Univerzalne traume i katarza u iznimnim glumačkim interpretacijama

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Lada Kaštelan, Trilogija o Agamemnonu 2.0 (prema Euripidu i Eshilu), red. Livija Pandur

• 

  Ratovima počinje zapadna civilizacija, „Rat je poguba ljudske naravi“, a s ratom se ukoštac uhvatila i klasična filologinja, dramaturginja i književnica Lada Kaštelan još 1995. u svojoj Trilogiji o Agamemnonu koja je nakon trideset godina ponešto revidirana, a dodan joj je treći, potpuno novi dio, Šesti dan, koji problematizira sudbinu Agamemnonove i Klitemnestrine djece Oresta i Elektre, prema Euripidivu Orestu, time zaokružujući tragičnu obiteljsku sudbinu nagoviještenu već u Prvome dijelu, Prevara, nastalome prema također Euripidovoj tragediji Ifigenija u Aulidi u kojoj Agamemnon žrtvuje svoju kćer Ifigeniju jer mu je Apolon to naredio, a ona se hrabro prepušta bogovima i dobrovoljno odlazi u smrt, dok je njezin brat Orest još u dječjim kolicima. U sredini je Povratak, nastao prema Eshilovoj tragediji Agamemnon, u kojoj se Agamemnon nakon niza godina vraća iz rata kao pobjednik, ali ga njegova žena Klitemnestra ubije kako bi mu se osvetila zbog kćerine smrti.

  Referirajući se na tragedije grčkih dramatičara Euripida i Eshila, povezanih uz Trojanski rat iz 12. stoljeća pr. Kr., Lada Kaštelan, koja je s Mirnom Rustemović i dramaturginja, i u svojoj Trilogiji o Agamemnonu 2.0, premijerno (pra)izvedenoj na velikoj haenkaovskoj sceni, u žutome HNK-u, uz redateljicu Liviju Pandur propituje univerzalnost i aktualnost krivnje i kazne, poraza i pobjede, kompleksnost obiteljskih odnosa, strast, manipulativnost pojedinaca, okrutnost i osvetu. Tragedijski krugovi zaoštravaju se u tekstu i predstavi i sve su uži: u nezamislivo bolnoj egzistencijalnoj petlji otac žrtvuje svoju kćer, a njezina majka poslije ubija svoga muža, zbog čega njihova djeca ubijaju svoju majku, a njih pogubljuju kao zločince. Lada Kaštelan je nakon katarzičnoga tragedijskog završetka dodala novu katarzu uvođenjem deus ex machina Starca, Livija Badurinu koji se pojavljuje u svim dijelovima trilogije kao uporište, komentator, svojevrsni kor, verbalno se i neverbalno uplećući u tijek radnje. Livio Badurina bio je jedan od kultnih glumaca Tomaža Pandura; sjetimo se nevjerojatne njegove transformacije, bezglasne etide u Medeji na Lovrjencu, tako da on u predstavi egzistira kao sjećanje, ikona, posveta i posvećenik na genijalnoga redatelja koji je iznenada preminuo 2016. godine. Livija Pandur se u novoj predstavi sjetila glumaca i suradnika s kojima su skupa surađivali.

  

  Naime, Euripidovu Medeju režirao je Tomaž Pandur u prijevodu Lade Kaštelan, izvedena je na tvrđavi Lovrjenac na Dubrovačkim ljetnim igrama u kolovozu 2012., poslije i u HNK-u u Zagrebu, a Pandur je uz svoju sestru Liviju, dramaturginju predstave, bio i scenarist, dok je Darko Lukić Euripida adaptirao. U predstavi su, osim ostalih, igrali i Alma Prica, koja je za ulogu Medeje dobila Nagradu hrvatskoga glumišta i Damir Markovina, kao i Livio Badurina, u izmaštanoj ulozi Čuvara zlatnog runa, a oni glume i u novoj premijeri. Livio Badurina tako dobiva besmrtni status i u predstavi Livije Pandur, na tragu bratova koda, nadgledajući sudbine i rješavajući ih na drugi način, oživljavanjem, nadom, intervencijom. Dogodilo se drukčije: nitko nije prerezao grkljan i nitko nije pogubljen…  Tako Agamemnon nije više tragedija, jer tragedija nema u današnjemu vremenu u kojemu ne postoji empatija, a tim se postupkom (političkih) zaokreta i inverzija donosi malo optimizma u tešku ratnu stvarnost.

  U predstavi zadivljuje scenografija Marka Japelja, naslućujuća i snovita, koja dobiva nove dimenzije posebno kreiranim svjetlosnim intervencijama oblikovateljice svjetla Vesne Kolarec, atmosferskom glazbom skladatelja Branka Rožmana (oblikovatelj zvuka: Stipe Smokrović), osmišljena na visokoj estetskoj razini, čisto, kao slikarsko platno, filmično, u skladu s kazališnim pandurovskim kodom. Vrlo je funkcionalna i dojmljiva scenska nizbrdica, kosina s koje i po kojoj glumci silaze na proscenij i njome se vraćaju, neki i trčeći, u svoje kraljevske i božanske visine do ruba koji ne otkriva, samo nagovješćuje što se nalazi iza, dole, iza ruba civilizacije, a velika slova i brojevi oblikovatelja videa, Ivana Lušičića Liika jasno nagovješćuju poveznice sa sadašnjicom, slova viču iz podloge, izlaze iz knjiga, postaju opipljivim znakom, registriraju i podcrtavaju sudbinu obitelji koja se strmoglavila nizbrdo nakon Agamemnonova postupka i kojega ni ratne zasluge ne mogu odriješiti krivnje.

  

  Živko Anočić glumi Agamemnona vrlo dobro, očajan zbog skore odluke, uvučen u sebe, povezan uz obitelj, krhak i jak, u vojničkom kostimu (svi su kostimi Lea Kulaša vrlo precizno i u skladu s idejom, estetski i u bojama i krojevima izvrsno osmišljeni, u naznakama imaju ratnička obilježja, kao što su maskirne hlače, stilizirani šinjeli, majice, čizme, ali i vrlo lijepi ženski kostimi), a replicira mu Menelaj također vrlo dobroga Igora Kovača. Oba su nekoć bila gavellijanski glumci, a rado bismo ih vidjeli u više velikih, ali kvalitetnih haenkaovskih produkcija, kao i Filipa Vidovića, jer se ponekad čini da se (na) neke glumce zaboravi. Vidović glumi Ahileja izvan koda svojih uobičajenih uloga, beskompromisno, otresito, iako njegova uloga ostaje dramaturški pomalo nedorečena. Pokazuje izvrsne tjelesne sposobnosti kad u posebnim psihičkim stanjima vrlo ekspresivno osvaja kosinu kolutovima, trčanjem, padovima (koreografkinja: Tanja Zgonc). Kovača u trećemu dijelu u ulozi Menelaja zamijeni uvijek pouzdani Siniša Popović, a Anočića u drugome dijelu siguran i dostojanstven Goran Grgić.

  U drugome dijelu je i Luka Dragić solidan kao Taltibije, Damir Markovina prenaglašeno glumi Egista, a Stražar je Marin Stević. Cijela je zamršena obiteljska priča dramaturški oblikovana vrlo jasno i razumljivo, teče linearno, sa zaustavljanjima povezanima uz ubojstva koja se, kao u grčkim amfiteatrima, događaju iza orkestre, negdje iza velikih vrata doma. Neki vrhunski haenkaovski glumci pojavljuju se samo u jednoj sceni, nakon monologa ili relativno kratkih dijaloga odlaze, umiru, ubijeni su, ali ostavljaju traga. U trećemu dijelu Orest je Ivan Grlić, koji se jako trudi biti uvjerljiv kao mlađi, autistični brat dominantne sestre i majčin ubojica, poigravajući se (s) kostimom kao sa svojom sudbinom. Tindarej je ozbiljni i artikulirani Franjo Kuhar, kojega također malo viđamo na velikim daskama, a Marin Klišmanić je Pilad. Sve dramske osobe imaju opravdanja za zločine koje su napravile ili će ih napraviti, vrlo argumentirano iznose svoje stavove publici-sudištu, jasnim kauzalitetom, i za njih imaju sugovornike, ali i svoju istinu u koju se ne uklapa neka druga istina. Kako su kazalište i književnost cijelu povijest supostojale s politikom, tako je i u novoj predstavi vidljiva politička dimenzija, iako se redateljica politikom bavi vrlo suptilno.

  

  Liviji Pandur bitne su glumice koje u predstavi postaju dominantnije od svojih muškaraca. Na početku 3. čina, trećega dijela, neposredno nakon pauze, na sceni je Alma Prica koja u relativno kratkome pojavljivanju ponovno, po tko zna koji put, pokazuje vrhunsko glumačko umijeće, dajući predstavi potpuno novu dimenziju. Sama na sceni, elegantna, u bundi i crnoj haljini, na visokim petama, Helena, žena koja se s mužem Menelajem vratila nakon niza godina, a nitko nije znao da su živi, sa ženskom torbicom i pokušajima paljenja cigarete upaljačem koji ne uspijeva pokrenuti vatru, dostojanstvena u tuzi, duhovita u jadu, ironična, prezirući sve, iznad svih zemaljskih kombinacija, pokazuje kako treba igrati na velikoj sceni, iznoseći svoju životnu sudbinu. Bez šmiranja, dominantno, uvjereno i uvjerljivo, čisto, jasno i glasno, opravdavajući svoju ulogu i njezine postupke, a ne samo izgovarajući tekst. Briljantno. I nakon što otiđe s pozornice ostavlja trag, ne samo zato što se o njoj i njezinim problematičnim reakcijama stalno razgovara. To je bila prava glumačka lekcija za sve, naoko jednostavno, a genijalno, postavila je glumačku letvicu vrlo visoko.

  

  Briljantna je i Jadranka Đokić kao Elektra, u puno većoj ulozi, također u 3. dijelu, kao i u svim ulogama koje je ostvarila na svim hrvatskim scenama. Uvijek pronađe izvrstan modus, boju glasa, pokreta, način nošenja kostima, suigru, uključuje ostale kolege u svoju priču, pokretna je, ne solira, jakoga glasa, vješta, spretna, strastvena u očuvanju života, zaštitnički nastrojena prema bratu, opravdavajući odluke i ubojstvo majke i njezina ljubavnika. Na kraju se trećega dijela u manjoj ulozi pojavljuje treća glumica, Hermiona, u samozatajnoj i nježnoj interpretaciji Lane Ujević Telenta.

  U drugome dijelu najbolja je glumica Nina Violić, koja je suspregnula svoj ponekad prejako eksponiran glumački karakter, u nizu izvrsnih kostima koje dobro nosi, vješto se snalazeći kao Klitemnestra u odnosima prema mužu i ljubavniku, dočekuje muža koji dolazi iz rata naoko ponizna, prostirući mu zlatnu haljinu ispod nogu pri ulasku u njihov dom, a na kraju ga ubija kao osvetu za kćer. Vrlo je zanimljivo Kasandru realizirala Ivana Boban, gotovo neprepoznatljiva u kostimu i suspregnutijoj glumi do samoga kraja kad pokazuje svoj pravi karakter. U prvome dijelu Klitemnestra je Olga Pakalović koju, nažalost, dugo nismo gledali na sceni HNK-a i koja je pokazala vrlo suptilnu, uvjerljivu, začudnu glumu. Njezina kći Ifigenija je Tea Ljubešić, vrlo dobra mlada glumica lijepe pojavnosti.

  

  Trilogija o Agamemnonu 2.0 je predstava koja će se gledati zbog jako dobre režije, čistih i začudnih scenskih slika, nekih izvrsnih glumaca, pogotovo glumica, univerzalnosti prikaza trauma i njezinih posljedica, zbog povijesti koja se ponavlja.

  Savjet: svakako pogledati!

  © Vesna Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 13. veljače 2026.

  Autorski tim:
  Redateljica: Livija Pandur
  Dramaturginje: Mirna Rustemović i Lada Kaštelan
  Skladatelj: Branko Rožman
  Scenograf: Marko Japelj
  Kostimograf: Leo Kulaš
  Koreografkinja: Tanja Zgonc
  Oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec
  Oblikovatelj videa: Ivan Lušičić Liik
  Oblikovatelj zvuka: Stipe Smokrović
  Asistent redateljice: Patrik Sečen
  Asistentica scenografa: Nika Vojvoda
  Asistentica kostimografa: Lara Kulaš
  Inspicijent: Antonio Mrzlić
  Šaptačica: Danijela Zobunđija

  Glumci:

  1. Prevara
  Prema Euripidovoj Ifigeniji u Aulidi
  Starac: Livio Badurina
  Klitemnestra: Olga Pakalović
  Agamemnon: Živko Anočić
  Menelaj: Igor Kovač
  Ahilej: Filip Vidović
  Ifigenija: Tea Ljubešić

  2. Povratak
  Prema Eshilovu Agamemnonu
  Starac: Livio Badurina
  Klitemnestra: Nina Violić
  Agamemnon: Goran Grgić
  Kasandra: Ivana Boban
  Taltibije: Luka Dragić
  Egist: Damir Markovina
  Stražar: Marin Stević

  3. Šesti dan
  Prema motivima Euripidova Oresta
  Starac: Livio Badurina
  Elektra: Jadranka Đokić
  Orest: Ivan Grlić
  Helena: Alma Prica
  Menelaj: Siniša Popović
  Tindarej: Franjo Kuhar
  Pilad: Marin Klišmanić
  Hermiona: Lana Ujević Telenta

Piše: