Lica suvremenog teatra i sveobuhvatnost teatroloških preokupacija

Kazalište, časopis za kazališnu umjetnost, gl. ur. Željka Turčinović, br. 99/100, Hrvatski centar ITI, 2024.

• 

  Časopis je podijeljen na nekoliko tematskih cjelina: Premijere, Festivali, Razgovor, Eseji, Teorija, Međunarodna scena, sjećanja, Nove knjige i dramski tekst.

  Prva obrađena premijera je predstava Ekvinocijo, autora Iva Vojnovića u režiji Krešimira Dolenčića, te u produkciji Dubrovačkih ljetnih igara 2024. godine. Nakon opisa dotadašnjih scenskih postavki Ekvinocija u režiji Joška Juvančića na Igrama na Lokrumu 2013. i 2014., ovaj put Dolenčić je za prostor igre odabrao živopisnu uvalu s lučicom i istezalištem barki u Posatu, ispred unutarnjeg mosta od Ploča, sa sjeverne strane luke. Konfiguracija Lučice pokazala se idealnom za uprizorenje djela koje se događa između pomoraca i ribara, a to treba zahvaliti kvalitetnom scenografskom postavu Dinke Jeričević, koja je bez suvišnih intervencija stvorila multifunkcionalni, otvoreni i razvedeni prostor igre u kojem se radnja istovremeno odigrava na vertikalnom i horizontalnom planu. To je melodramatski intonirana Vojnovićeva drama, priča o nesretnoj sudbini samohrane majke u čiji se život dolaskom bogatog iseljenika iz Amerike vraćaju duhovi prošlosti. Sjajne glumačke kreacije, odlična ambijentalna glazba Stanka Juzbašića toj je predstavi priskrbila izvanredan uspjeh, mnoštvo nagrada, kao i veliki interes publike. Autorica članka Željka Turčinović snažno je istaknula sve vrijednosti predstave koja je već postala zaštitnim znakom Dubrovačkih ljetnih igara.

  Patrik Gregurec piše o predstavi Kućica za pse Doroteje Šušak, Marija Mažića i Romana Nikolića u režiji Romana Nikolića i produkciji Arterarija. Potresna i izrazito emotivna predstava u kojoj su glumci odigrali sjajne uloge duboko je dirnula publiku, a i kritike su bile u superlativima. Ovdje se ne radi toliko o kolektivnoj katarzi koliko o egzorcizmu, o istjerivanju demona prošlosti. Predstava završava ljudski. Neke traume nikad ne nestaju. Ne postoje junaci koji će uništiti koncept silovanja. Zlo živi, a jedina utjeha je iskreni zagrljaj onih najbližih.

  O predstavi Ja sam Akiko Stefana Tićme, u režiji Slađane Kilibarde i produkciji Žar ptice piše Zara Škibola.  Leskovački autor Stefan Tićmi u svom romanu Ja sam Aikiko stvorio je lik djevojčice koja bi sigurno započela razgovor s Malim princem o nelogičnosti ovoga svijeta i samorazumljivosti koja obavija njihove svjetove. Ja sam Aikiko ulazi u dijalog sa svjetovima, ali i sa suvremenim čitateljima. Priča o usamljenoj djevojčici, jedinici samohranog oca koja nedostatak prijatelja nadoknađuje kreiranjem svijeta iz mašte u kojem se druži s prijateljima: ručnikom i drvom baobaba, u kazalištu Žar ptica na sceni oživljava u režiji Slađane Kilibarde i dramaturgiji Ane Prolić. Škibola kasnije piše i o problemima dramatizacije romana za scenu. Prijateljstvo koje u sebi nosi živi susret, tako karakterističan za kazalište, podatan je materijal. Predstava nastoji obuhvatiti mnogo tema, ne podcjenjujući gledatelje. Iako ova predstava nije istražila sve mogućnosti romana, jasno je da autorski tim ima svijest o kazalištu kao mjestu koje odgaja umjetnošću. Potrebno je da se izborom ovakvih naslova mladi upoznaju s umjetnošću koja ih senzibilizira za drugačije i šire vidike, budi znatiželju i upoznavanje života.

  

  U članku o predstavi Ivana Ergića i Filipa Grujića Jezik Kopačke u režiji Boruta Šeparovića i produkciji Zagrebačkog kazališta mladih piše Patrik Gregurec, naglašavajući kako predstava nije dosadna iako traje tri sata. Redatelj Šeparović u svojim predstavama, pa tako i u ovoj, njeguje nepredvidivost kazališta. Različiti modusi se logično izmjenjuju, a ritam je usklađen s autorovom intencijom. Jednu od najboljih glumačkih kreacija iznio je Rakan Rushaidat u ulozi oca mladog nogometaša. I ostali glumci su uvjerljivi i zapaženi u velikom ansamblu (Nikolina Prkačin, Ugo Korani, Lucija Šerbedžija, Anđela Ramljak, Hrvojka Begović, Barbara Prpić, Zoran Čubrilo, Vedran Živolić, Ivan Pašalić, Toma Medvešek i Bernard Tomić). Pohvaljuje i Šeparovića i ZKM zbog davanja povjerenja mladom dramaturgu i piscu Filipu Rutiću.

  Katarina Kolega piše o Festivalu svjetskog kazališta, koji je počeo vrelo, žestoko predstavom Jebi me Marine Otero, argentinske koreografkinje. Tijekom predstave će se pokazati kako su odabrani muškarci marionete u rukama beskompromisne redateljice koja slabost tijela zamjenjuje unutarnjom snagom. Na sceni su petorica izvrsnih plesača koje je nazvala Pablo. Iako govori o svom životu, ovo je nadahnjujući komad o prkosu, fascinantnoj volji koja čini čuda, o krhkosti i snazi, o umjetnosti bez koje život ne bi imao smisla. Predstava Solo slovenske autorice Nine Rajić Kranjac, kritizira dosadašnju kazališnu praksu, pa tako u njoj ima rituala, srednjevjekovnih motiva, brechtijanskog odmaka i mimezisa, ambijentalnog teatra, spektakla i performansa te karaoka.

  Posljednja predstava Festivala bilo je uprizorenje Shakespeareovog Macbetha. Johan Simons režira tu krvavu tragediju u njemačkom kazalištu Bochum i svodi je na grotesku, svjestan da su ubojstva odavno prestala ikoga šokirati. U tri sata predstave Simons nudi i prizore tišine, tako rijetke u današnjem kazalištu. Iako Macbeth nije Simonsova najbolja predstava, važno je da je ovdašnja publika upoznala djelić rada velikoga europskog redatelja koji je prvi put gostovao u Zagrebu.

  Bojan Munjin piše o 58. BITEF-u,  govoreći kako se na primjeru nekoliko posljednjih godina vidi da je taj festival prestao biti teatarski osvajač novoga. Jako se uozbiljio, s uvjerenjem da se njegovim repertoarnim izborima ništa ne smije prigovoriti. Na Bitefu je ove godine od deset izvedbi pet bilo iz Srbije i regije, pet iz Europe i svijeta. Nabraja nagrade, kao i to da je Bitef posljednjeg desetljeća izgubio energiju i autentičnost. Predstave su postale sve ružnije, dosadnije i kraće, pa se od festivala avangardnog uzbuđenja pretvorio u umorno kazalište.

  Katarina Kolega vodila je razgovor s poljskom autoricom Gabrielom Abrasowicz. Etablirala se i u Hrvatskoj svojim prijevodima poljskih drama i hrvatskih na poljski. Govorila je i o recepciji hrvatskih pisaca u Poljskoj. Najpopularniji su Tomislav Zajec, Ivor Martinić i Tena Štivičić.

  

  Nataša Govedić piše članak o glumcu Ozrenu Grabariću i njegovim zlikovcima. Analizira dvije njegove naslovne uloge – onu Kralja Gordogana Radovana Ivšića u režiji Renea Medvešeka i produkciji HNK u Zagrebu, kao i Mefista iz Pra(fausta) redatelja Borisa Liješevića Klausa Manna. U oba lika Grabarić je svjestan da je prijestupnost karizmatična; ona je perverzna vrsta hrabrosti u kojoj ljudi uživaju. Strategija zlikovca je ionako pretvaranje da svojoj žrtvi nude privlačnu mogućnost. Zanimljivo je da u obje predstave Grabarić uspostavlja glumački kod svojstven uprizorenju. Glumac nosi više od uloge: teret kolektivne fantazme o svemoćnom jastvu u kojem Grabarić pronalazi uže glumačke transformacije. Grabarićevi zlikovci tako postaju paradigmatski likovi koji svojim moćima očaravaju publiku. Akrobatska mašta, autorstvo u imaginaciji, daje tim ulogama poseban sjaj.

  Patrik Gregurec u ovom članku prati metamorfozu koju prolazi maska, odnosno Arlecchino iz talijanske commedie dell' arte dok srasta u hrvatsku književnost. Uz Arlecchina spominje i Tilla  Eulenspiegela i našeg Petricu Kerempuha Miroslava Krleže koji je stvorio Petričin svijet, pjesmaricu i jezik pjesama. Krleža ga smješta pod vješala (galge), koja postaju simbolom stradanja i patnji jednog naroda.

  Ljiljana  Filipović piše o predstavi Izgubljeni ljubavni trud Williama Shakespearea Matiasa Piñeira. U idućem tekstu se citira članak Marvina Krimsa pod naslovom Shakespeare i psihoanaliza: Izgubljeni rad  ljubavi u Izgubljenom ljubavnom trudu u prijevodu Ljiljane Filipović. Razmatra tumačenje nesvjesne veze ljubavi i smrti kao uzroka muških poteškoća, a to je zaključak izvođenja nesvjesne strukture i procesa Shakespeareovih riječi. Psihoanaliza objašnjava neslaganje između riječi na stranici i dubinskog tumačenja konceptom potiskivanja: veza ljubavi i smrti je potisnuta i stoga se ne pojavljuje na površini. Međutim, psihoanalitički rad sa stvarnim ljudima primjećuje da potiskivanje nikad nije postupno i da slabo prikriveni nesvjesni sadržaji neizbježno isplivaju na površinu u svjesnost. U skladu s tim, ako je tumačenje nesvjesne veze ljubavi i smrti valjano u drami, tada bi Shakespeareova  izvanredna sposobnost predstavljanja ljudskog stanja mogla pokazati otvorenu vezu negdje u tekstu.

  Andy Mousley u tekstu Ljubav u Izgubljenom ljubavnom trudu: ontološki temelji ili duhovitost? (u prijevodu s engleskog Ljiljane Filipović) tvrdi kako Shakespeareova komedija  ne odbacuje u potpunosti ozbiljnost, ali je suočena s komičnom naredbom da sebe i svoju žudnju ne shvaća preozbiljno. U tom djelu mreža ismijavanja se širi i uključuje gotovo sve likove predstave. Čak i oni koji sami sebe ismijavaju bivaju ismijani jer smatraju da su iznad ismijavanja. Zaključuje da je taj tekst bio neopravdano gurnut na margine Shakespeareovog stvaralaštva.

  U tekstu po naslovom New York, moja kazališna vikendica Tihana Strmečki piše o New Yorku i njegovim kazališnim predstavama. I dok opisuje brojne mjuzikle s Broadwaya diveći se sve savršenijim izvedbama, njezina slika njujorškog kazališta svodi se na manje-više turističke zapise o predstavama. Ako se govori o kazalištima u New Yorku, onda se ne smije zanemariti ona kazališta koja su doista nositelji hrabrosti, posvećenosti umjetnosti i vrhunskoj glumi. Ne spomenuti Lincoln Centre Theatre, Manhattan Theatre Club ili Joseph Papp kazalište je doista veliki propust, kao i nespominjanje legendarnog kazališta na otvorenom Shakespeare in the Park u Centralnom parku tijekom ljeta. Isto je tako propust ne govoriti o Off Broadwayu koji nerijetko nudi izvanserijske produkcije koje kvalitetom nadmašuju i sam Broadway. Off Off Broadway je također izuzetno zanimljivo kazalište. U interesantno i poticajno kazalište spadaju i predstave njujorških sveučilišta poput: NYU, City Universty of New York, ili vrhunske kazališne akademije Julliard Drama School, kao i ulične predstave. Samo ta sveukupnost može dočarati buran i uzbudljiv kazališni život Velike Jabuke koja nikad ne spava. Svođenje teatra u New Yorku na skupe i spektakularne predstave Broadwaya ne čini uslugu nikome, ni onima koji još nisu bili u New Yorku, ni onima koji namjeravaju posjetiti taj fantastični velegrad.

  Maša Rimac Jurinović piše in memoriam Ivi Gruić, dramskoj pedagoginji i sveučilišnoj profesorici koja je zadužila generacije mladih svojim požrtvovnim radom i brižnim odnosom spram svojih studenata. Tekst je dirljiv, bez patetike i lijep je primjer odmjerenog pisanja o onima koji su nas prerano i prenaglo napustili.

  Hrvoje Ivanković piše o knjizi Snježane Banović pod naslovom Vila lutaka o zaboravljenim kazališnim umjetnicama Zagreba. Snježana Banović piše pitkim i jednostavnim stilom suptilno ispreplićući elementarne podatke o scenskom stvaranju i mjerodavnim kritikama, opservacijama o položaju umjetnica u kazalištu. Posebno je zanimaju počeci karijera umjetnica koji su često bili označeni sukobima s redateljem. Druga važna komponenta je i socijalni status tih žena. Uvijek su bile potplaćenije od svojih muških kolega, morale su same nabavljati garderobu i šminku i nisu mogle biti bolesne. U uvodnom tekstu autorica kaže kako Vila lutaka nema ambicija biti feminističkom antologijom, ali dodaje da je riječ o nježnom mapiranju teško stečenog mjesta u muškom svijetu našeg kazališta. Knjiga je posvećena nadarenim, prkosnim i zaboravljenim heroinama.

  

  Višnja Kačić Rogošić piše o knjizi Ivane Bakal pod naslovom Poetika vizualnog kazališta, govoreći o izložbi Ivane Bakal i njezinoj kostimografiji. Knjiga je Ivanin doktorski rad obranjen na ALU 2015. godine. Umjetnica ne nudi samo neprocjenjivu autorsku perspektivu, nego i dragocjeni uvid u pozadinu obrazovnog i stvaralačkog procesa kad je u pitanju rad na kostimu.

  Dramski tekst Katarine Leko pod naslovom Partitura šutnje donosi suvremenu sliku jedne gradske obitelji u kojoj upoznajemo Veru, majku i baku, Rozu, unuku i kćer, Marinu, Verinu kćer, Tomislava, Verina sina, Slavena, Marininog muža i Anu, anđela čuvara. U kratkim scenama pratimo razvoj odnosa u toj obitelji, u kojoj Vera boluje od demencije i udaljava se od svojih najbližih uz isječke o događajima vezanima uz rođendane pripadnika obitelji. Na kraju Vera završava u domu, Marina razvija svoj posao, Roza se bori sa svojim tinejdžerskim dilemama, dok Ana posjećuje Veru u domu. Pitko napisana, drama je više niz slika obitelji, nema nekog sukoba i sve je sporo, melankolično i predvidljivo.

  © Sanja Ivić, KAZALIŠTE.hr, 12. veljače 2026. 

Piše: