Drama društva i društvo drame

Kazalište, časopis za kazališnu umjetnost, gl. ur. Željka Turčinović, br. 101/102, Hrvatski centar ITI, 2025.

• 

  Ovaj broj je podijeljen na sljedeće tematske cjeline: Premijere, Regionalna scena, Esej, Obljetnica, Fenomen/Glumačko autorstvo, Teorija, Kazalište za djecu i mlade, Sjećanja, Nove knjige, Drame (dva teksta).

  Nataša Govedić piše o predstavi Oprostite, pretpostavio sam da ste budni ili Slučajna smrt jednog redatelja Rakana Rushaidata, u produkciji Teatra &td i MMC-a. Spominje pjesmu Bilješke uz kazališnu probu južnoafričkog pjesnika Lena Werweya koja joj je analitički ključ za tumačenje ove predstave posvećene radnom prostoru kazališne probe. To je prvi dramski tekst kojeg potpisuje Rakan Rushaidat kao autor. Kako profesionalno, posvećeno glumiti ili kako od ljudskog ponašanja napraviti umjetnost teatra glavna je tema ove predstave. Troje glumaca iščekuje slavnoga rumunjskog redatelja za kojeg ovdje nitko nije čuo. Što će veliki redatelj tražiti od malih glumaca? Na sceni su Idealistica (Prkačin), Cinik (Rushaidat) i Oportunist (Tomić) koji su ravnopravni u igranju svjetla i sjene svojih uloga. Rakan je nestrpljiv, razmetljiv i ogorčen, Prkačin s nevjericom sluša njegove tirade, dok Tomić igra osobu koja će izdati sve živo samo da napreduje na ljestvici glumačke vidljivosti. Ali, redatelj kasni na probu i glumci moraju raditi bez njega. Rakan govori o nastavku redatelja u rečenici: „Jedan se glumac nije znao igrati i tako je nastao onaj sa strane, redatelj“. U predstavi je vidljivo ruganje manjku suptilnosti i bulevarskoj izvedbi kao tipičnom kazališnom poslu. No, teatar nije samo ono što se izgovara nego je i jezik i tijelo glumca i emocionalnog konteksta. Pokazuje se da autoritet u umjetnosti ima osoba koja ne gura glavu u pijesak pred bogatim nalazištem vlastitih pogrešaka.

  Rakanu Rushaidatu treba čestitati na dramskom tekstu koji pokazuju veliku dramsku zrelost, ali treba naglasiti kako je glumački dosegnuo novu dimenziju. Svi glumci su odlični. No, meni se čini da postoji još jedan kut analize predstave, a to je slavni tekst nobelovca Darija Foa pod naslovom Slučajna smrt jednog anarhista koju smo gledali u maestralnoj izvedbi nezaboravnog Ive Serdara, predstavi koja progovara ne samo o ljudima nego i o politici koja nas stalno okružuje. Iako je Rakan Rushaidat nije imao prilike vidjeti, sigurno je da duh nesretnog anarhista i dalje hoda prostorima Teatra &td. Možda mu je i nešto prišapnuo.

  Patrik Gregurec piše o predstavi Things that burn easily autorice i redateljice Vedrane Klepice – koprodukcija: Ganz nova kultura promjene (HR), Zagrebački centar za kulturu i mlade POGON (HR) i Artemide – Teatros Associados (PT) u partnerstvu s Općinom Santarém (PT). Predstava je nastala u sklopu projekta Stronger Peripheries: A Southern Coalition, uz ostale koproducente, i temelji se na materijalima o velikim požarima koji su zahvatili tu portugalsku pokrajinu. Radi se o klasičnoj kazališnoj predstavi koja ponekad postaje neklasična postdramska predstava. Prikazuje, osim općeg kaosa uzrokovanog požarom, i tadašnjeg papu Lea IV. Prvi čin se uglavnom odvija u projekcijama koje postaju eksperimentalna videa. Drugi čin predstave je izvedba klasičnoga dramskog teksta s psihološki profiliranim likovima koji nešto žele uz dramski sukob. U trećem činu na spaljenu zemlju dolaze astronauti. Možda su to neki arheolozi iz budućnosti. A možda su oni ogledalo ironijske bombe trećeg čina.

  

  Sanja Baković analizira predstavu Otac, kći i Duh Sveti Mate Matišića, u režiji Jansuza Kice i produkciji satiričkog kazališta Kerempuh. Predstava je duologija pisana baš za satiričko kazalište i sljubljuje dva dramska teksta. U prvoj drami, na samom početku obraća nam se svećenik (Dražen Čuček), najavljujući kako je drama koja slijedi rezultat natječaja Katoličke crkve koja umjetnošću želi približiti duh evanđelja ljudima te posebno zaštititi djecu. Prvu dramu čini tročlana obitelj: otac Slavko (Vedran Mlikota), Majka Slavica (Branka Trlin) i kći Ana (Mirela Videk). Otac pati od grižnje savjesti jer je počinio zločin u ratu (poslao jednu djevojčicu u smrt ). Razotkrivanje potiče nitko drugi nego Isus Krist koji se Slavkovoj ženi javlja SMS-porukama u desetercima. Ozarena novopečena vjernica Slavica, koju sjajno igra Branka Trlin, svijetli iskrenom svjetlošću preobraćenice, postajući istinskom svećenicom predstave. Cijela druga predstava kao da je korota u kretanju. Dva para tugujućih roditelja nastoje preživjeti samoubojstvo svojih kćeri tinejdžerica, boreći se s boli. Hrvoje Kečkeš je fenomenalan kao Marko, otac djevojčice koja se ubila. Iako je predstava odlična, može joj se prigovoriti trajanje koje je više od tri sata. Ako je posao kazališta ispravljati propuste povijesti, to ovom predstavom čini Mate Matišić. Uz mnogo trpkog smijeha fokus stavlja na kćeri, dajući im mjesto koje zaslužuju – priznajući im božanstvenost i muku.

  Petra Jelača piše o predstavi Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute Ivora Martinića, u režiji Aleksandra Švabića i produkciji ZKM-a. Naslov drame ne obuhvaća sve članove obitelji, jer se pojavljuje i kći, a nitko od njih ne šuti. Govore kao da sutra ne postoji. Sam naslov drame je didaskalija i vrijedi za jednu scenu u drami. Drama se sastoji od dijaloga, s jednom jedinom didaskalijom. Dijalog se sastoji od čistih, ogoljenih, gotovo faktografskih rečenica koje imitiraju transkripte izmišljenoga obiteljskog suđenja. Okidač za dramu je bizarna situacija u kojoj Vlada, želeći razviti sustav zaštite od novih ekoloških i ekonomskih katastrofa, šalje svim građanima upitnik u kojem pita roditelje: „Kad biste zbog katastrofalnih događaja mogli zadržati samo jedno dijete, koje biste odabrali?“ Režijom se zadržava eliptičnost i gusta atmosfera u kojoj se naoko ništa ne događa. Ovo je još jedna kvalitetna drama Ivora Martinića, a predstava je jasno ocrtava te čini da o odlično prikazanim i nadasve kompleksnim obiteljskim odnosima razmišljamo još dugo nakon odlaska iz kazališta.

  Leon Žganec-Brajša piše o predstavi Viktora Ivančića Robi K. / Crvenkapa je mrtva u režiji Kokana Mladenovića i produkciji HNK Split. U ovoj predstavi predložak je kolumnističkog tipa, dakle u pitanju su kraći novinski tekstovi. Predstava je ispunjena prizorima s prepoznatljivim Robijevim toponimima: od roditelja, škole do susreta s Didom sa Šolte. Drugi naslovni lik Crvenkapa promiče u vlastitim epizodama pomaknutima u bajku. Ansambl predstave je sav u prenaglašenosti i na rubu karikature, ali to zapravo odmaže predstavi. Iako se predstava nije uspjela odmaknuti od očekivanih općih mjesta, ipak je ponudila poticaje za obrtanje perspektive vjerne Robijevoj misiji koja može djelovati kao čuđenje vjetrenjačama. Važno je da je došlo do pomaka u repertoaru Drame HNK Split.

  Nina Ožegović analizira predstavu Bekira Sejranovića Nigdje, niotkuda u režiji Ivice Buljana i produkciji HNK Ivana pl. Zajca. Predstava je scenska postava istoimenog romana koji je odavno stekao kultni status u suvremenoj domaćoj književnosti. Roman je adaptirao slovenski pisac Goran Vojnović, a predstava je nastala u koprodukciji sa splitskim HNK-om.  Redatelj pažljivo prati pisca, iako donosi na scenu svoje viđenje romana u kojem nema piščeve tankoćutnosti i osjećajnosti. Svi glumci riječkog ansambla igraju nekoliko likova. Buljan je u predstavi predstavio i novu generaciju glumaca. I ovdje glazba ima važnu ulogu.

  Ovom predstavom je riječki HNK pokazao spremnost na uprizorenje relevantnih, dosad neispričanih priča na našoj sceni.

  

  Bojan Munjin piše o predstavi Mariusa von Mayerburga Eldorado u režiji Veljka Mićunovića i produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda. Ovaj je tekst zbog svoje aktualnosti obišao cijelu Europu, a njegov autor je jedan od vodećih njemačkih pisaca. Klupko patologije društva, odnosa bez smisla i duša bolesnih ljudi odmotava se polako, tako da na početku mi ne naslućujemo o čemu se radi. Prisutan je splin nevidljive drame u zraku, odnosi među likovima su nejasni, nitko od njih ne diže glas, idila dobrostojećih ljudi je sveprisutna. Scenskom pričom vlada muškarac dobrog izgleda u savršenom odijelu, s blagim osmijehom koji nudi sve: lucidne razvojne planove, svjetske investicije, odlične plaće i sjajan život. No, glavni junak dobiva otkaz. Jedna je obitelj razorena i za sobom će povući mnoge… Ova predstava, uz odličan glumački ansambl ne slika samo egzistencijalni trenutak suvremene obitelji, ona je dijagnoza stanja zapadne civilizacije koja nije moguća bez svoje prošlosti. Kapital koji se širi svijetom je otporan na ljudske nesreće, ne trpi nikakve isprike i usisava sve prigovore. Ovo je turobna, ali ne i pesimistična predstava. Ili ćemo se izboriti protiv te sile ili ćemo propasti.

  Patrik Gregurec piše o Mati Matišiću u tekstu pod naslovom Kršćanin heretik. Govori o predstavi Otac, kći i Duh Sveti. Autor u tom tekstu upućuje poruku: „Jebite se, znam što hoćete od mene pa ću vam to i dati, ali ću pokazati da znam kakvi ste, u tome me ne možete zaustaviti, pa se jebite“. U prvom dijelu Isus se javlja u funkciji Slavkove savjesti te ga navodi na suočavanje sa zločinom. No, Matišić se pita: što je gore od najgoreg, od silovanja djevojčice u vrijeme rata? Gore od toga ne može. Ili može. Silovanje se dogodilo poslije rata. Saznajemo da je Slavko razvio podvojenu ličnost. Drugi dio teksta u prvi plan stavlja patnju roditelja, konkretno majki čije su kćeri počinile suicid. Kršćanin heretik podario je kazalištu Kerempuh slojevitu predstavu koja spaja antičko i moderno, čiji je oštar zub skriven iza usana komedije i može se vidjeti samo u nakaradnom osmijehu. Taj živi autor interpolira se u svoj tekst i na inspirativan način plete komično uže kojim bismo se svi koji još imamo empatije i razboritosti najradije objesili.

  Katarina Kolega piše o projektima Rotulus Homo Pendulum, dnevničkim, artivističkim zapisima i mekoterorističkim performansima Marka Brecelja i Ivana Volariča Fea, autorskog tima Damira Bartola Indoša, Tanje Vrvilo, Zlatka Burića Kića, Dragana Milutinovića u zagrebačkom pogonu Jedinstvo i Nordung 1995–2045. prema drami Ljubav i država Vladimira Stojsvaljevića, u režiji Dragana Živadinova. Damir Bartol Indoš i Dragan Živadinov susretali su se tijekom života na  različitim radionicama i festivalima, obojica su radili u sklopu Ristićeva subotičkog projekta KPGT i međusobno pratili svoje radove. Indoš i Živadinov su u mladosti upoznali desetak godina starijeg Brecelja. U predstavi Živadinova Brecelj interpretira svoje stihove kao slogomelodije. Primijećeno je da je ova predstava Živadinova donekle umekšana, zamršena i obogaćena simbolima koji nisu njegovi, ali se dobro uklapaju u estetiku predstave. Biokozmizam: Izreka pretvorila je biomehanički jezik u univerzalni jezik. Rotulus Homo Pendulum nije osobito provokativan, ali u usporedbi s drugim predstavama Indoša čini se političkim izravnijim. U ovoj se predstavi većina Breceljevih pjesama izvodi uz pomoć šahotofonske partiture.

  Nataša Govedić analizira predstavu Jednočinka ili Estetika vjetra u petama, autorski projekt Petre Hraščanec u koprodukciji ZKM-a i umjetničke organizacije 21:21. Opisuje početak predstave u mraku i slijedi tijek radnje u maloj dvorani Polančec u ZKM-u. Predstava se odlučuje za isticanje onoga što nas povezuje, jer bez toga nema igre. Da bismo stigli do točke u kojoj sve na sceni ostavlja dojam vjetra, potrebno je od majstorski savladane tehničke vještine i oblikovati ljubav prema pucanju ukalupljenosti, dosegnuti virtuoznost i nesputanost pokreta. Petra Hraščanec i Rok Juričić nekoga će podsjetiti na holivudske velikane stepa Ginger Rogers i Freda Astaira, ali je njihova energija mračnija. Ples nije eskapistička droga, naprotiv. U sat vremena njih dvoje postigli SU sve što je obećala prizma estetike: igru nad ponorom, partnerstvo, ambivalenciju borbe sa zaboravom…

  

  U teoretskom dijelu časopisa Ljiljana Filipović piše o ljubavi i časti u Shakespeareovom tekstu  Vesele žene Windsorske. Nastavlja navodeći razne teoretičare i analizatore Shakespearea koji se bave ljubavnom požudom Falstaffa i čašću. U idućem članku Melissa Rose Piccinonno propituje vrline u Shakespereovim Veselim ženama Windsorskim (prijevod Ljiljana Filipović). Ovaj komad služi se žanrom komedije koja potkopava uobičajenu priču o rogonji kako bi se razriješila antifeministička načela o rogonji, otkrivajući da su supruge vjerne, muževi neobuzdani, a požudne ljubavnice budalaste, te da su svi rogati kažnjeni.

  Iva-Matija Bitanga piše tekst o splitskim lutkarima u povodu 80 godina profesionalnog djelovanja. Tim povodom izvedena je predstava Tajni život splitskih lutaka Siniše Novkovića. Opisuje razvoj lutkarstva u Splitu od davne 1931. godine pa sve do danas. Predstava je dirljiva posveta svim dosadašnjim nosiocima – velikim i malim, kreatorima i animatorima lutaka, svim predstavama i samim lutkama koje su svojim oživljenim tijelima nastanile našu memoriju. Tu se izlaže predstavom ono što se dogodilo u razvoju splitskog lutkarstva. Priča o povijesti tog kazališta isprepliće se s opasnošću koja se nadvila nad svijetom fundusa prijeteći uništenjem svega što se tamo nalazi. Novković je spretno ujedinio potencijal jakih snaga fundusa GKL-a, a povod je bio očuvanje bogate lutkarske tradicije u Splitu. Namijenjena je gotovo svim uzrastima, priču svi prepoznajemo. Vremena se mijenjaju, godine prolaze, starimo i mi, ali lutke ostaju. Na kraju, Novković poručuje „da uvik tribamo čuvat dite u sebi koje je vjerovalo u čaroliju kazališta“. 

  Snježana Banović piše članak o Milku Šparembleku – velikom koreografu, redatelju i pedagogu koji nas je napustio u 97. godini.  Piše o njegovim počecima, domaćoj i internacionalnoj karijeri baletana, a kasnije i koreografa, direktora svjetskih baleta i Baleta HNK u Zagrebu, kao i njegovoj suradnji u dramskim predstavama. Milko Šparemblek bio je jedinstveni dar s kazališnih nebesa, naročito za one koji su imali sreću da ih dotakne svojim pametnim i blagim pogledom punim znatiželje koja ga je držala do posljednjeg daha.

  Dora Delbianco se u svom tekstu sjeća preminule glumice Kostadinke Velkovske. Toplim riječima opisuje njezin umjetnički put i brojne predstave u kojima je igrala.

  Dubravko Mihanović piše in memoriam Dušku Valentiću, dugogodišnjem istaknutom članu DK Gavella, koji je obuhvatio svojom glumom bezbrojne predstave, TV-serije i filmove.

  Đuro Roić piše o preminulom glumcu ZKL-a Žarku Saviću, koji je svojim radom oplemenio svaki lik kojeg je tumačio, kao i o njegovom brižnom odnosu prema kolegama.

  Maja Đurinović oprašta se od preminulog Željka Vukmirice, čiji je umjetnički rad obuhvatio najrazličitije kazališne žanrove – od tjelesnog teatra do klasičnih komada i koji je svojim pedagoškim radom u Osijeku i Zagrebu odgojio generacije mladih kazalištaraca.

  Nevelika knjiga Iza starog zastora Antonije Kassowitz-Cvijić, koju je priredio Hrvoje Ivanković, nagnala je Višnju Kačić Rogošić na članak o tom neobičnom djelu u kojem pratimo život zagrebačkog kazališta još iz doba Stankovićeva teatra, pa sve do nove zgrade HNK u Zagrebu. Riječ je o tekstovima koji su objavljeni u tri desetljeća 20. stoljeća.  Neuobičajeni je prvi dio knjige posvećen zapostavljenim i nepoznatim činjenicama: organizacija kazališta, financije glumaca, tehnički i proizvodni aspekti kazališta. Ostatak knjige posvećen je predstavama i otvaranju nove zgrade.

  O knjizi Borisa Senkera Prigodnice piše Lucija Ljubić. U tridesetak tekstova Senker piše o trideset osoba, znanstvenika, umjetnika s kojima je prijateljevao i surađivao. Svaki je tekst napisan u skladu s prigodom kojem je pisan. Uz to Senker ispisuje i komadiće vlastite biografije. Ova knjiga je galerija portreta koji su zanimljivi zbog stilske raznolikosti i nimalo dosadni.

  

  Anđela Vidović piše o knjizi koja obuhvaća 7 drama Mate Matišića, koji pripada rijetkoj kategoriji nagrađivanih, igranih i popularnih dramskih pisaca. Knjiga je neobičnog časopisnog formata s predgovorima Zlatka Vidačkovića, Ive Rosande Žigo i Lucije Ljubić. Iako drame obuhvaćaju dekadu prema kojoj vidimo koliko se naše društvo promijenilo, postaje nam očita potreba specifičnoga autorskog glasa koji će svjesno izražavati suvremene kontradikcije društva.

  Mario Kovač piše o Krležinim danima u Osijeku u tekstu pod naslovom Bilo je i boljih vremena. Navodi  testove sudionika skupa i razmatra dosege pojedinih izlagača.

  Katarina Kolega  piše o knjizi Igora Treitnjaka  pod naslovom Prostor nedovoljno iskorištene slobode. Sto godina lutkarstva za odrasle u Hrvatskoj. Tim lutkarstvom se u početku isključivo bave nezavisne kazališne skupine. Tretinjak prati i autore u drugim gradovima. Zlatko Bourek je nesumnjivo najveći autor lutkarstva za odrasle i njemu pripada veliki ogled. Piše i o Kruni Tarle, Reneu Medvešeku, Larryju Zappiji itd.

  Prvi od dva kazališna teksta je komad Patrika Gregureca pod naslovom Slice of Life. U njemu upoznajemo Samantu, Provaliju, Dominika, Bakin glas, Sestrin glas, Prvog momka, Jadranku i Mladu djevojku. Razgovaraju o životu, ljudskim odnosima i emocijama. Komad je nepretenciozan, pisan pitkim, kratkim rečenicama, ali ne izaziva radoznalost i lako je predvidljiv.

  Drugi objavljeni tekst ruske suvremene autorice Natalije Lizorkine Vanja je živ (prijevod Marta Schweiger) predivan je komad o majčinskoj ljubavi koja uporno iščekuje svoga sina Vanju da se vrati iz rata, uz otrovne i ironične komentare na rusku suvremenost. Slobodno ga se može nazvati minijaturnim remek-djelom koje duboko pokreće emocije i empatiju, govoreći o vječnim temama. Stil i jednostavnost rečenica samo podcrtavaju kvalitetu teksta koji uvelike nadilazi lokalni karakter. Ovo je tekst kojega bi se moralo postaviti na scenu, tekst koji u nama budi sve ono ljudsko, uz jednu suzu što nam klizi uz obraz u završnoj sceni.

  © Sanja Ivić, KAZALIŠTE.hr, 13. veljače 2026. 

Piše: