Dojmljiv spoj energije i kreativnih rješenja

Gradsko kazalište mladih Split: Vladimir Nazor, Bijeli jelen, red. Paolo Tišljarić

• 

  Dana 21. veljače Gradsko kazalište mladih u Splitu svečano je obilježilo 150. godišnjicu rođenja  književnika Vladimira Nazora premijernim uprizorenjem Bijeloga jelena, bajkovite pripovijesti i jednoga od najljepših klasičnih djela hrvatske dječje književnosti. Jezgroviti dramaturški postupci Antonele Tošić iznjedrili su maštovitu predstavu, utemeljenu na suglasju stvarnosnih i fantastičnih motiva. Funkcionalnom scenografijom Nikoline Kuzmić oživljen je idilični ruralni krajolik koji podsjeća na srednjovjekovnu Europu: radnja se odvija između mistične šume i dvora Vranje. Prostor šume gledatelj sinestezijski opaža svim osjetilima jer u njoj buja raznovrstan i tajnovit život, dočim dvor Vranje predstavlja nesavršeni svijet ljudske civilizacije, koji je stoga i osiromašen prirodnom harmonijom kakva se zatječe u dubokim prostranstvima bukova luga.

  Autentičnom i simbolički garniranom kostimografijom Ane Mikulić na sceni je oživljeno neodređeno feudalno vrijeme sa svim svojim značajkama: društvenom hijerarhijom, dvorskom arhitekturom i srednjovjekovnim stilom življenja (lov u obližnjoj šumi), stoga priča lako poprima i univerzalni karakter, posebice zbog niveliranja čvrstih granica između realnoga i nadnaravnoga svijeta.

  Kazališna adaptacija Bijeloga jelena izazvala je kod publike val udivljenja već prvim prizorima, ali i salve smijeha, napose pojavom šumskoga starješine, medvjeda Ljume, čiji lik humornom stamenošću maestralno oživljava Siniša Novković. Oživotvorenjem misterioznoga životinjskoga jezika, uz Ljuminu priliku koja aluzivno priziva plemenskoga poglavara što strogo čuva i provodi šumsku legislativu, ostvaren je jedan od najprimamljivijih fabularnih čvorišta cijele predstave – dojmljiva sinergija vidljive i nevidljive energije, predočena kreativno zamišljenim vizualno-auditivnim rješenjima. Vječna borba između dobra i zla, kao ustaljena tema u bajkovitim pripovijestima, približena je kroz odnos ljudi i životinja. No, osuvremenjenom dramaturgijom Nazorov je tekst i reinterpretiran pa vitalni dijalozi između likova otkrivaju aktualne pojavnosti, iskustveno poznate i mlađem naraštaju i starijima.

  Kralj Bodo, osim što je glavni antagonist u priči, istaknut kao krajnje neempatičan karakter, univerzalno je povijesno zrcalo neodgovornih i nerazumnih vladajućih garnitura koje su obilježile povijest ljudske civilizacije. Živost je i ovoga motiva realizirana spontanošću i humorističnom notom – Ivo Perkušić oslikao je Bodu kao čovjeka usnule savjesti, lijena i dokona, karakterom potpuno oprečna sinu, princu Eriku. Zrelijoj publici pohlepni Bodo na trenutak je sasvim nehajno održao i sat povijesti parafrazirajući one čuvene riječi upućene gladnu plebsu, a koje se tradicionalno pripisuju najomraženijoj kraljici apsolutističke Francuske – Mariji Antoaneti („ako nemaju kruha, nek' jedu kolače“).

  

  Slojevitu tumačenju podliježe i lik guščarice Anke, glavnog mosta između dva svijeta: ona nije tek utjelovljenje vidno preplašenog i skromnoga djevojčeta nego je inkarnacija kozmičkoga Dobra koje se nalazi pred stalnim izazovima. Transformacija njezina lika u Šumskoga duha (lijepo podcrtana lirskom bjelinom i eteričnom pojavom) svojevrsna je metafora duhovnoga sazrijevanja i povezanosti s prirodom. Ivana Gudelj suživljeno je na scenu donijela nepatvorenu čistoću Ankine duše, ali i samaritanski karakter – spremnost da u svakome trenutku hrabro širi samo dobrotu, pomažući svima koji joj iskrsnu na putu. Njezin lik savršeno zrcali vjekovno svojstvo Dobra koje nerijetko ostaje bez saveznika i biva ušutkano prigovorima bukača. Tu elegičnu osamljenost poetično donose prizori Ankine kontemplacije nad smislom života – koji je teško ispuniti srećom, pogotovo nakon odluke da se u konačnici prikloni ljudskome svijetu. Dijalozi između Anke i spašene Vitoroge (košute) neki su od najljepših lirskih dionica u napetoj fabuli, premreženoj različitim kontrastima i osebujnim karakterima.

  Vitoroginu bolnu plahost zbog odvajanja od Bijeloga jelena, njezina izgubljenog djeteta, osobitom gracioznošću glumačkog pokreta oživotvorila je Nada Kovačević. No, ni život u šumi, novome Ankinome domu, nije bez razdora i prijepora. Antipodi su svijetlim karakterima u životinjskome svijetu raznolike personificirane prilike: hiperaktivna krvopija Ovcoder, neiživljena i nezasitna lisica Munjika, zabadalo kos Gvozdokljun i apsolutni kralj scene – nepopravljivi hedonist, izdajica-gusak Gagarilo, ovisnik o intrigi i hypeu. Mia Roknić istaknula se besprijekornim grotesknim oslikavanjem zličine Gagarila, nepopravljiva smutljivca. Slijede je autentične glumačke izvedbe Matije Grabića (Bijeli jelen, vuk), Vande Boban Jurišić (lisica), Mare Drobnića (kos, seljak Martin) i Denisa Tomića u ulozi dobrohotna kraljeva sina Erika.

  
  

  Najdramatičniji trenutci predstave univerzalna su slika progona dobročinitelja, altruistične Anke, zarobljene negativnim povicima iz životinjskoga svijeta (zbog oslobađanja Gagarila iz lisičje jazbine). Ipak, među njima ima i onih odanih koji ne zaboravljaju dobra djela, poput Vitoroge. Koliko god rasplet vizualno raskošnoga Bijelog jelena djelovao formulaično bajkovito, on nudi dublju perspektivu i raznolike mogućnosti tumačenja. Jedan je od najutjecajnijih rastera ljekovita moć dobrote, ali i njezina stalna ugroza u svijetu stvorova koji opsesivno žude za dominacijom.

  Iako je obrat predstave u dramaturškome smislu uslijedio pomalo preuranjeno, taj gotovo deus et machina manevar nikako ne umanjuje zaokruženost priče o čaroliji šume kao mjestu duhovne preobrazbe i prirodne harmonije. Oslobađanje Bijeloga jelena tek je simbolična misija oslobađanja silnica pravednosti, poštenja i mudrosti, u obliku pomoći s Neba, kako bi se vratila ravnoteža između Dvora, podanika i životinja. Ankino uplovljavanje u sretnu bračnu luku s požrtvovnim knezom Erikom, budućim prijestolonasljednikom, nipošto nije konačna riječ dramskoga epiloga u kojem je Dobro višestruko nagrađeno.

  

  Pouka se Nazorova teksta u režiji Paola Tišljarića iščitava i filozofično i poetski: iako je Dobro osuđeno na vječne vanjske prepreke, još su veći izazovi osobne prepreke u prihvaćanju odgovornosti za vlastiti život. Ankino napuštanje šume izlazak je iz beskraja nevinosti i čistoće djetinjstva, koje međutim poput izoštrena trna i dalje krči sav korov u novome životu. Pogled u Nebo postaje najvažnijom misijom... ono će jednoga dana šimićevski otkriti kako sjaji čovjek-zvijezda, čuvar jedinoga zakona koje srce priznaje: uzvišena caritasa!

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 23. veljače 2026.

  Autorski tim: Paolo Tišljarić (režija), Antonela Tošić (dramaturgija), Nikolina Kuzmić (scenografija), Ana Mikulić (kostimografija), Žarko Dragojević (glazba), Paolo Tišljarić (oblikovanje svjetla), Miran Brautović (oblikovatelj videoprojekcija), Tomislav Topić (oblikovatelj tona)

Piše: