezone, a i jedna od najboljih koju sam pogledala u zadnje vrijeme svakako je predstava Slučajno ja, nastala na temelju Handkeova Kaspara, u okviru Europskog festivala inkluzivne umjetnosti. „Predstava je završni produkt projekta „Scena za sve“, koji su osmislile i realizirale studentice diplomskog studija Edukacijske rehabilitacije ERF-a, kolegice Petra Josipović i Lucija Rako, u suradnji sa studentima diplomskog studija glume Akademije dramske umjetnosti – Tarikom Žižkom i Antunom Antolovićem. Projekt je ostvaren pod mentorstvom izv. prof. art. Pravdana Devlahovića (ADU) i doc. dr. sc. Damira Miholića (ERF), u suradnji s Centrom za rehabilitaciju Zagreb, gdje su projekt koordinirale Martina Zubčić Maretić, univ. mag. rehab. educ. te volonterka Centra Marija Gjurgjan, univ. mag. rehab. educ.“

  Predstava nastala kao produkt rada u kreativnim radionicama koje su osmislili i vodili studenti ADU-a i studentice ERF-a i u kojima su svi sudionici ravnopravno pridonosili sadržaju i scenskom izrazu, počinje didaskalijama koje se čuju u offu dok mnogobrojna publika silazi gledalištem Gorgone, a na sceni su prevrnute stolice, destrukcija smisla, stolovi, ormar, dvosjed, mikrofoni i glazbeni instrumenti sa strane. Nakon govorenoga početka nastaje vrlo sugestivan i krajnje intenzivan neverbalni početak – Kaspar se, u iznimnoj izvedbi (Tarik Žižak) pokušava snaći u prostoru, koreografski domišljeno se spotičući o civilizaciju, prepreke koje videćima nisu problem, razbijajući dodatno simetriju, puzeći, krećući se u krug, sudarajući se s namještajem…, a ostali su izvođači s lijeve i desne strane pozornice, nijemi i okrenuti unutarnjosti, prateći gotovo nemušti, razbarušeni svijet koji problematizira jedan od nedostataka koji ljude čini drukčijim i posebnijim. Postupno se svi sudionici uključuju ulazeći u tako kreirani prostor i svojim posebnostima i dodatnom energijom stvaraju kazališnu magiju krećući se nesmetano u prostoru, stvarajući manje cjeline, parove, trojke, skupine, osamljujući se, sjedajući na dijelove namještaja… „Možeš postaviti pitanje“, nudi se u glasu off izvođačima, referirajući se na naslov predstave.

  Iako predstava nije interaktivna, osim nekoliko izravnih uputa na kraju da se uspravimo, publika je emotivno vrlo suptilno uvučena u predstavu i skupa s njom diše, asocijativno se sigurno prisjećajući nekih životnih situacija i događaja, kao što sam se i ja prisjećala problematičnih sudbina djece koja su nama u kuću u Dubrovniku dolazila jer je naš otac Vlaho kao ravnatelj Centra za socijalni rad inicirao takva druženja, a sjetila sam se i jedne davne rukometne utakmice u kojoj smo igrali protiv gluhonijemih protivnica (mislim da su nas pobijedile), izvrsnoga gimnazijskoga projekta Pogledaj me, koji je osmislio Martin Birač, tad učenik, a koji je uključivao cijelu zagrebačku gimnazijsku populaciju, unutar kojega sam režirala i mentorirala predstave i filmove, a prihodi su išli štićenicima doma u Dubravi, kao i odlaženja u domove i rada s djecom s raznovrsnim tjelesnim i drugim oštećenjima u sklopu kolegija na Kineziološkome fakultetu, učenja plivanja djece s intelektualnim poteškoćama, naravno i kazališta slijepih Novi život. Svi su ti projekti pokušavali senzibilizirano i decentno uključiti sve ljude ravnopravno u proces umjetnosti, izražavanja, sporta.

  

  Ne ulazeći u kontroverze života Petera Handkea (1942.), austrijskoga romanopisca, dramatičara, prevoditelja, pjesnika, filmskoga redatelja i scenarista i njegove krajnje problematične političke odluke, neupitna ostaje avangardna estetika njegova opusa, što uključuje i dramu Kaspar, praizvedenu 1967., u kojoj je donio priču o Kasparu kao alegoriju konformističkih društvenih pritisaka. Izvrsno odabran tekst za ovako mišljenu predstavu pokazuje svu besmislenost i apsurdnost života, kao i iracionalnost jezika (A. B. Šimić: „Riječi bi trebalo odstvariti.“). Tako se jedan dio predstave temelji na izgovaranju i ponavljaju jedne jedine rečenice o identitetu u različitim formacijama i s različitim intenzitetom, kao uvjeravanje u njezinu istinitost, a poslije nje čuje se tekst o definiciji rečenice, smislu rečenice, nizanju rečenica, stvaranju teksta, analizi, a onda se i rečenica kao smislena cjelina ponovno restrukturira i redizajnira, pojednostavljuje, postaje samo upućivačka kad se čuju rečenice i ponavljanja, opet u parovima ili skupno, uz osvjetljavanje dijelova namještaja na sceni: „Ovo je stol, Ovo je lampa…“, što korespondira s ionescovskim i beckettovskim dramskim, dramaturškim i kazališnim kodom, svojevrsnom govornom torturom.

  Prva Handkeova cjelovečernja drama koju je Max Frisch proglasio „dramom desetljeća“ prikazuje „napuštenog Kaspara Hausera kao gotovo nijemog i nevinog, uništenog pokušajima društva da mu nametne svoj jezik i vlastite racionalne vrijednosti. Kaspar je temeljen na priči o Kasparu Hauseru. Odgojen u mračnoj rupi, sa 17 godina zalutao je u njemački grad iz 1824. znajući samo jednu rečenicu i postao znanstvena zanimljivost: gotovo odrasla osoba bez jezika i vanjskih utjecaja, tabula rasa o kojoj društvo i njegovi znanstveni učitelji mogu pisati bez posljedica.“

  Što je zapravo jezik i kako nas određuje, pozicionira u društvu i koliko je bitno artikulirati misao, koliko nam je jezik urođen, kako gradi karaktere i odnose, je li nemuštost komunikacije jednako vrijedna kao i perfektno izgovorene riječi, rečenice, tekst? Kao i u svakoj avangardnoj predstavi, teatru apsurda, antidrami, scenski znakovi su iznimno bitni, tako je i u ovoj predstavi bitna glazba kao znak, pokret kao znak, glas kao znak, kostim kao znak, bijele kape, lupanje po ormaru kao po sebi i svijesti, lupkanje u ritmu, što sve čini zajedničku svijest i podsvijest koja se kreira na pozornici i odolijeva svim mogućim iskušenjima. „Ono što Kaspar doživljava na pozornici može se događati svakodnevno: potreba ili želja za prilagodbom, promatranjem i oponašanjem tuđih riječi i postupaka, da se afirmira i istovremeno negira sebe.“

  

  Izvođači, korisnici Centra za rehabilitaciju Zagreb, uz pomoć su studenata diplomskoga studija glume Akademije dramske umjetnosti koji su s njima radili godinu dana, a Antun Antolović i Tarik Žižak s njima su stalno i na sceni kao suglumci, izvrsno ušli u taj kazališni kasparovski svijet, gotovo znalački, kao da su sve razumjeli, kao da su spoznali tajnu kazališta, a vjerojatno i jesu, jer ovakva velika predstava snažne emocije i prebacivanja preko rampe mogla je nastati samo intuitivnim i/ili racionalnim promišljanjem koji ne crta granicu između svjetova umjetnosti i stvarnosti i onih drugih. U izvrsno režiranoj kazališnoj predstavi u kojoj nije bilo slabih mjesta, a koja je i mizanscenski znalački oblikovana, koristeći sve segmente scenografije, kao i dubinu pozornice, perspektivu, ulaze i izlaze, uz Petru Josipović i Luciju Rako, studentice diplomskog studija Edukacijske rehabilitacije ERF-a, kostimirane u lagane crne kapuljače koje su izvođače i izvođačice, ako je bilo potrebno, decentno i nježno otpraćivale i usmjeravale zagrlivši ih, svi su vrlo hrabro izdržali cijelu dinamičnu i aktivnu predstavu. Ponajbolje su scene trenutnih i kratkih zaustavljanja robotiziranih kretnji, koje uz izvrsno svjetlo djeluju filmski i istovremeno onostrano, a protuteža su im izvrsni plesački dijelovi neobično zanimljive ritmičnosti. Emotivno, snažno, majstorski! Bravo za sve! Na kraju su se svi sudionici predstavili rekavši nekoliko riječi o sebi, prethodno skinuvši kapu. Na plakatu koji ne nudi sve informacije o predstavi, ali je dobro kreiran, bijela je kapa s dvije puce, nalik čovjekovu licu, a slične takve identifikacijske kape nose i sudionici ove začudne predstave.

  Nakon predstave organizirana je i panel-diskusija Kreativni puls – inkluzivna perspektiva u izvedbenim umjetnostima, kako bi se dodatno osmislila i racionalizirala potreba dijaloga i osnaživanja, kao i uključile osobe s invaliditetom u kreativne procese s idejom stvaranja demokratičnog kulturnog prostora. Pozvani panelisti bili su: Iva Nerina Sibila, plesna umjetnica i kritičarka, Anita Matković, glumica i dramska pedagoginja, Branko Banković, plesni umjetnik, producent i plesni pedagog, Petra Josipović i Lucija Rako, studentice ERF-a Sveučilišta u Zagrebu, Tarik Žižak i Antun Antolović, studenti ADU-a Sveučilišta u Zagrebu, a moderatori: Damir Miholić i Martina Zubčić Maretić.

  Savjet: predstavu svakako treba pogledati jer otvara mnoga identitetska pitanja i daje odgovore, a/ali i zato što je iznimno dobra.

  

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 10. srpnja 2026.

  Autorski tim:

  Antun Antolović, student diplomskog studija glume Akademije dramske umjetnosti
  Petra Josipović, studentica diplomskog studija Edukacijske rehabilitacije ERF-a
  Lucija Rako, studentica diplomskog studija Edukacijske rehabilitacije ERF-a
  Tarik Žižak, student diplomskog studija glume Akademije dramske umjetnosti

  Igraju: Katarina Prinčić Hajduković, Mira Pomenić, Dražen Kesić, Dražen Šarić, Nikola Zlatar, Sanja Juršić, Antun Antolović, Petra Josipović, Lucija Rako, Tarik Žižak

Piše: