Kazalište kao nada u svijetu razglavljenih vrijednosti

Gradsko kazalište Zorin dom, Karlovac: Aleksandr Nikolaevič Ostrovskij, Talenti i obožavatelji, red. Helena Petković

• 

  Gradsko kazalište Zorin dom produciralo je još jednu premijeru, Talenti i obožavatelji, koja će, vjerujemo, biti rado gledana zbog nekoliko bitnih komponenti: produkcija je predstave na zavidnoj razini, glumačka je postava pomno birana, kostimi su impresivni, a atmosfera je i na pozornici i u gledalištu i u cijelome kazalištu vrlo poticajna (moramo spomenuti i vrhunski tratamenat nakon premijere na koju su doputovali zainteresirani gledatelji iz raznih gradova).

  „MELUZOV: Mi, beskućnici, trudbenici, imamo svojih radosti za koje vi ne znate, koje su za vas nedostižne. Prijateljski razgovori uz čašu čaja, uz bocu piva o knjigama, koje vi ne čitate, o razvitku znanosti, koju vi ne poznajete, o uspjesima civilizacije, za koje se vi ne interesirate. Što nam još treba? A ja sam upao, tako reći, u tuđe carstvo, u sferu bezbrižnog života, veselja i zabave, u sferu lijepih, veselih žena, u sferu šampanjca, buketa, skupocjenih poklona. Recite, zar to nije smiješno! Smiješno je, naravno. A ja ću do kraja života raditi svoj posao. Ako pak prestanem poučavati, ako prestanem vjerovati u mogućnost oplemenjivanja ljudi ili malodušno utonem u apatiju i mahnem rukom na sve, onda mi kupite revolver, reći ću vam hvala. (Namakne šešir na oči i ogrne se pledom.) VASA: Šampanjca! TRAGIČAR: Pola tuceta! KRAJ“

  

  Predstava završava katarzično, i pritom vrlo aktualno: invertirale su se vrijednosti, razglavio se svijet, podvojenosti su očitije nego ikad, novac je katalizator života, ne zna se što je stvarni talent a što samo ego i obožavanje, što je zapravo uspjeh a što iluzija, školovanje je bačeno na margine gradova, država i civilizacija, postaje nepotrebno, ljudi se ne mogu popraviti i promijeniti…, ali ipak ostaje tračak nade da najbolji neće zapasti u konačnu apatiju i poubijati se.

  Talenti i obožavatelji (Talanty i poklonniki) Ostrovskijeva je drama napisana 1881. godine, već u duhu modernizma, a zanimljivo je da iste godine Anton Pavlovič Čehov piše dramu Platonov, koja je izdana tek 1923., skoro dvadeset godina nakon autorove smrti (1860–1904). Modernistički elementi i inovacije u dramskoj strukturi zanimljivi su jer je Aleksandr Nikolajevič / Nikolaevič Ostrovski / Ostrovskij (1823–1886), sudski namještenik, tvorac realističkoga repertoara ruskoga kazališta koji je crpio građu iz života patrijarhalnog i konzervativnoga trgovačkog staleža pišući satirične komedije. U komediji Talenti i obožavatelji, usko povezanoj i uz današnji estradni mentalitet, progovara se metatekstualno i o kazalištu, glumcima, pogotovo slobodnjacima, honorarima, repertoarima, monodramama, publici…, a drama je kompozicijski mozaikalna, iako je dosljedno kronološka.

  

  Kako se navodi u kazališnoj knjižici: „U malom provincijskom gradiću talentirana mlada glumica Negina životari sa svojom sestrom. Opsjedaju je razni zaljubljenici. Priprema predstavu kojom se nada zaraditi neke novce koji će im pomoći da vrate dugove i prežive nadolazeći period. Zaručena je za idealističkog učitelja koji je podučava čekajući diplomu i zaposlenje, zajedno postavljajući visoke moralne standarde“. Iako tekst i predstava idu u tome smjeru, zapleće se sudbina protagonista, uključuju se novi, manji fabulativni rukavci, Knez sa svojim nemoralnim ponudama, otkazivanje angažmana u provincijskome kazalištu, dolazak novoga zaljubljenika, otkup predstave, ostvarivanje mirnoga obiteljskog života, ali u novoj, pomalo nekauzalnoj peripetiji ipak glumica odlazi sa zaljubljenim Velikatovim i svojom sestrom u Moskvu, ostavljajući zaručnika.

  „NEGINA: Ja sam glumica... Da sam se udala za tebe, ja bih te brzo ostavila i vratila se u kazalište; makar i s malom plaćom, samo da sam na pozornici. Zar ja mogu živjeti bez kazališta? BAKIN: I opet ćete se zaljubiti, opet ćete sanjati, smatrati sebe vjernicom? MELUZOV: Smijte mi se, ja se ne ljutim, ja sam to zaslužio. Ja ću vas razoružati, ja ću se zajedno s vama smijati samom sebi. To je smiješno, zbilja, smiješno. Siromah, s krvavo zarađenim novcima, naučio je raditi: e pa onda, radi! A njemu je palo na pamet da voli! Ne, taj luksuz nije za nas. SMEL’SKAJA: Ah, baš je zlatan! (Šalje mu rukom poljubac.)“

  

  Dramski se tekst u nekim elementima referira na Gogolja, kao što je to prikaz provincijskoga života i presjek društva, fokus na male ljude koji teže sreći, a dijelom kao da otvara put čehovljanskoj atmosferi tuge, anticipira Čehovljev spleen, nedogađanje, zaustavljanje vremena, svijet odlazaka, razočaranja, nesretnih ljubavi i kazališta u kazalištu u antologijskim dramama: Ivanov (1887.), Ujak Vanja (1897.), Tri sestre (1900.), Višnjik (1903.), a pogotovo u Galebu (1896.).

  Redateljica Helena Petković u predstavi slijedi ideje nekonvencionalne dramaturgije, iako ima nekih pretjerivanja, u skladu s današnjim vremenom. Tako su na sceni neka suvremena nam prijevozna sredstva, auto kojim se glumci vozikaju po pozornici i koji izaziva salve oduševljenja, ali njegova bi se pojavljivanja mogla i reducirati, jer čestim dolascima dosjetka više nije dosjetka (u knjižici je posebna zahvala Kampu Slapić za posudbu golf car autića), pojavljuje se i autić na baterije koji, maštovito, donosi pismo, dok, čini se, knjige i ovdje imaju anakronu vrijednost i poziciju iako su i one na sceni (iz kazališta zahvaljuju Gradskoj knjižnici Ivan Goran Kovačić za donaciju knjiga). Najfunkcionalnije je vozilo u predstavi giroboard kojim upravlja uvijek genijalni Bernard Tomić, glumac u nekoliko predstava Zorin doma, pravi glumački pogodak za kazalište, koji ima nepresušnu paletu talenata koju s nevjerojatnom lakoćom prostire pozornicom i osvaja i nju i publiku. Tako je u novoj Zorinoj predstavi odigrao Kneza, konjanika u bijeloj bundi, na bijelome konju kojim majstorski upravlja (scenski pokret: Matea Bilosnić), tako da je dio publike pomno pratio samo duhovite minijature njegove i njegova konja i smijao se, kao i okrete, zaustavljanja, propinjanja, ukrcavanja ženskoga društva s kojim, nezadovoljan odbijanjem mlade glumice, odjedri negdje u nepoznato. Briljantna uloga kneza Iraklija Stratonyča Dulebova! Samo bi zbog ovoga mladoga glumca, izvrsno uklopljenoga u raznovrstan ansambl, trebalo pogledati Talente i obožavatelje.  

  

  Međutim, ulogu je mogao realizirati samo u suodnosu s cijelim ansamblom. Lovorka Trdin glumi sugestivno i kvalitetno Neginu, pokazujući različite nijanse njezina karaktera, lomove i trenutnu sreću, iznenadne odluke i glumačku strast glumice i dramske osobe, iako bi bilo dobro da smo i na sceni barem na trenutak mogli vidjeti glumački talent Aleksandre Nikolaevne Negine o kojemu se toliko govori i koji je odvede u nepoznato. Andro Damiš je njezin zaručnik Pjotr Ergoryč Meluzov, izvrstan u svakoj predstavi koju smo pogledali, neposredan, glumi bez štapova i poštapalica, uz malo glumačkoga rekvizitarija, nepretenciozno, marginaliziranoga i napuštenoga čovjeka čija zaručnica umjesto njega izabire glumu u velikome gradu. Marina Žužić kao Domna Nikolaevna započinje i završava predstavu, stabilna je i racionalna potpora svojoj sestri Negini, dobro nosi kostime, glumi postojano i sigurno. U naručju joj je i kokoš za koju smo mislili da je umjetna dok nije proglumila (u programskoj knjižici zahvaljuju Obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu Lard „za najam kokice Jelisavete zvane Betty“).

  Konstantin Haag je vrlo dobar Ivan Semjonyč Velikatov, Petra Cicvarić glumi strastveno Ninu Vasil’evnu Smel’skaju, Dušan Gojić, uvijek posvećen, ovdje je Martyn Prokof’ič Narokov, Anđela Žužul stabilna i sugestivna Nataša Petrovna Migaeva, Nino Pavleković kao Erast Gromilov Tragičar i Dominik Čičak kao Vasja funkcioniraju kao izvrstan komičarski par, a imaju i zanimljive solo dionice, npr. onu kad se Pavleković u sceni pijanstva čvrsto drži za stol kad se rund-bina (neočekivano za njega) počinje okretati. Matko Jukić, tek završen student ADU-a, perspektivni mladi glumac je Grigorij Antonyč Bakin, kojega vrlo uvjerljivo glumi, ali i artikulirano i dovoljno glasno govori, što će neki glumci morati popraviti u sljedećim izvedbama jer scena je velika, ponekad se glas izgubi.

  

  Kostimi Tee Bašić Erceg vrlo su kvalitetni, domišljeni, neki i raskošni, dobro usklađenih boja i krojeva, ali i funkcionalni, jer glumcima pomažu u transformaciji i izgradnji karaktera. Scenografija Vesne Režić zanimljivo je riješena, naglašavajući ideju kazališta u kazalištu, mobilna je, u dubini su na vješalicama kostimi koji služe za presvlaku, ali i kao dijelovi glumačke garderobe, jer se iz druge, unutarnje perspektive motri glumački posao. Postupno se dijelovi scenografije pretvaraju u kućni namještaj s dominantnim dugim stolom, a na završetku predstave u čekaonicu na kolodvoru koju čini niz stolica. Glumci na njih kratko sjedaju, u dolascima i odlascima kreću se lijevo-desno, sugerirajući dvodimenzionalnost života koji ostaju u provinciji, supostavljenih dalekoj perspektivi velikoga grada i mogućoj uspješnoj karijeri, ali glazbenim dionicama nedostaju nostalgični i/ili simbolični zvukovi dolazećih i odlazećih vlakova.

  „NEGINA: Zar ja mogu živjeti bez kazališta?“

  Savjet: predstavu neka svakako pogledaju oni koji ne mogu živjeti bez kazališta, a to su mnogi među nama.

   © Vesna Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 13. veljače 2026.

  Glume:

  Lovorka Trdin – Aleksandra Nikolaevna Negina
  Marina Žužić – Domna Nikolaevna
  Bernard Tomić – knez Iraklij Stratonyč Dulebov
  Matko Jukić – Grigorij Antonyč Bakin
  Konstantin Haag – Ivan Semjonyč Velikatov
  Andro Damiš – Pjotr Ergoryč Meluzov
  Petra Cicvarić – Nina Vasil’evna Smel’skaja
  Dušan Gojić – Martyn Prokof’ič Narokov
  Anđela Žužul – Nataša Petrovna Migaeva
  Nino Pavleković – Erast Gromilov Tragičar
  Dominik Čičak – Vasja

  Autorski tim:

  Prijevod i adaptacija: Branka Barčot
  Redateljica: Helena Petković
  Scenografija: Vesna Režić
  Kostimografkinja: Tea Bašić Erceg
  Oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec
  Glazba: Damir Šimunović
  Scenski pokret: Matea Bilosnić
  Operateri svjetla: Robert Pavlić, Leon Šoštarić
  Operater tona: Bojan Blažević
  Tehničko vodstvo: Robert Mazarek
  Tehnička podrška: Mario Jakovljević, Benjamin Paulić
  Garderobijerka: Mirjana Špehar
  Inspicijent: Nikola Belavić

Piše: