Glas protiv nasilja koji se ne smije utišati

Teatar Gavran: Gloria Lujanović, Škola, red. Krešimir Dolenčić

• Autoreferencijalni roman Škola politologinje i književnice Glorije Lujanović, tiskan 2025. godine (OceanMore), podnaslovljen poema, strukturiran kao mozaikalni monolog napisan bez interpunkcijskih znakova, boldiranim malim slovima koja viču i upozoravaju, adaptirao je Miro Gavran za istonaslovljenu monodramu u izvedbi Rebecce Aleksić, studentice Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu i režiji Krešimira Dolenčića. Teatru Gavran ovo je prva predstava za tinejdžersku populaciju, tako da sad igraju repertoar za sve uzraste. Izvrsno izabran tekst, dramaturški znatno skraćen ali jednako aktualan, problematizira nasilje, pasivno i aktivno zlostavljanje u osnovnoj školi kojemu se glavni lik/autorica nije mogla suprotstaviti, a nitko nije vjerovao što joj se događa u razredu i oko njega, osim nekolicine profesora. Roditelji se uključuju prekasno, a djevojčica o kojoj potresno ali i snažno, s tugom i gorčinom piše Gloria Lujanović, koja je sama nazočila premijeri, okružena je šutnjom i nerazumijevanjem predstavnika institucija. Razrednica, pedagoginja, psihologinja uvjeravaju je da nije žrtva, a roditelje da je sve dječja šala.

  Prije početka premijerne predstave gledateljima se kratko obratio redatelj nagovješćujući i najavljujući gostovanja u mnogim školama, zbog čega je, kako bi predstava bila što mobilnija, reducirana scenografija. Na sredini je crvena stolica koja postaje mjesto sudišta crnom kapuljačom pokrivene i prekrivene glumice, mjesto srama, evociranja stresa, trajnih zapisa, trauma iz djetinjstva kojima se romanom, sad i predstavom, pokušava suprotstaviti. Redateljski su i glumački vrlo dobro riješene i realizirane promjene vremena sadašnjega saslušanja (koje ne postoji u romanu) i rekonstrukcije prošlih događaja. U komunikaciji s osuđenicom čujemo strog glas koji osobu ispituje o krivnji i njezine pokušaje opravdanja u kafkijanskim pozicijama zamjene žrtve i krivca, jer ona u očima okoline postaje inicijatorica problema i nasilja. Skrušena i zakrabuljena, negirajući gotovo potpuno svoj identitet i spol, pokušava Nepoznatome (sugestivan glas: Vedran Komerički) objasniti sve traume što ih je proživljavala: od neprihvaćanja, ruganja, izoliranja do guranja, bacanja i davljenja. Ta se sudska ispitivanja izmjenjuju s rekreiranjem doba djetinjstva, sa zvučnim efektima dobacivanja, omalovažavanja, preziranja, podsmjehivanja, hladnoćom izraza i komunikacije.

  

  Čuju se tako glasovi majke, ali i ravnateljice, pedagoginje, psihologinje, nekih profesora (Mladena Gavran, Kristina Krepela, Zorana Vukić Gavran, Jakov Gavran), ali i jedinoga profesora koji ju je zaštitio, profesora povijesti kojemu glas posuđuje sam Miro Gavran, dok glasove vrlo dobro modulira i vrlo precizno pušta, kao u radijskome eteru, ostvarujući (ne)dijalog, dizajner zvuka i oblikovatelj tona Nikola Čerme, što daje dodatnu dimenziju predstavi.

  Mlada glumica Rebecca Aleksić vrlo sugestivno prelazi iz jednoga raspoloženja u drugo, balansirajući između posebnih svojih stanja i (ne)karaktera kojima je okružena, minimalno se ali funkcionalno krećući, uživljena u ulogu, kao u crnoj kutiji svijesti i podsvijesti razgovarajući sa svim teškim glasovima oko sebe koji se javljaju sa svih strana, zvukovima koji izviru (vrlo dosjetljiv redateljski postupak) iz stranica dnevnika-romana kao iz mobitela koji/koju uništava, iz dubine scene i podsvijesti i s glasovima u svojoj glavi koji je prate od djetinjstva do odrastanja kad se s njima odluči konačno obračunati, možda im jednom i oprostiti. Povremeno teška egzistencijalna pitanja naizgled vedro upućuje samoj publici, koja vrlo intenzivno proživljava predstavu, pitajući je za moguća rješenja. Odgovora nema.

  

  Roman počinje Ustavom napisanim iz prvoosobne perspektive: „U ime svih školskih zatočenika diljem svijeta“, slijedi 10 članaka, a prvi je: „Nikome se ne žali. / Nitko ti neće vjerovati“, a predstava završava čitanjem domišljenoga Ustava. Napisan je kao upozorenje, ali i osveta jer je preživjela i pobijedila. „(…) i postoji ova knjiga / kao dokaz / nedokučivih / božjih planova“, a predstava je na istome tragu, s nešto reduciranom izravnom gorčinom i izostavljenim vulgarnijim, psovačkim dijelovima. Kako je navedeno u kazališnoj knjižici: „„Škola” ne nudi jednostavne poruke ni gotova rješenja. Otvara prostor za suočavanje i potiče gledatelja da preispita vlastitu ulogu – kao pojedinca, roditelja, nastavnika i svjedoka. Predstava jasno pokazuje da nasilje prestaje tek onda kada se više ne ignorira“.

  Savjet: predstavu dugu jedan školski sat svakako treba pogledati, pogotovo to trebaju učenici, njihovi roditelji i profesori, ali i drugi, kako bi osvijestili koje se traume i puknuća ponekad kriju unutar (ne)probojnih razrednih zidova koji bi trebali pružati zaštitu od Zla.

   © Vesna Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 13. veljače 2026.

  Glumi: Rebecca Aleksić

  Glasovi: Mladena Gavran, Kristina Krepela, Zorana Vukić Gavran, Vedran Komerički, Jakov Gavran, Miro Gavran

  Autorski tim:
  
  Adaptacija: Miro Gavran
  Redatelj: Krešimir Dolenčić
  Dizajn zvuka, oblikovatelj svjetla i tona: Nikola Čerme
  Izvršna producentica: Antonia Furjan

Piše: