Idealni muž u procijepu redateljskih rješenja

HNK u Zagrebu: Oscar Wilde, Idealan muž, red. Aleksandar Popovski

• 

  „Svi smo mi u provaliji, samo neki gledaju u pravcu zvijezda“, piše na spomeniku Oscaru Wildeu (1854–1900) u Londonu. Možda je i nova premijera u HNK-u u Zagrebu smjerala prema zvijezdama, ali očekivani uspjeh ipak se nije dogodio. Idealni muž, možda je i to bila ideja pri izboru teksta, a možda je slučajnost, praizveden je, kao i kultna Wildeova drama Važno je zvati se Ernest, iste godine, 1895., kad je otvorena nova, lijepa, žuta zgrada u Donjem gradu u Zagrebu. „Wilde je, s jednim okom usmjerenim na dramski genij Ibsena, a drugim na komercijalnu konkurenciju na londonskom West Endu, ciljao svoju publiku s vještom preciznošću.“

  U svojim je komedijama irski dramatičar i prozaist, kontroverzni Wilde „…duhovito i precizno razotkrio licemjernost viktorijanskoga visokoga engleskoga društva pokazavši svu iskričavost svojega stilskog manirizma, koristeći estetiku dekadentizma“, tako da je posljednja ovosezonska premijera velikoga HNK-a, koja je donijela na scenu Oscara Wildea, dobar repertoarni potez uronjen u slično nam današnje društvo, političke i ine silnice, financijska nadmetanja, igre moći, prestižne pozicije, laž i prijetvornost, nemoral i korupciju u prijevodu Gorana Čolakhodžića, uz dramaturške i adaptatorske intervencije Dina Pešuta.

  Redatelj Aleksandar Popovski i scenograf Vanja Magić postavili su scenu u nekoliko planova. Predstava počinje ispred velikoga crvenoga zastora, na prosceniju ili margini velikih društvenih događanja, odakle dvije glumice, vrlo dobre Jelena Perčin kao Gospođa Marchmont i Luca Anić kao Lady Basildon uvode publiku doslovno u svijet iza zastora, razotkrivajući i odškrinjujući sve malverzacije, a poslije se kao komentatorice za vrijeme predstave pojavljuju i u nekim skupnim scenama i izviruju iz loža, u jednome trenutku po sceni doslovno puzeći, što nije najbolje rješenje, a nije ni duhovito, iako je to vjerojatno bila redateljeva namjera. Dobro nose kostime, a usvojile su i zahtjevno uznosito držanje. I druge se glumice dobro snalaze u kostimima iako su neki, u skladu s tim vremenom, gotovo groteskno prenaglašene pozadine, tako da ponekad teško i s mukom sjedaju na dvosjed i /ili hodaju. Kostimografkinja Mia Popovska pazila je na svaki detalj, od cipela, rukavica, šešira, koji, uz raskošne haljine, čine prave umjetničke skulpture, izvrsno kreirane lutke toga i današnjega vremena ispraznosti i površnosti glamura. Kostimi mijenjaju boje s obzirom na događanja na sceni, prevladavajuće emocije, zrcaleći položaje, tako da su neki u paleti pastelnih boja, promjenjivih krojeva i teksture ili su potpuno nevino bijeli ili dostojanstveno crni u jednoj od najboljih scena u kojoj glumice i glumci u svečanim haljinama i odijelima na kosini stubišta prikazuju uzvišenu sliku licemjernoga vremena ustupaka, lagodnoga života i blještavoga profita.

  

  I neki glumci dobro nose izvrsno krojene frakove, svi muški kostimi odgovaraju viktorijanskome, ali i našem vremenu ispraznih svečanosti visokoga društva, slijedeći wildeovsku visoku estetiku, ali čini se da se nije dokraja pazilo na njihov izgled, npr. na frizure i brade, a neki vidljivo nisu u dobroj tjelesnoj formi. Možda je takav izgled ironična reakcija na taj svijet gubitaka moći i suočavanja s problemima, ali mislimo da nije. Isto su tako nepotrebne neke reakcije glumaca i glumaca, gotovo karikaturalne, koje ne izazivaju smijeh nego osjećaj nelagode.

  Unutar scene je prednji dio s dvosjedom na kojemu se rješavaju tajne i ti su tihi dijelovi glumački i redateljski dobro riješeni, psihološki nijansirani, a nastupaju kao oaze ljudskosti nakon tehno glazbe na samu početku predstave koja se seli u nevidljive prostorije sa strane pozornice, potencirajući pravu petlju nužnosti i vječnog cirkuliranja i trajanja takva života, bez obzira na podtekst koji ih u sljedećem trenutku može ugroziti. Treći plan pozornice čini most koji spaja svjetove. Ponekad je to most između intime i buke zabave, ponekad između prošlosti i sadašnjosti, a do mosta vodi simbolično stubište koje pokazuje raskoš, na kojemu se rangiraju društveni staleži, čime se tekst dodatno aktualizira.

  Veliki je problem potpuno nepotrebno svileno platno o koje se glumci spotiču i po ravnome i po stubištu, a kad sjedaju, nisu sigurni hoće li sjesti u prazno, a napuhavanja platna, što je trebalo označiti, valjda, kulminaciju, i koje je i tehnički i glumački sigurno bilo teško riješiti jer glumci na njemu trebaju lebdjeti između svjetova, nije efektno jer podsjeća na veliki napuhani jastuk ili napuhani balon u autu kad se dogodi nesreća. A ona je spriječena i tako što u predstavi ima nekoliko vrsnih glumačkih ostvarenja.

  

  Predstava počinje, nakon podizanja zastora, vrlo moderno, glazbom i plesom, raskošnom i blještavom zabavom koja dugo potraje, za razliku od obrnutoga efekta koji izazove (skladatelj: Kiril Džajkovski, koreograf: Pravdan Devlahović, oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec). U glumačku su ekipu uključeni kao statisti baletani i balerine, plesači i plesačice Luna Jušić, Vera Kreitmeyer, Laura Leko, Vito Križnjak, Ovidiu Muscalu, Dan Rus, tako da je ples moderan, dobar, ali ne i izvrstan, čemu se težilo, jer neki glumci plešu izvrsno, a/ali ne svi, a i neka su koreografska rješenja pomalo naivna i prepoznatljiva.

  Izvrsna je u ovoj četveročinoj dvosatnoj predstavi Daria Lorenci Flatz kao Lady Chiltern. Pronašla je pravi modus zapitanosti, suzdržanosti, tjelesne nagnutosti, uzvišenosti u kompleksnim situacijama, intrige, promjene stava, lukavosti, u čemu joj samo solidno parira Ana Begić Tahiri kao Gospođa Cheveley koja u gotovo svakoj predstavi ponavlja neke svoje glumačke kodove nadmoćnosti, nadmenosti i postavljanja u prvi plan, što u ovoj predstavi odgovara karakteru intrigantice koja u ruci ima pismo koje može uništiti naizgled idealan brak i politički i društveni uspjeh bivše školske kolegice i njezina muža. Lanu Barić gledali smo u puno boljim ulogama, i glumački i redateljski problem je potencirana prpošnost i pretjerana patetičnost gospođice Mabel Chiltern, što nikako nije dobro rješenje, a i glumičin (iz)govor nije nikako besprijekoran. Kronično nedostaju znalački lektori u kazalištima. Lady Markby je Barbara Vicković, glumi i izgleda na sceni jednako dobro kao u svojim ranim glumačkim danima, a prava je šteta što rijetko igra, jer dobro nosi karaktere, transformira se, uvjerljiva je.

  

  Igor Kovač je vrlo dobar Sir Robert Chiltern, navodno besprijekorni političar i idealni suprug, kojega u jednome trenutku (su)stiže prošlost prijeteći da će razotkriti njegovu duboko skrivanu tajnu, odluku koja ga je dovela do neslućenih društvenih i financijskih visina, u ovoj drami i predstavi intrige, prijetvornosti, nadmoći, u središtu koje je hiperbolizirana gola muška figura na sceni, iako prave poteze vuku žene koje su nadmoćnije i lukavije od svojih muškaraca. „Wilde njegovom pričom progovara o korupciji, političkoj odgovornosti i moralnim kompromisima (…).“ Brak kao instituciju Wilde kritizira kao mikrosvijet, produkt makrosvijeta. Dugo nismo vidjeli Krešimira Mikića na sceni i puno smo od njega očekivali, ali očekivanja su se samo djelomično ispunila. Glumi Vikonta Goringa dosta suzdržano, kao da suspreže svoje glumačko umijeće, ne nalazeći odgovarajući kôd na granici ozbiljnosti i komičnosti, što se potencira u situacijama krajnje grotesknosti kad kao odrasli sin sjedi na koljenima svoga oca, uvijek posvećenoga i solidnoga, pomalo prenaglašenoga Milana Pleštine, Erla Cavershama (pokraj kojega godine prolaze ne dodirujući ga; u haenkaovskoj je predstavi Gospoda Glembayevi Pleština bio Leone Glembay, a Ljubomir Kerekeš glumio je Nacija Glembaya, i, iako je razlika između glumaca samo godinu dana, to nije izgledalo nikako neprirodno).

  Bojana Navojca također dugo nismo vidjeli na zlatnim daskama, i iako igra sporednu ulogu Phippsa, građenu od nekoliko Wildeovih uloga slugu, napravio ju je zanimljivo, naglašeno privrženo i uglađeno, duhovito spuštajući glas, dajući određeni šarm predstavi koja je puno željela, ali nažalost puno manje dala. Tommy Trafford, zainteresiran za gospođicu Mabel, je Kristijan Potočki koji uvijek pristaje na male uloge, ali bez njih nema kazališta.

  Predstava završava redateljevom i dramaturškom intervencijom u Wildeov tekst: naime, na scenu iznenada počinju padati plastificirane lutke, valjda leševi ljudi koje su svojim makijavelističkim postupcima uništili.

  

  U završnoj ovogodišnjoj haenkaovskoj premijeri Idealan muž pokazalo se, iako se puno htjelo, da su neke glumačke interpretacije lošije nego što bi se to moglo očekivati od ansambla središnje kazališne kuće, da scenografska ideja s dominantnim napuhanim svilenim jastukom nije funkcionalna, kao i da se u redateljskim i dramaturškim rješenjima Wilde gotovo izgubio kako bi se tekst dodatno aktualizirao. Mnoge su se udane žene nakon predstave u ugodnoj zagrebačkoj noći zapitale imaju li i one tako idealne muževe, a dio se publike odlučio za sladoled kao osvježenje.

  Predstavu vrijedi pogledati najviše zbog Darije Lorenci Flatz i Bojana Navojca, zbog kostima, kao i zbog određenoga haenkaovskoga pomaka iz zone dramskoga i kazališnoga komfora.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 23. lipnja 2026.

  Autorski tim:

  Prevoditelj: Goran Čolakhodžić
  Redatelj: Aleksandar Popovski
  Dramaturg i autor adaptacije: Dino Pešut
  Skladatelj: Kiril Džajkovski
  Scenograf: Vanja Magić
  Kostimografkinja: Mia Popovsk
  Koreograf: Pravdan Devlahović
  Oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec
  Asistentica redatelja: Tea Čorluka
  Asistentica scenografa: Ana Doljanin
  Asistentica kostimografa: Đana Krstić
  Inspicijent: Antonio Mrzlić
  Šaptačica: Tea Čorluka

  Ansambl predstave:

  Erl Caversham: Milan Pleština
  Vikont Goring: Krešimir Mikić
  Sir Robert Chiltern: Igor Kovač
  Lady Chiltern: Daria Lorenci Flatz
  Gospođa Cheveley: Ana Begić Tahiri
  Gospođica Mabel Chiltern: Lana Barić
  Phipps: Bojan Navojec
  Lady Markby: Barbara Vicković
  Gospođa Marchmont: Jelena Perčin
  Lady Basildon: Luca Anić

  Ansambl baleta: Luna Jušić, Vera Kreitmeyer, Laura Leko, Vito Križnjak, Ovidiu Muscalu, Dan Rus

Piše: