Egzotika među običnim svijetom

HNK u Zagrebu (HNK2): Friedrich Schiller, Maria Stuart, redatelj i koreograf Matija Ferlin

• 

  Što je zajedničko alternativnoj brit-rock sceni 90-ih godina 20. stoljeća, Adidasovim kolekcijama sportske odjeće, generativnoj umjetnoj inteligenciji, (re)kreativnom trčanju, orguljama, neo-gotici, polarnim medvjedima i njemačkom romantizmu? Očito je to Schillerova drama Maria Stuart u koreografski intoniranoj režiji Matije Ferlina. Ova neobična, za Ferlinove parametre možda i očekivana interpretacija Marije Stuart ima mnogo zanimljivih rješenja, ali i jedan nedostatak, a to je da joj najviše nedostaje sâm Schiller.

  Radi se o vrhunskoj aproprijaciji sadržaja, uključujući i onoga Schillerove drame, ali ne nužno i o njegovoj Mariji Stuart, pa bi bilo točnije autorski je i u naslovu odrediti kao djelo Gorana Ferčeca i Matije Ferlina prema Friedrichu Schilleru. Međutim, takva bi se odrednica možda i protivila cjelokupnoj estetici Marije Stuart u HNK2.

  U njoj se nalazi dojmljiva količina intertekstualnosti koja zbunjuje, prekida i opisuje dramske motive i situacije u čijem su središtu dvije povijesne činjenice – dvije kraljice koje su se doista susrele samo u Schillerovom fiktivnom svijetu. Na mnogo načina i Ferlinov scenski svijet odražava tu asocijativnu fikciju kroz vizualni i konceptualni eklekticizam.

  

  Trčanje tako postaje centralni motiv predstave, koju otvara veoma dojmljiv prizor obavijen instrumentalom Bitter Sweet Symphony grupe The Verve, a on se izvodi na orguljama koje su dio pokretnog scenskog namještaja. Jadranka Đokić kao Marija Stuart, ukusno odjevena za jogging, proživljava unutarnje oluje dok istovremeno pokušava prestići svoje vječne goniče. Repetitivna radnja i njezin prekid, koncept u koji nas uvodi intenzivno trčanje Jadranke Đokić, postaje važan dio glume u odnosu Schillerovog teksta, adaptacije i intenziteta emocija, te se pretvara u izazov kojem neki članovi ansambla odolijevaju više, a neki manje uspješno.

  Zvučno oblikovanje, za koje je zaslužan skladatelj i oblikovatelj Miodrag Gladović, skoro pa krade šou, a poseban dramaturško-asocijativan dojam ostavljaju upravo aranžmani za orgulje koje povremeno svira Fabijan Komljenović (kada nije grof Kent i časnik tjelesne straže). Tako se na orguljama još mogu čuti autoironični hitovi No Surprises i Creep te Girls And Boys ikona britanskog alt-rocka Radioheada i Blur. Posebno je dojmljiva muzička referenca pjesma Common People britpop sastava Pulp, koji svojom cjelokupnom estetikom začudno odgovara Ferlinovim vizijama (podrazumijevajući oba Ferlina koji su radili na ovoj predstavi).

  Motiv trčanja prate i kostimi (Matija Ferlin i Desanka Janković), koji su odreda vizualno ekstravagantne kombinacije komada Adidasove proizvodnje, simbol luksuzne, ali i sportske odjeće koja je svojom popularnošću postala simbol statusa, te drugih komada koji, poprimajući funkciju odjevnih predmeta, interveniraju u bilo kakvu cjelovitu sliku, razbijajući je koliko i nadopunjujući. Sve je pomalo iskrivljeno i kičasto deformirano, pa tako u kombinaciji s Adidasovom prepoznatljivom trenirkom možemo vidjeti ornamentiranu starinsku deku kao ogrtač. Osim što čini da automatski preispitujemo koncepciju, takav vizual upućuje i na geometrijsku dimenziju tijela.

  

  Budući da je Nina Violić kao Elizabeta odjevena u monokromne kombinacije od tvida koji prizivaju Elizabetu II. iako se radi o Elizabeti I., ponovno simbolički izmičući fiksnoj interpretaciji i mentalnom opuštanju, to bi se moglo protumačiti i tako da u orbiti dvije kraljevske figure obitavaju uglavnom seljačine i luđaci.

  Kontrastne detalje, intenzitet boja, kao i naglašavanje geometrijskih oblika – bilo u silueti ili punoj trodimenzionalnosti, prati i oblikovanje scenografije, koju potpisuje Mauricio Ferlin. Scenografski elementi u naznakama (neo)gotičkog stila uglavnom figuriraju kao drveni namještaj, ali sve je u pokretu, sve izmiče fiksnom obliku. Izmjenjuju se forme što arhitektonski aludiraju na zdanja kao što su The Tower (of London), dvorac Lochleven, dvorac i crkvu Fotheringhay, ali i Westminstersku palaču tj. zgradu engleskog Parlamenta i Westminstersku opatiju; dakle, povijesne prostore u kojima su se kretale dvije kraljice. U te scenske konstelacije prodiru pak zaobljeni geometrijski oblici – tijela ili likovi, jarkih primarnih boja, ostavljajući neobičan dojam apstraktne nježnosti, ali i nečega što ne pripada, što odudara.

  Dodajmo tome i niz slika koje je, usput budi rečeno, generirala umjetna inteligencija, što dodatno destabilizira ideju stvarnosti, a kojima su tema divljač i primjerci egzotičnih životinja u stilu visokoga romantičarskog slikarstva. Njih Ferlin kao duhovitu poduku o nesretnoj lozi Stuartovih, koja obiluje fazanima, nosorozima, irvasima i ostalom menažerijom čiji je život tragično okončan, naglo presijeca stvarnim slikama stvarnih užasa u svijetu kojima su pogođeni obični ljudi.

  Marijin portret, čijim otkrivanjem započinje rečeno predavanje i čime predstava generira možda najjači efekt očuđenja (ali i otuđenja), jest polarni medvjed: čista, romantizirana egzotika među običnim svijetom.

  
  

  Egzotika među običnim svijetom su ovdje i dvije glavne glumice. Jadranka Đokić i Nina Violić vrhunske su glumice svojih generacija i vjerojatno među vrlo rijetkima kojima se bez sumnje može povjeriti svaki glumački zadatak. Nadasve aktivna glumačka svijest o slojevima vlastite izvedbe koju svaka od njih na različit, sebi svojstven način održava u ovoj zahtjevnoj produkciji koja traje dva sata i 20 minuta bez pauze ono je zbog čega bi se njih dvije bez pauze moglo promatrati još dva sata i 20 minuta. Iako su s ovom predstavom očito bili spremni izaći iz uobičajenih interpretativnih okvira, ostalima ponešto manjka takvog slojevitog uvjerenja, ili možda jasnoće vlastitog doprinosa cjelini koja presijeca i namjerno ometa izljeve poetsko-filozofske retorike scenskim kretanjem i interakcijom s objektima.

  Bilo kako bilo, glumci koji čine ostatak ansambla ove predstave solidno su obavili svoj zadatak, koji god to zadatak bio, jer se upravo u tim trenucima retoričkog pada cjelokupnog tempa predstave, kada nije sasvim jasno je li nešto u namjeri glumca ili nije, naziru nedorečenosti redateljske vizije. Neki će možda ustvrditi da je to stoga što je Schillerova rečenica obilna, dugotrajna i ritmički naporna. Ona to možda i jest, ali Shakespeareova rečenica nije ništa manje naporna pa smo ga – i glumački i gledateljski, svejedno spremniji probavljati. Zamci govorne monotonije i zamora koji ona proizvodi kod publike, prirodnim predispozicijama ili snagom volje, uvjerljivo izmiče Luka Dragić kao grof od Leicestera, čija interpretacija dokazuje da Schiller ne mora biti naporan i nerazumljiv zato što je govorio i pisao prije 200 godina. (Zanimljivo je i to da je baš Luka Dragić jedan od onih rijetkih glumaca iz čijih usta i Shakespeare izlazi kao najbliži mu suvremenik.)

  Priča za sebe je Fabijan Komljenović, trenutačno jedan od najsvestranijih domaćih izvođača. Valja reći izvođača, jer se Komljenović opasno približava transformativnom glumačkom idealu koji se spojem mašte i prakse slobodno igra baš po vlastitoj želji. Na Broadwayu se to zove „trostruka prijetnja“ (triple threat), ali Komljenović je u domaćem kontekstu i četverostruka i peterostruka, sudeći po lakoći s kojom u Ferlinovoj predstavi glumački prelazi iz francuskog u hrvatski jezik i svira instrumente (ovdje su to samo orgulje) te pedagoškim afinitetima koji dolaze do izražaja u završnom prizoru u kojem cijeli ansambl besprijekorno a cappella pjeva pjesmu Manic Street Preachersa.

  

  Iako se izvodi na sceni HNK2, Ferlinova je predstava njezin polarni medvjed: impresivan, ali pomalo neshvaćen i svojim eksperimentalnim tendencijama izvan svakodnevne realnosti kuće u kojoj se zatekao. Ostaje pitanje želi li ona time iskusiti život običnog svijeta kakav podrazumijeva institucija Hrvatskog narodnog kazališta ili želi biti nešto više i gurnuti tu instituciju prema nečem radikalnije novom. Sve u svemu, iako slove kao opasni, polarne medvjede ne treba progoniti i ubijati, nego cijeniti, pa makar izdaleka.

  © Marta Brkljačić, KAZALIŠTE.hr, 21. lipnja 2026.

Piše: