Marginalci pod teretom rata i naslijeđa

Damir Karakaš: Avijatičari i druge drame, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2023.

• Hrvatski pisac Damir Karakaš rođen je u mjestu Plašćica pokraj Brinja u Lici, 1967. godine.  Još kao tinejdžer objavljuje karikature i crtiće u brojnim novinama, a nagrađen je i s nekoliko nagrada za karikaturu.

  Studirao je agronomiju, pravo i novinarstvo. Radio je kao novinar crne kronike splitskog dopisništva Večernjeg lista i izvještavao s ratišta u Hrvatskoj i BiH. Godine 2001. odlazi u Belgiju i Francusku, gdje živi do 2007. Bio je tamo ulični svirač, bavio se performingom i izlaganjem konceptualnih radova, a studirao je i na Sorbonni francuski jezik. To je opisao u svom romanu Kako sam ušao u Europu (2004.). Knjigama Kino Lika (2001.), koja je ekranizirana 2008. u režiji Dalibora Matanića, i Eskimi (2007.) etablirao se kao jedan od važnijih hrvatskih prozaika na početku 21. stoljeća. Njegova prozna djela su među rijetkima koja problematiziraju Liku, koristeći lički govor uz obilježja autobiografskog iskustva i tematski sukob ruralnog podrijetla likova i gradske sredine (Zagreb, Pariz). U drugim djelima poput romana Sjajno mjesto za nesreću (2009.) koji govori o životu emigranata u Parizu, te Blue Moon (2014.) o pripadniku zagrebačke subkulture u osvit rata, pronalazi prikladan stil koji karakterizira ogoljenost rečenice pisane novinarskim šturim stilom s crnohumornim i naturalističkim elementima.

  Noviji kratki romani Sjećanje šume (2016.) i Proslava (2019.) razvijaju se iz autobiografskih temelja i zavičajne tematike u lirski potresne, fragmentirane priče o odrastanju, obiteljskim odnosima i iskustvima na pozadini ličke i hrvatske kolektivne povijesti. Ta su mu djela donijela mnoge književne nagrade, uz velik odjek kod kritike i čitateljske publike. Na kazališnim daskama su mu izvedene i dvije drame Skoro nikad ne zaključavamo (2013.) i Snajper (2013.), a romani Sjajno mjesto za nesreću, Blue Moon i Sjećanje šume adaptirani su za kazalište. Ostala djela su: Bosanci su dobri ljudi (putopisi 1999.), Kombëtari: domoljub (roman, 2000.) te  Pukovnik Beethoven (novele, 2012.). Zastupljen je u čitankama za osmi razred osnovne škole i treći razred gimnazije. Godine 2012. dobiva Nagradu Meša Selimović za roman Okretište. Knjige su mu prevedene na desetak jezika. Živi u Zagrebu.

  Njegovo dramsko stvaralaštvo obuhvaća sličnu tematiku kao i njegovi romani. U knjigu Avijatičari i druge drame, objavljenu 2023. godine, uvrštene su četiri drame: Skoro nikad ne zaključavamo, Snajper, Blue Moon i Avijatičari.

  U drami Skoro nikad ne zaključavamo pratimo sljedeće likove: Anđelko (25 godina), Majka (50 godina), Djevojka (25 godina) i Braco (30 godina). Anđelko živi s majkom u omanjem stanu. Ona mu prigovara da ne radi ništa i da je stalno u kući. Saznajemo da je bio u ludnici. U drugom prizoru Anđelko je u bolnici, prebijen je jer je spašavao neku curu od obijesnih mladića. Cura i njezin brat zovu ga na ručak da mu zahvale. U trećem prizoru Anđelko je u curinom stanu. Anđelko se ne sjeća situacije u autobusu. Atmosfera je napeta. Curin brat se svađa s Anđelkom… U četvrtom prizoru zatičemo Anđelka kako „ševi bundevu, na otomanu“. Majka ganja miševe po stanu. Cura i Anđelko pričaju u parku. On joj pripovijeda o svom sretnom djetinjstvu do časa kada je njegov otac otišao i više se nije vratio. Jednostavno je nestao i nisu ga nikad više vidjeli. I curin otac je nestao: zaljubio se u bolničarku koja je njegovala njegovu mamu oboljelu od raka. Još nije počeo raditi. Cura voli trčati. U šestom prizoru Anđelko je opet u svom stanu s mamom koja ga tjera da radi bilo što, samo da radi. Svađaju se. Na kraju ga izbacuje iz stana. Cura i Anđelko ulaze u stan u kojem živi i curin brat koji je policajac. Osmi prizor: opet je Anđelko u stanu s mamom, koja mu je kupila nove tenisice. Dolazi kod cure koja je u krevetu sa svojim bratom. Anđelko odlazi trčati.

  Drama Snajper obuhvaća odnose i sukobe Mukija (24 godine), Sunčice (21 godina), Studenta (26 godina), Muškog glasa uz punk glazbu. U praznom stanu ogoljelih zidova sjedi Muki, a između nogu mu je snajperska puška. Ulazi Sunčica, koja je trudna. Vani je užasno vruće. Spremaju se na put u Pariz i očekuju vijesti od svoga prijatelja koji im tamo traži stan.  Posvađaju se oko mortadele. Naime, Muki ne voli mortadelu s maslinama, a Sunčica je samo tu našla. Muki je tuče. Poslije se ispričava. Sunčica se svega boji. Muki je ljubomoran na njezinog bivšeg dečka, ne da joj da ima mobitel i sve kontrolira. U drugom prizoru Sunčica misli da je netko u stanu. Sinoć je zaboravila zaključati vrata. Unutra je student. Muki mu zaprijeti snajperom i zarobi ga. Sve to se događa u doba izbora za predsjednika države. Muki priča Sunčici o Parizu, Student ga ispravlja (on je živio u Parizu oko tri mjeseca). Muki priča o svojim doživljajima u lovu s ocem, a žali što nije bio u ratu kao njegov otac. Četvrti dan, Student je i dalje zarobljen. Sunčica priča o svojim snovima, a kasnije napada Mukija govoreći kako on nikada nije bio u Parizu. Muki priča o Albertu, bivšem Sunčice, koji je od njih naručio ubojstvo. U petom danu Muki viri kroz roletu, Student intrigira. Muški glas iza ulaznih vrata pita jesu li poznavali susjeda koji je pjesnik i sad je mrtav. Tijelo mu se raspalo na fotelji. Sunčica ga napada riječima da mu tata nije bio heroj, nego da se ubio. Objesio se u zatvoru. Muki predaje snajper nekome iz publike i odlazi.

  

  Tekst Blue Moon izveden je u satiričkom kazalištu Kerempuh 28. listopada 2018. godine u režiji Borisa Liješevića, s Rakanom Rushaidatom u glavnoj ulozi, te Filipom Detelićem, Viilijem Matulom, Jerkom Marčićem, Brankom Trlin, Mirelom Videk Hranjec i Markom Makovičićem. U kritikama se isticala crnohumorna satira (dramatizaciju romana potpisale su Dina Vukelić, Damir Karakaš i Boris Liješević) i kritičan odnos prema 1991. Predstava je slijedila Karakašev roman, no na sceni su kratki prizori u kojima se miješa prošlost i sadašnjost uz skokove u Liku i Zagreb. Likovi u ovoj drami su: Čarli, Otac, Majka, Djed, Eli, Điđi, Miško, Svećenik, Fotograf, Trovač, Trgovac i Konobarica, te ima 17 prizora i prolog. U prologu se Čarli obraća publici s reminiscencijama na klub Kulušić, na rockabilly zabave. Svi plešu u prizoru pod naslovom Blue Moon. U idućem prizoru odigrava se tučnjava koja se događa nakon sprovoda. Tuku se otac i Čarli. Vraćamo se u prošlost u Liku 1970-tih. Čarli je dijete i igra se uz djeda koji mu kaže da su svi bili u ustašama. Djedovog brata su na kraju rata uhvatili i strijeljali. Sad smo opet u Zagrebu, u Kulušiću 1990.

  Raspravljaju s curom tko je bolji: Beatlesi ili Stonesi. Još smo u 1990. Džimi uvodi Čarlija u svoj stan. Pokazuje mu zgradu cure Ele. Čarliju se ona sviđa. U Lici 1970. Djed i Čarli hodaju šumom. Pratimo lov na srnu. Zagreb, 1990. Čarli dolazi s walkmanom. Pleše i ljubi Eli te vode ljubav. Lika 1970. Djed nosi crni kovčeg. Unutra je harmonika. U Zagrebu 1990. Čarli pjeva i svira harmoniku. Eli ga prati. Njezini su bili u partizanima, njegovi u ustašama.  Zagreb 1990. i Lika 1990. Čarli razgovara s majkom koja je u Lici. Zove ga da dođe na Djedovu sahranu. Ponovo ga pokapaju po želji strica. Lika 1990. Na groblju Otac pokušava otvoriti lijes. Pokapaju djeda. Zagreb, 1990. Ela sjedi na krevetu u visokoj trudnoći. Čarli gladi rukom frizuru kokoticu. Čarli želi ići van. On je siguran da će Eli biti odlična majka.  Zagreb 1990., Kulušić. Čarli sreće Džimija. Čarli zna da je Džimi Srbin. Njegov otac dobio je otkaz, nagovaraju ih da odu u Srbiju. Kaže da će biti sranja. Zagreb, 1990. Čarli i Džimi se voze u tramvaju. Čarli priča kako su ga pretukli. Zagreb, 1990. Čarli je pretučen, leži na tlu. Stariji gospodin Điđi ga pita je li mu dobro. Saznajemo da je on iz istog kraja kao i Čarli i da je bio ustaša. Zagreb, Eli čeka Čarlija koji se pakira i misli pobjeći u Sloveniju, Austriju, Njemačku, Južnu Ameriku, na Mjesec. Eli je strah svega. Rat je već počeo. Eli ga napušta. Čarli dolazi Džimiju u stan, koji je promijenio ime. Čarli je u kamionu vidio leševe ljudi.

  Drama Avijatičari ima četiri lika: Kiki, mladić, Francuz, mladić, Mijo, Kikijev otac, Marija, Kikijeva majka. U hotelskoj smo sobi. Francuz leži na krevetu, puši i gleda u Kikija koji recitira pjesmu koju nije napisao on nego Miguel Hernandez. Tu mu je pjesmu recitirao otac kad je bio mali. Francuz je pola života bio u zatvoru. Leže zagrljeni u tišini. Nemaju pojma što bi željeli raditi u životu. Kiki bi volio biti u Parizu i upisati dobar faks. Francuz kani otvoriti restoran. Pričaju o svojoj ljubavi, o tome kako su se upoznali u Parizu. Sad smo na drugom mjestu. Marija kuha, a Mijo dolazi s gas maskom. Mijo joj priča o ratu. Njezin sin je hohštapler i sad je u Parizu. Francuz leži u krevetu i gleda programe na televiziji. Žele od Kikijevog oca uzeti neki novac nađen na smetlištu. Marija drijema na stolici. Ulazi Mijo koji osjeća da ga netko promatra i prati. Gradom haraju požari. Jedu stalno istu hranu. U hotelskoj sobi Francuz i Kiki. Kikija boli želudac. Ima temperaturu. Planiraju pljačku vlastite obitelji. Marija sjedi za stolom i čeka. Kiki i Francuz dolaze. Požari još traju. Mijo se nepredviđeno vraća i traži pištolj. Dolazi do naguravanja. Čuje se pucanj. Otac leži. Kiki tvrdi da on spava. Odlaze Francuz i Kiki. Čuju se dva pucnja.

  

  U svim ovim dramama pojavljuju se toponimi Like i Zagreba u devedesetima i ponekad sedamdesetim godinama 20. stoljeća. Karakaš piše karakterističnim ličkim idiomom svoga kraja, uz gradski razgovorni jezik s malo slenga. Njegovi likovi su uglavnom marginalci, mladi ljudi koji se u životu snalaze na razne načine. Nerijetko su upleteni i u kriminalne radnje i tučnjave. Protagonisti su muškarci, a žene i djevojke su ili majke ili cure, često u drugom stanju. Majke redovito tjeraju svoje sinove da rade bilo što, a ne da gube vrijeme po kafićima i po kući. Karakaševe rečenice su kratke. Scene isto tako, izmjenjuju se u brzom ritmu. Ponekad likovi govore dugačke monologe koji su sjećanja na djetinjstvo i prijašnji život. Kroz njegove drame stvaramo sliku onih koji se ne snalaze u novim životnim okolnostima, onih koji su na margini društva, u vječnom iščekivanju boljih dana. Naoko, u Karakaševim dramama nema centralnog sukoba. Umjesto toga stvara se mozaik manjih, ograničenih sukoba koji se naglo prekidaju tvoreći sliku istrgane sadašnjosti u koju prodire prošlost glavnih likova. Djetinjstvo se ne romantizira. Gotovo objektivno dobivamo sliku odrastanja na selu u Lici. Grad je neugodno mjesto za život, puno raznih opasnosti i sukoba. Ali, ni na selu ništa nije idilično. Turobne slike prevladavaju, međusobno nerazumijevanje pojedinih likova je stalno prisutno uz sitne laži i obmane.

  Uz dozu ironije i satire, njegove drame su upečatljiv presjek života u 90-im godinama prošloga stoljeća, pokazujući koliko duboko prošlost utječe na sadašnjost, pa i budućnost svih nas. Činjenica da su Karakaševe drame ujedno i scenski nastavak njegovih romana ne umanjuje njihovu očiglednu kvalitetu.  

  © Sanja Ivić, KAZALIŠTE.hr, 10. veljače 2026. 

Piše: