Intime pobune i tišine suvremene slovačke drame

Suvremena slovačka drama, ur. Željka Turčinović, Hrvatski centar ITI, 2025.

• Izbor suvremene slovačke drame okuplja četiri autorska glasa: Dodo Gombár, Ana Grusková, Ursul'a Kovalyk i Peter Lomnický, koji kroz obiteljske odnose, rekonstrukciju povijesti, društvenu marginalizaciju i poetsko-filozofske monologe propituju identitet pojedinca u vremenu krize vrijednosti. Od generacijskih sukoba i intime suvremene obitelji, preko potresne sudbine židovske aktivistice, do socijalne borbe i meditativnog razlaganja kapitalizma, tekstovi nude presjek tema, stilova i estetskih postupaka koji obilježavaju današnje slovačko kazalište.

  Dodo Gombár, TREĆE DOBA (slika generacija).
  
  Likovi drame su: Egon, uskoro će navršiti 30 godina; Tamara, njegova partnerica, radijska spikerica, 27 godina; Dušan, njegov prijatelj, psiholog, 30 godina; Tereza, bivša Egonova djevojka, model, 25 godina; Egonov otac, 64 godine; Egonova majka, 58 godina; Dolina, popularni glumac u mirovini, 62 godine; Armošt, zaboravljeni skladatelj, 60 godina; Magda, njegovateljica u domu za starije, 22 godine.

  U ovom tekstu pratimo nekoliko generacija suvremene slovačke obitelji. Radnja se vrti oko Egonovog intervjua s Dolinom, glumcem koji je pomalo zaboravljen i boravi u domu za starije. Tereza i Tamara su dvije prijateljice koje se uporno žele naći i razgovarati. U kratkim scenama pratimo odnose nekadašnjih ljubavnika, dvije prijateljice, staroga glumca i skladatelja koji polako žive svoj život okruženi s malo ljudi. Stil razgovora je suh, ponekad prošaran osjećajima, scene su kratke, didaskalije dosta opsežne, a svaki od likova nosi sa sobom neku tajnu. Iako se ne radi o psihološkom dubokom oranju ibsenovskog tipa, ipak su likovi jasno profilirani, radnja je spora ali ipak teče. Komad završava nježno, uz smijeh oca i majke.
  
  Treća dob generacijska je drama kasnog postsocijalizma, s naglaskom na tiho urušavanje ideje kontinuiteta između roditelja i djece. Gombár izbjegava melodramu i psihologizaciju u klasičnom smislu, oslanjajući se na fragmentarnu strukturu i „nedorečene dijaloge“ kao osnovni dramski postupak. Upravo ta suzdržanost je svjestan otpor patetici, ali i komentar na društvo u kojem su emocije potisnute jednako kao i starost.
  U izvedbenoj recepciji drama se pokazala posebno zahvalnom za ansambl-igru, a likovi starijih umjetnika (glumca i skladatelja) često su tumačeni kao auto-refleksivna gesta kazališta koje promišlja vlastitu prolaznost.

  Autor Dodo Gombár (rođen 1973.), pravim imenom Jozef Gombár, diplomirani je redatelj Visoke škole scenskih umjetnosti u Bratislavi, Odsjek za kazališnu režiju. Već tijekom studija gostovao je na važnim festivalima širom svijeta  i za svoj rad je dobio više nagrada. Završio je jednogodišnji studij (1996/ '97.) na prestižnoj školi za kazalište The Circle in the Square. Radio je kao umjetnički ravnatelj u Slovačkom kazalištu u Zlinu u Češkoj i u praškom Švadovom kazalištu na Smíchově. U svom redateljskom opusu ima više od 120 režiranih predstava. Surađivao je s kazalištima u Češkoj i Sloveniji, režirao u Budimpešti, Rimu i New Yorku. Autor je mnogih adaptacija romana, novela i priča koje uglavnom služe kao dramski materijal za njegove predstave. Za redateljski rad dobio je brojne prestižne nagrade. Gombár je također i uvaženi dramski pisac. Za svoju prvu dramu Hugo Karas  dobio je u Češkoj republici nagradu Alfreda Radoka. Uslijedile su uspješne drame poput Peniaze (Novac), Bez boha dom (Bez boga kuća), Treti vek (Treća dob), Portal, Euroroom. Godine 2017. objavljena mu je zbirka drama Šest grana drveta u Kazališnom institutu u Bratislavi. Drame su mu prevedene na devet jezika, izvođene su u Mađarskoj, SAD-u, Grčkoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Australiji. Autor je predstavio svoje drame u Bruxellesu, Ateni i Parizu. Prema vlastitom scenariju 2011. snimio je niskobudžetni film Smíchov plače, Brooklyn spava. Od akademske godine  2019/'20. radi kao predavač na Odsjeku za režiju i dramaturgiju na Dramskom fakultetu Janáčekove akademije scenske umjetnosti u Brnu u Češkoj.

  Ana  Grusková, ŽENA RABIN, dokumentarna drama.
  
  Ovdje je riječ o dokumentarnoj drami o bratislavskoj židovskoj aktivistici Gisi Fleischmann – o prvom pokušaju rekonstrukcije njezine sudbine u Slovačkoj. Dramske situacije oblikovane su na temelju povijesnoga istraživanja, videozapisa i audio-snimki iz Slovačke, Izraela i SAD-a.

  U drami Žena rabin autorica prikazuje tragičnu sudbinu spomenute slovačke Židovke koja je tijekom Drugog svjetskog rata pokušavala spriječiti transport Židova u logore, ali je na kraju i sama završila u Auschwitzu. Bila je vođa ilegalne židovske Radne grupe, jedina žena na visokoj funkciji u europskom antinacističkom otporu. Grusková detaljno istražuje Gisin život, s dokumentarnom preciznošću opisuje njezin aktivizam i s dozom mašte prikazuje njezin privatni život s najbližima (majkom i kćerima). Kroz komad se provlači ideja da velike ideje traže velike žrtve.

  Gisi Fleischmann rođena je 1892. godine. Završila je osnovnu i srednju školu, ali nije pohađala fakultet. Bila je članica mnogih židovskih organizacija. Osnovala je slovački odsjek Ženske internacionalne cionističke organizacije i bila u izvršnom komitetu Histadrut u Slovačkoj. 4. rujna 1939. njezin brat, advokat Gustav Fischer, pretučen je do smrti u Bratislavi. Njegova žena se ubrzo ubila. Na inicijativu rabina Weismandla Radna grupa je bila odgovorna za ambiciozan europski plan spašavanja Židova. Sporazum s nacistima postignut je 1942. i bilo je osigurano dva miliona dolara kao mito za prestanak transporta Židova u logore. U okviru svojih zaduženja Gisi je imala nekoliko sastanaka u Mađarskoj s židovskim vođama, međutim ništa nije uspjelo. Radna grupa igrala je važnu ulogu u širenju izvještaja o tome što se događa u Auschwitzu. U proljeće 1944. u Švicarskoj objavljen je taj izvještaj. To je ipak zaustavilo transporte Židova u Mađarskoj, jer je do tada 12 tisuća Židova dnevno bilo transportirano u logore. Nakon slovačkog ustanka ujesen 1944. Nijemci su napali Slovačku i deportirali ostatak Židova. Radna grupa nije bila u stanju potplatiti njemačku vojsku i Gestapo i u noći 28. rujna 1944. uhvaćeno je 1800 Židova, među kojima su bili i članovi Radne grupe. Gisi nije uhapšena i nastavila je pomagati sve dok i sama nije otpravljena u Auschwitz, gdje je ubrzo ubijena. Gideon Hausner, tužitelj na suđenju Eichmannu, rekao je: „Fleischmann treba biti vječna u analima našeg naroda, i njezina uspomena sačuvana da svijetli budućim generacijama kao primjer herojstva i bezgranične požrtvovnosti“. Sam tekst je intrigantna kombinacija video-projekcija, intervjua, snimki razgovora i igranih scena u kojima pratimo Gisine napore za spas Židova. Najpotresnije su audio-snimke njezinih suvremenika koji pričaju o njoj. Ovo je živ i zanimljiv tekst koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.
  
  Žena rabin Ane Gruskove zauzima posebno mjesto u suvremenoj slovačkoj drami te je često označena kao prekretnica u kazališnoj artikulaciji Holokausta iz rodne perspektive. Treba istaknuti njezinu etičku dimenziju: drama nije percipirana kao još jedna povijesna rekonstrukcija, nego kao pokušaj vraćanja glasa ženi koja je sustavno izbrisana iz kolektivnog pamćenja. Kazališni i kulturni komentatori isticali su spoj dokumentarnog materijala i scenske fikcije kao ključnu snagu teksta, dok su audio-svjedočanstva suvremenika ocijenjena kao emocionalno najpotresniji sloj drame. U međunarodnom kontekstu tekst je čitan kao dio šireg europskog trenda dokumentarnog kazališta koje problematizira odgovornost svjedočenja, a ne samo reprezentaciju traume.

  
  
  Ana Grusková (1962.) prvobitno je bila teatrologinja ali se u posljednje vrijeme bavi dokumentarnim filmskim stvaralaštvom. Također je angažirana i kao feministička autorica koja svojim djelima kritički progovara o zaboravljenim ženama i njihovim pričama. U njezinim dramama Altraum, Rabinka (Žena rabin), Schaulust, Nymandi i nymfomani (Propalice i nimfomani) dominiraju klasični odnosi i realistični dijalog, često dokumentarnog podrijetla. Kao filmska autorica dokumentira priče sudbinskih ženskih likova poput rabinice Gisi Fleischmann, Haviv Reick, partizanke židovskog podrijetla, Irene Brežne, ratne dopisnice i drugih.

  Ursul'a Kovalyk, PRIVATNI RAT LUZERICE T.
  
  Dramski tekst autorice je suvremeno djelo u kojem dominiraju žene. Likovi su Tanja, 55-godišnjakinja, nezaposlena, socijalni slučaj, neudana, mentalno zaglavljena u vremenu svoje mladosti (ostarjela pankerica). Sluša punk, dead metal, industrial metal, hardcore, nosi punk odjeću koja djeluje apsurdno, a usto joj je i preuska. Živi sa svojom Mami za koju se brine jer je u invalidskim kolicima. Mami, 75-godišnja udovica, Tanjina majka, osoba je s težim tjelesnim oštećenjem nakon prometne nesreće, kojoj su doktori pokvarili operaciju (ne može do kraja saviti noge u koljenima) te potpuno ovisi o Tanjinoj dnevnoj brizi. Dušan, susjed, stari momak, oko 54 godine, zapušten je, hipik u flanel-košulji, život mu je besmislen, odrastao je u istoj stambenoj zgradi kao i Tanja. Gospodin Feher, susjed, oko 75 godina, muškarac, starosjedilac, u vrijeme socijalizma bio je domar zgrade. Susjeda br. 1, oko 38 godina, žena dobrog izgleda koja se nedavno uselila u zgradu. Susjed br. 2 (tek ćemo kasnije saznati da je to dipl. inž. Čobrda), sredovječni muškarac, menadžerski tip, na sve zna odgovore, pati od sindroma sveznalice, također se tek nedavno doselio u zgradu. Pratimo život u velegradskom podzemlju, sukobe Tanje i Mami, njezinu borbu za očuvanje obližnjeg parka i sukobe sa susjedima kada pokušava sastaviti peticiju za spas parka.

  Drama Ursule Kovalyk u slovačkoj je kritici često tumačena kao radikalno socijalna, ali anti-patetična studija ženskog gubitništva. Autorica ne romantizira marginalnost, nego je prikazuje kao iscrpljujuće stanje bez jasnog izlaza. Lik Tanje je antiheroina tranzicije, osoba koja nije uspjela kapitalizirati slobodu postsocijalističkog društva. Posebno je važna autoričina sposobnost da humor i grotesku koristi kao obrambeni mehanizam likova, a ne kao sredstvo karikature. Iako drama tematski odstupa od autoricine eksplicitno feminističke poetike, kritika ju je svejedno čitala kao snažan doprinos rodno senzitivnom kazalištu, upravo zbog prikaza skrbi, starenja i nevidljivog ženskog rada.

  

  Ursul'a Kovalyk (1969.) diplomirana je socijalna radnica s Trnavskog sveučilišta. Neko vrijeme je radila u knjižari i kao savjetnica za nasilje nad ženama. Godine 2004. preselila se u Bratislavu i osnovala – a od tada i vodi, komunitarno Divadlo bez domova (kazalište bez kuće) u kojem igraju beskućnici i osobe s tjelesnim invaliditetom. Kazalište vodi sa svojim partnerom Patrikom Krebsom, a zajedno razvijaju socijalno-humanitarne i umjetničko-terapeutske aktivnosti. Autorica je proznih knjiga Neverné ženy neznašaju vajička (Nevjerne žene ne nose jaja), Travesti šou, Žena zo sekáča (Žena iz second handa), Krasojazdkyña (Lijepa džokejka) i Čisté Zviera (Čista životinja). Proze su joj prevedene na engleski, češki, mađarski, francuski, slovenski i arapski jezik. Napisala je i nekoliko kazališnih komada, kao što su Maková panna (Makova djevica), Vec (Stvar), Krvavý kl'úc (Krvavi ključ), Squat, Deñ mrtvych (Dan mrtvih), Oktagon, Zázračné diet'a (Čudesno dijete), od kojih su neki i uprizoreni na sceni njezinog kazališta. Autorica je i radiodrama Prievan (Promaja), Darček iz Brazílie (Poklon iz Brazila), Gotické leto (Gotičko ljeto). Nju u Slovačkoj doživljavaju kao rodno senzitivnu dramatičarku koja favorizira teme ženskog subjekta, ženskog identiteta i podržava antidiskriminacijski diskurs u umjetnosti. Otvorena je feministkinja. Drama koja je uvrštena u ovaj izbor blago odstupa od čestih njezinih tema. 

  

  Peter Lomnický, KARL MARX / KAPITAL
  
  Neuobičajeno djelo pisano u slobodnom stihu, u kojem se redaju dugi monolozi pojedinih lica koja pričaju priče o svom životu. U drami su Rich Bitch, Mladići, toksični e-brojevi (četvorica i više), Izabela. Od psihoanalize do dječjih uspomena, sve se to kovitla u nebrojenim slobodnim stihovima ove drame koju se dosta teško prati. Radnje kao takve i nema; radi se o komentarima pojedinih lica koja samo govore i govore.

  Lomnickýev Karl Marx / Kapital u recepciji je najčešće označen kao tekst za zahtjevnu publiku, bliži poetskoj i filozofskoj meditaciji nego drami u klasičnom smislu. Kritičari su podijeljeni: dok jedni ističu radikalnost jezika i dosljednost autorske poetike, drugi upozoravaju na hermetičnost i zamor koji takav dramski postupak proizvodi u izvedbi. Ipak, prevladava stav da Lomnický svjesno razgrađuje očekivanja publike, čime kazalište pretvara u prostor misaonog otpora logici tržišta i spektakla. Njegovi tekstovi u recepciji često funkcioniraju više kao „kazališni eseji“ nego kao dramski komadi, što ih čini izazovnima, ali i relevantnima u suvremenom europskom kontekstu.

  Autor Peter Lomnický (1971.) jedan je od istaknutih pisaca suvremene slovačke scene. Njegove drame naručuju državna kazališta (Strah), javna kazališta (Kapital, Točkovi), ali i nezavisne trupe (Debrys Company- Epic, Clear). U središtu njegovog umjetničkog interesa nalazi se riječ – njene varijacije, značenja i preneseni smisao, kao i igra riječima. U takav okvir smješta priče koje nadilaze klasične teatarske konstrukcije. Njegova djela često podsjećaju na kazališne meditacije – slobodan tijek riječi čije značenje gledatelj mora sam pronaći. Peter Lomnický studirao je filozofiju i klasičnu filologiju. Zajedno s redateljem Martinom Čičvarkom napisao je komad Slovačka klasika za 120 minuta. Za kazalište Arena adaptirao je kontroverzni roman Michela Houellebecqa Pokoravanje. Osim autorskog stvaralaštva, bavi se i prijevodima grčkih antičkih autora (Aristofana) i autorima poput Becketta, Bernharda, Handkea, Jelinek, Schimmelpfenniga, Taborija itd.
  
  Prostor suzdržanih, ali duboko ukorijenjenih pobuna

  U rasponu od intimne obiteljske tišine, preko dokumentarne rekonstrukcije povijesne traume, do socijalno angažiranog ženskog bunta i jezično radikalne meditacije o kapitalu i identitetu, suvremena slovačka drama pokazuje se kao prostor suzdržanih, ali duboko ukorijenjenih pobuna. Ona rijetko poseže za velikim gestama ili eksplicitnim ideološkim porukama; njezina snaga leži u fragmentima svakodnevice, u privatnim ratovima likova i u tišini koja govori jednako snažno kao i riječ. Zajedničko ovim tekstovima nije estetska ujednačenost, nego etička potreba da se kazalište očuva kao mjesto pamćenja, svjedočenja i refleksije, bilo da je riječ o zaboravljenim ženama povijesti, marginaliziranim subjektima suvremenog grada ili generacijama koje traže smisao u svijetu bez jasnih oslonaca.
  
  Recepcija ovih drama u slovačkom i širem europskom kazališnom prostoru potvrđuje da njihova snaga ne proizlazi iz aktualnosti tema, nego iz dosljednosti autorskih poetika koje odbijaju pojednostavljenje. Kritika prepoznaje u njima kazalište koje ne nudi rješenja, nego inzistira na odgovornosti gledanja, slušanja i pamćenja. Upravo zato suvremena slovačka drama, kako pokazuje ovaj izbor, ne djeluje kao periferna ili nacionalno zatvorena pojava, nego kao ravnopravni sudionik suvremenih europskih rasprava o identitetu, povijesti i društvenoj nejednakosti.
  
  Ujedno, ovi dramski tekstovi potvrđuju da suvremena slovačka drama snažno komunicira izvan nacionalnog okvira, ne oslanjajući se na lokalni kolorit, nego na univerzalna iskustva gubitka, odgovornosti, otpora i identitetske krize. Bilo da polazi od obiteljske dinamike, povijesne savjesti, rodnog i socijalnog pitanja ili radikalnog raspada dramske radnje u korist jezika, riječ je o tekstovima otvorenima prema različitim čitateljskim i izvedbenim kontekstima. Time suvremena slovačka drama ne traži samo razumijevanje, nego i aktivnu suodgovornost publike, potvrđujući kazalište kao prostor susreta osobnog i političkog, intimnog i društvenog, sadašnjeg i povijesnog.

  © Sanja Ivić, KAZALIŠTE.hr, 12. veljače 2026. 

Piše: