Razigrani metateatarski mjuzikl o kazališnom stvaranju

50. Dani satire Fadila Hadžića, Teatra &TD, Zagreb: Muškarac upoznaje ženu!, autorski projekt Vida Hribara

• 

  „Može li općenitije od toga? Može li stereotipnije od toga? Može li gore od toga, može li bolje, može li zabavnije, može li dosadnije?“, pita se autor u opisu predstave, i odmah odgovara: „Ne može“. Režiju, tekst, glazbu i aranžmane u predstavi &TD-a koja je gostovala na Danima Satire u Kerempuhu 15. lipnja potpisuje Vid Hribar, koji je sve aktivniji, angažiraniji i koji pozamašnom energijom i kreacijom producira cijele nizove otkačenih predstava. Tekstove ljubavnih songova napisala je Nina Bajsić, scenski pokret osmislio je Branko Banković, oblikovanje svjetla i scenografiju Luka Matić, vizualni identitet i scenografiju Mara Bajsić, kostime Anita Goreta, a u predstavi Muškarac upoznaje ženu! koja se metateatarski stvara, poigravajući se žanrom mjuzikla, problematizirajući nastajanje kazališne predstave, mjuzikla, autoironično nema gotovo nikoga od mogućih članova autorske ekipe ili postupno otpadaju iz moguće igre, što zanimljivo saznajemo iz telefonskih razgovora Borka, redatelja predstave, glumca Borka Perića s koreografima koji imaju puno posla ili su posao promijenili pa se bave nekim potpuno drugim, neumjetničkim stvarima, što izaziva smijeh prepoznatljivosti u publici.

  U ovoj predstavi u predstavi u kojoj pirandellovski pratimo stvaranje kazališne predstave voajerski ulazeći u ranjivo teatarsko tkivo, osim glumaca i pjevača koji su izabrani na reduciranoj audiciji, postoji samo redatelj koji želi biti i autor teksta i koreograf i scenograf i kostimograf i umijećem vrsnoga kazališnog manipulatora, ali iznimno simpatičnoga kazališnog čovjeka, želi se realizirati kao redatelj iako diplomu redatelja nema (kao ni mnogi izvrsni hrvatski redatelji, a ni neki glumci). U izvrsnoj Jančarovoj predstavi Veliki briljantni valcer i istoimenoj predstavi koju je u Dramskom kazalištu Gavella svojevremeno režirao Želimir Mesarić, a dramaturginja i asistentica redatelja bila je Mira Muhoberac, Pero Kvrgić kao psihijatar na psihijatrijskoj klinici Božidara Alića, koji glumi povjesničara koji se  prethodnu noć napio i završio na psihijatriji tvrdeći da je netko drugi, uvjerava da je Poljak koji ima gangrenu i da će mu amputirati nogu. Na Alićevu molbu i posljednje pitanje, mogući spas od katastrofe, konstataciju kako on nije kirurg i da to ne može i ne zna napraviti, psihijatar-Pero mu odgovara: „Ali ja sam oduvijek želio biti kirurg“. Ta mi rečenica dolazi često iz podsvijesti kad netko želi biti nešto što nije.

  Borko Perić se u svojoj ulozi redatelja (iako nije redatelj), međutim, snalazi kao riba u vodi. Jedan od naših omiljenih glumaca, inače zaposlenik Kazališta Kerempuh, iskočio je na druge daske i uskočio u novi identitet čovjeka koji je toliko simpatičan i angažiran da uspije zavarati glumce i pjevače i koji do kraja predstave ne napiše dramaturški predložak, scenarij za mjuzikl i predstava se gradi ni na čemu, bez teksta i bez glazbe. Unatoč tome, pršti glazbom, koreografskim slikama, dinamičnošću, glumačkom strašću koja je svojstvena pravim projektima u kojima svi sudjeluju maksimalno koncentrirano, a Borko ih zatravljeno i zaneseno vodi, šaleći se, a ispod blagoga humora naslućuju se neke bolne teme, političke konotacije, problemi glumačke struke i profesija izvedbenih umjetnosti. Glumci koji dolaze na improviziranu glumačku audiciju u predstavi isto se zovu kao i u građanskome životu i koriste neke dijelove svojih životopisa, što je vrlo duhovito impostirano.

  Maja Posavec kao Maja pogotovo je izvrsna u glazbenim dionicama, koje se ipak realiziraju unutar procesa rada i s osvrtom na proces rada; dolazi iz Berlina na audiciju i odmah je primljena, ne otpjevavši ni pola tona. Vrlo je dobra i u zajedničkim scenama i u parovima odnosa, kada dodatkom dijela kostima mijenja identitet i uskače u gotovo filmske scene na uskom podiju koji glumi pozornicu. Nakon naizgled besperspektivnih dijelova puknuća procesa rada, nemogućnosti dogovora, statičnosti, prijetećega kraja, što je glumački vrlo teško izdržati i izvući a da se sve ne raspadne, predstava naizgled spontano ulazi u dodatnu brzinu i redateljeve zamisli koje glumci mijenjajući parove u arhetipskome ključu pokušavaju realizirati. I u tome su segmentu svi jako dobri i vrlo brzo postaje jasno da im audicija nikome i nije trebala. S ovakvim glumcima nije teško režirati dobru predstavu. Sve mogu napraviti s lakoćom, pjevaju, spretni su, koreografski usklađeni, međusobno energetski kompaktni, duhoviti, samoironični. Unatoč uvjerenju jednoga dijela javnosti, glumci su i inače vrlo predani, točni, pouzdani, aktivni, strastveni prema glumi i predstavama u kojima glume, što i ovdje pokazuju.

  Pandan Maji Posavec je Rea Bušić kao Rea, koja navodno paralelno dobiva glavnu ulogu na filmu i oko koje se s redateljem događaju neki bljeskovi, sa slutnjom nekih bivših odnosa (uz nepotrebno i suvišno spominjanje nekih redatelja, bez obzira na razloge spominjanja, kao što je i potpuno nepotrebno spominjanje oboljelih ljudi koje se u jednoj sceni spominje). Pirandellovski se tako uključuju i druga zaposlenja glumaca i nude im se sve glavnije uloge kako bi pristali na proces rada.

  

  U muškome paru je jedan od glumaca Luka Knez, koji se već u nekoliko predstava svoga matičnoga kazališta ZKM pokazao kao vrstan glumac, čak autoironično spominjući trajanje nove premijere Max, Mischa i ofenziva Tet redatelja Ivice Buljana (ne spominje ime redatelja) kad se progovara o nemogućnosti da publika predstavu prati dulje od sat i po (sami traju nešto dulje, a/ali publika je oduševljena). Taj je dio izostao iz predstave na Danima satire jer je premijera davno izišla, ali mogla se i trebala spomenuti. Luka Knez dolazi s gitarom koju izvrsno nosi na leđima razrađenim nonšalantnim kretnjama i koja je nagoviještena kao mogući rekvizit u mjuziklu, ali je već na početku ostavljena iza scene i nije funkcionalna, a Knez se samo vraća po nju na kraju, kad odustaje od predstave, kao što svi postupno izlaze iz projekta i odlaze, iako redatelj Borko, „uvjeren da ima genijalnu ideju, pokušava stvoriti savršeni mjuzikl o najbanalnijoj temi svih vremena, o muškarcu koji upoznaje ženu“.

  Silvio Mumelaš, izniman glumac kojega pratimo od Akademije dramskih umjetnosti kao jednoga od najboljih studenata, sad zaposlen u dječjem kazalištu, autoironično spominje svoje uloge predmeta i životinja kao neke od najznačajnijih svojih uloga, najviše ulogu Čarobnoga šešira, jasno definirajući što i koga ne želi igrati u novoj predstavi, a što želi: muškarca svojih godina, skromno ne spominjući autobiografski nevjerojatan filmski pothvat u kojemu je izvrsno glumio u jednom od najboljih pet kratkometražnih filmova na svijetu i kandidatu za Oscar 2024., Slijepčevićevu filmu Čovjek koji nije mogao šutjeti.

  U predstavi se parodiraju svi segmenti rada na predstavi, uključujući malu, Polukružnu dvoranu &TD-a koja je jedina ostala dostupna za izvedbe, uz MM i povremeno Kino SC, jer se velika renovira godinama, i potreba glumaca da igraju u velikim dvoranama. U predstavi na Danima satire moglo se, mislimo, samo metaglumački reći da se priča o dvoranama odnosi na Teatar &TD, ovako je publika ostala pomalo zatečena spominjanjem različitih dvorana. Naravno da je moguće sve shvatiti nedoslovno, kao što je i često spominjanje intendantice i nedostatak klime (u Kerempuhu su to riješili, Gavella se opet zatvara kako bi se klima riješila), ali trebalo je taj prostorni dio, kao i spominjanje nekih političkih i društvenih konotacija osvježiti, jer radi se o angažiranoj predstavi koja korespondira sa sadašnjim trenutkom.

  

  Kostimi su dobri, pogođeni, omogućuju karakterima da se realiziraju i glumci se u njima sigurno, dobro i opušteno osjećaju. Scenografija se sastoji od okvira harfe koja je postavljena kao klavir, okomito poslije i kao slika i vrata, ulične svjetiljke koja u jednome trenutku postaje vrlo funkcionalna i duljega uskog kubusa na kojemu su WC školjke koje na početku predstave, u svojevrsnome samoironičnome predstavljanju, služe i kao tipkovnice, osvijetljene crvenim svjetlom. Glumci sjede na podu, okreću se i počinju tipkati parodirajući mišljenja kazališnih kritičara i publike o njima samima, autoironično spominjući svoje podrijetlo, načine glume, svoje idiome i idiolekte (nitko zapravo nije iz Zagreba).

  „Ovaj mjuzikl voli sve ono što bi kazalište možda trebalo prezirati: voli blještavilo, voli klišeje, voli technikolor, voli rime i refrene. Voli biti previše. U tome i jest njegov šarm. Jer između ironije i oduševljenja, između distance i predanosti, ova predstava slojevit je kazališni eksperiment o ljubavi, umjetnosti i granici između smeća i trijumfa u kojem se redateljski zanos, glumačka strast i ironija sudaraju u zajedničkoj točki – u mjuziklu koji zna da je mjuzikl, i koji upravo zato ima pravo na svoj uskličnik“, navode iz Teatra &TD.

  Predstavu svakako vrijedi pogledati, gdje god da gostuje ili svratiti najesen u Teatar &TD iako više nema kafića; čini se da je sve na izdisaju, ali to je samo privid, jer predstave su i dalje svježe, aktivne i atraktivne, gotovo kao u ona itedeovska zlatna vremena.

   © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 22. lipnja 2026.

  Autorski tim:

  Vid Hribar, režija, tekst, glazba, aranžmani
  Nina Bajsić, tekstovi ljubavnih songova
  Branko Banković, scenski pokret
  Luka Matić, oblikovanje svjetla i scenografija
  Mara Bajsić, vizualni identitet i scenografija
  Anita Goreta, kostimografija
  Luka Dubroja, fotograf predstave

  Glume:

  Maja Posavec: Maja
  Rea Bušić: Rea
  Borko Perić: Borko
  Silvio Mumelaš: Silvio
  Luka Knez: Luka

Piše: