Kazališni ritual pamćenja ranjenoga Grada

Studentski teatar Lero: Feđa Šehović, Zla kob zaborava (Dubrovački ratni dnevnik), red. Davor Mojaš

• Na plakatu je predstave koji je kreirala majstorica dizajna, grafičarka Nora Mojaš fotografija Feđe Šehovića s kačketom i u mantelu, zimsko je doba stradavanja Dubrovnika, u lijevoj mu je ruci mačak, a u desnoj diktafon. Feđa je nasmiješen, gleda u svoga žuto-bijeloga mačka, kao da se osjeća njegova toplina i mekoća, a suprotnost je tome životu i životnosti mali stroj s vidljivom kasetom u koji Feđa izgovara svoje misli o strahotama razaranja Grada koji ga je u potpunosti prigrlio, životno i umjetnički odredio, kao i on Grad otkad je kao šestogodišnji dječak došao iz Bileća u njegove skute. Po plakatu su sa strane mrlje crne i bijele, različitih veličina, koje sugeriraju patinu vremena, ali i isprepletanje života i smrti, Erosa i Thanatosa. Phobos se na slici ne osjeća, samo doza sjete i zapitanosti. „Šehovićev opis ratnih događaja tijekom rujna, listopada, studenog i prosinca 1991. godine potresan je povijesni i književni trag u kojem autorovi prikazi okrutnih i bolnih dana okupacije i napada na Grad svjedoče o istrajnoj ljudskoj želji za istinom i slobodom kao najvećim vrijednostima“, navode u Studentskom teatru Lero koji je Šehović utemeljio 1968., a za Lera je i pisao i režirao dramske tekstove, utječući na niz generacija mladih ljudi i pojedinaca koji su se poslije profesionalno bavili kazalištem. Na plakatu su i potrebni podatci, kao i naznaka: Čitanje Grada IX.

  Teatar Lero i Davor Mojaš u svome dugogodišnjemu prepoznatljivome minimalističkom i estetski vrlo lijepo razrađenome stilu, istaknute simbolike, polaganoga ritma i začudnosti donose novu predstavu, ostvarenu uz potporu Grada Dubrovnika, Zla kob zaborava, inspiriranu ratnim Šehovićevim dnevnikom, u sklopu ciklusa Čitanje grada koji je Mojaš osmislio za vrijeme Godine čitanja 2021., potaknute boleštinom. Ovaj je Lerov ciklus otvoren Butigama na Stradunu Nade Skatolini, nastavljen Dubrovačkim sijelima Josipa Berse, Služavkama i gospođama i Meštrima Milana Milišića, slijedila su Tri Sveca Iva Vojnovića, Bilješke iz ratnog Dubrovnika Josipa Kosora, Bilješke o malim gradovima i malim državama Toma Basiljevića, Igre moga djetinjstva Luka Paljetka.

  

  U ovome, 9. čitanju, 9. krugu šest glumica, jer Lero je postao kazalište ženske glumačke energije (uz ponekad ponekog glumca) bez formalne glumačke izobrazbe, ali s puno glumačkih i inih govorenih i kazališnih projekata iza sebe, stvara posebnu čaroliju na lazaretskoj sceni. Izvođačice Jasna Held, Ksenija Medović, koja je i producentica predstave, Zvončica Šimić, Dubravka Mrvelj, Barbara Horvat i Deša Šehović Sarić, ritualno dolaze na scenu, kao posvećenice kazališta, u crnim kostimima, sa simboličnim maramama na glavi, koreografirano podižu u crno obojenu dasku s fasciklima, uzvišeno podižući tekstove na pijedestal čitanja i razumijevanja (scena i svjetlo: Mato Brnjić). Izvođačice, uz upaljene svijeće, doslovno čitaju pripremljene tekstove u crnim omotima, ponekad naglašeno i glumački interpretativno, ritualno i usklađeno okrećući stranice pretrpljenih užasa kojima glumačka nadogradnja gotovo i nije potrebna, stranice Dubrovačkoga ratnoga dnevnika našega sugrađanina Feđe Šehovića, velikoga hrvatskoga književnika koji je cijeli svoj život proveo u Dubrovniku i u konavoskoj Vitaljini, a u publici je bila Šehovićeva supruga, na sceni kći, sin pjesnik u mislima.

  Šehovićev je tekst znalački napisan, ljudski i s mjerom, zamjećuje mnoge detalje na temelju kojih gradi priču, saznaje se kako je živio, o čemu je mislio, nižu se datumi i sati neizvjesnosti, ali nikad njegov narator – on sam, ne gubi nadu i vjeru. Umjetnički je ovaj romansirani dnevnik vrlo kvalitetan, provokativan, ali nije osuđujući, jednim dijelom koncentriran na prijatelje-šetače-promatrače Grada, od kojih su neki ipak otišli za svojim obiteljima jer se više nisu mogli suočavati s besmislom, razaranjem Grada, devastacijom, poginulima i svojim mogućim krajem. Šehović je preživio i dugo poživio, često govoreći o tim danima, analizirajući postupke, štiteći svoj Grad; i inače je bio vrsni šetač Gradom, pogotovo u godinama kad je s obitelji stanovao blizu Straduna koji mu je bio omiljena šetnica i forum za diskusije, a tekst dnevnika-romana ostaje aktualan i danas, 35 godina nakon njegova nastanka.

  

  Zanimljivo, Šehović je uvijek mislio da je u svome Gradu malo igran i uvijek se, kao i svi intelektualci, zapit(k)ivao koliko je cijenjen, a sugovornici su mu podastirali sve izvedbe njegovih brojnih komedija, u dugim razgovorima uz kamenu ogradu Gradske i Kazališta, pa bi bio malo mirniji. Autor je i brojnih drama, dramoleta, pučkih komedija, radiodrama, povijesnih i autobiografskih romana, napisao je šest romana Dubrovačke tralalogije, petodijelnu obiteljsku sagu Ilijasbegovići: cronica travuniana, zbirke poezije, bavio se slikarstvom, jedno se vrijeme potpisivao pseudonimom Raul Mitrovich, pišući novopovijesne romane, što je intrigiralo književnu javnost. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radio je kao nastavnik, novinar, ravnatelj Drame splitskoga HNK-a, ravnatelj Znanstvene knjižnice u Dubrovniku, a od 1989. do umirovljenja 1996. vodio je Dom Marina Držića. Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo dobio je 2017.

  Zla kob zaborava (Dubrovački ratni dnevnik) Feđe Šehovića (1930–2025) objavljen je 1992. u izdanju The Freedom Foundation i tiskan u Splitu s uredničkim potpisom Jane Bratičević i s naslovnicom dubrovačkoga fotografa Mira Kernera, našega dragoga i nikad prežaljenoga profesora kemije i fizike u Gimnaziji Dubrovnik, koji je na nastavu dolazio u svečanom crnom odijelu, izravno s koncerata na kojima je po noći svirao i, ne znajući za regule, opušteno pušio za katedrom, izvrsno predavao i svaki put bi se ponovno iznenadio kad neki učenici ne bi razumjeli gradivo. U predstavu Zla kob zaborava interpolirane su slike razaranja Grada, novinski isječci, snimke, autohtoni glasovi koji nagovješćuju eksplozije, kao i glazba koja je u svim Mojaševim predstavama pomno odabrana i donosi dodatnu težinu i estetiku – u ovoj ju je predstavi skladao Petar Obradović. U predstavi se prikazuju i Šehovićeve fotografije sa sugrađanima, kao i s vojnicima koji su branili Dubrovnik, a iz kojih izvire neka posebna radost (video: Nikola Duper), kao i komentari teoretičara i suvremenika o Šehoviću kojemu je predstava i posveta, godinu dana nakon odlaska.

  Nakon predstave razvio se zanimljiv razgovor o tome tko kako vidi svoj Grad u ratu, gdje je tko i kad bio, jesmo li očekivali razaranja, jer nitko od nas ništa nije zaboravio, iako naslov predstave tu mogućnost dotiče, jesmo li slutili katastrofu kad su na izvedbi Hekube iznad Minčete projurili ratni avioni, kad su se drvenim daskama zatvarali izlozi, a Orlando okivao, koje je posljedice Rat na koga od nas ostavio i jesmo li svi ostali isti ljudi.

  Savjet: svakako pogledajte i poslušajte i ovo Čitanje Grada IX ako naiđete u Dubrovnik ili na nekom mogućem gostovanju. I pratite i dalje Studentski teatar Lero.

  

   © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 28 lipnja 2026.

  Autorski tim:

  Priprema, dramatizacija i režija: Davor Mojaš
  Glazba: Petar Obradović
  Video: Nikola Duper
  Scena i svjetlo: Mato Brnjić
  Grafičko oblikovanje: Nora Mojaš
  Produkcija: Ksenija Medović

  Sudjeluju: Jasna Held, Ksenija Medović, Zvončica Šimić, Dubravka Mrvelj, Barbara Horvat, Deša Šehović Sarić

Piše: