Scenska epopeja ljudske sudbine, tragedije i naslijeđa

HNK Split: Wajdi Mouawad, Požari, red. Ivan Plazibat

• 

  Drama Požari suvremenoga libanonsko-kanadskog autora Wajdija Mouawada, višestruko nagrađivanoga dramatičara i dobitnika Velike nagrade za kazalište Francuske akademije, premijerno je izvedena pred splitskom publikom 24. siječnja. Ivan Plazibat, u kazališnim krugovima poznat i kao redatelj 55 kvadrata, najnagrađivanije predstave u novijoj povijesti splitskoga teatra, na scenu splitskoga HNK-a iznova se vraća, ovaj put režijom epopejski zamišljene priče o složenoj anamnezi jedne bliskoistočne obitelji, ratnim traumama i egzodusu.

  Autentičnost Mouawadove potresne drame izvire dijelom iz njegove biografije: empatija prema prognanima, svima onima obilježenima sudbinom egzila, tj. promjenom mjesta boravišta, jezika i kulturnoga miljea, osobina je koju je autor umjetnički instrumentirao i u Požarima. Plazibat ju je nesumnjivo u njezinoj univerzalnosti i prepoznao, iščitavajući napose ona opća mjesta u brisanju dramskoga kronotopa i uzdizanju povijesnih događaja na razinu fikcije. Pogromski prizori ratom zahvaćenog stanovništva, zbijena u redove, unezvijerena i egzistencijalno deprivirana, kostimografski i scenskom iluzijom prizivaju neki Jug iz prošloga stoljeća, uz odsustvo nacionalnih i vjerskih obilježja. Ta ne tako davna i krvava narodna prošlost poput rijeke ponornice izvire jednoga dana u urbanoj svakodnevici blizanaca, Jeanne i Simona, na drugome kontinentu, suočenih s čudnom oporukom preminule majke Nawal.

  

  U intrigantnoj dramskoj ekspoziciji na prvu se mogu uočiti svi aduti predstave: ekspresivna gluma glavnih nositelja fabule, životna konverzacija između dramskih osoba, ogoljena scenografija koja se miče pred zapletom, te izrazito sugestivna glazba u funkciji rodilišta palete ljudskih osjećaja, ali i opisa njihova muka i grobne tišine u rubnim situacijama. Petra Kovačić Botić i Stipe Jelaska suživljeno na scenu donose početnu zamišljenost, neprocesuirani strah i ljutnju zbog bizarna majčina zahtjeva. Nespremnost za suočavanje s istinom, tj. Nawalinom petogodišnjom šutnjom, hrabro će međutim, u ključnome trenutku, prelomiti sestra Jeanne, mlada sveučilišna profesorica matematike.

  Mouawad je u inače bolan sadržaj drame inkorporirao i filozofske premise; tako i Jeanne postaje svjesnom kako je život isuviše složen da bi se mogao objasniti matematičkim i logičkim postulatima. Gubitak kontrole nad sadašnjošću jedan je od motiva koji povezuje prvi sloj priče s onim drugim, neistraženim i punim iznenađenja. Retrospektivan zaveslaj prema Nawalinom djetinjstvu i ranoj mladosti otvaranje je mračnih stranica ljudske povijesti koja poznaje samo kontinuum ratovanja, gladi i bolesti. Promatračev susret s okrutnim patrijarhatom podsjetnik je na okorjelu spolnu diskriminaciju, ali i visoki stupanj analfabetizma u ruralnim sredinama jugozapadne Azije. Anonimnost pak pojedinačnih sudbina zrcali se na otužno praznim epitafima mnogih žena i muškaraca.

  

  

  U priči o surovu preživljavanju mlade Nawal, Plazibat slijedi Mouawadovo otkrivanje ljudi-svjetionika, onih koji guraju naprijed skrbeći zaštitnički o potrebitima. Emotivno ih utjelovljuje Nenad Sardelić kao Malak i Marija Šegvić u ulozi Nawaline bake Nazire, svjesne važnosti obrazovanja za svoju unuku.

  Dramski koloplet, kaleidoskopski uprizoren da se opaža u dvije ere i na dva kontinenta paralelno, odmata se sporo, oslanjajući se na dva temeljna motiva: potragu blizanaca za bratom i ocem i duge sate kontemplativne šutnje koja dotiče sve protagoniste na životnoj vjetrometini. Aluzivno je u tome smislu realizirana i scenografska interpunkcija: kablovi s vodom i pijeskom stalno se pune i prazne. Onima kojima još nije došao čas, ni ne slute razmjere ćudi nestalne sudbine.

  

  Iako je Nawal mrtva, njezina prisutnost oživljava metafizički. Buđenjem prošlosti, njezin lik iskrsava u toplim riječima prijatelja Lebela, javnoga bilježnika i izvršitelja oporuke. Toplu suosjećajnost čovjeka koji istinski štuje ženu-šutnju, smjerno, blago, ali i autoritativno u određenim trenutcima, utjelovljuje Trpimir Jurkić, dočim u riječima Antoinea (njegov lik smireno donosi Nikša Arčanin), nekadašnjega medicinskog tehničara, Jeanne pronalazi komadiće majčine utišane duše iz posljednjih dana života. Središnji dio trosatne drame sav protječe u znaku oživljavanja Nawalina mukotrpna života: bijega od ratom zahvaćene ratne zone, autoritarne majke (njezin lik slikovito donosi Monika Vuco Carev) i društvene osude zbog djeteta stvorena izvan braka, s Wahabom. Slijedi potom njezina odluka da se opismeni i pronađe sina u izbjegličkom kampu svojega naroda.

  Katarina Romac maestralno ulazi u patnjom razjaren lik majke-ratnice, koja uzima pravdu u svoje ruke grleći osvetu kao životni adrenalin i sredstvo koje opravdava uzvišeni cilj. Njezinim sve intenzivnijim pojavljivanjem na sceni kao da je i sama prošlost sve bliže pa sukobi, i unutarnji i vanjski, postaju neizbježnima.

  

  Redateljski se Požari ispisuju kao grčka tragedija, samo jezično artikulirana modernim, gotovo detektivskim stilom. Uvertira u ono što će na kraju zabljesnuti kao opomena, ali i kao katarza, odigrava se na pojedinačnoj i društvenoj razini, donoseći u naplavinama Wahabovu mučeničku smrt (smrt u potpunosti nevinoga čovjeka, zaigrana predodžbama o lijepoj budućnosti s Nawal dojmljivo i emotivno na scenu donosi Donat Zeko), duhovno zastranjenje Majke-hrabrost, njezinu zatvoreničku sudbinu pod brojem 72, silovanje, samouništenje odane prijateljice Sawde (živopisna gluma najmlađe članice glumačkog ansambla – Ire Osibov) i mnoge druge stradalničke sudbine. Ali i životne priče onih koji preživljavaju povlačenjem u tihi prostor neizazovne svakidašnjice (Elvis Bošnjak autentično utjelovljuje detronizirana liječnika).

  Tragičnost koja naturalistički hrli prema svojim najskrovitijim dubinama, zaustavit će se u obratu bolne priče, prema Mouawadovim riječima, „pred kosti o koju povijest lomi zube“, ali i pred temeljnom sastavnicom tragičkoga sadržaja – nedostatkom uvida u vlastiti život, hamartijom kao sljepilom, slabosti svojstvenoj svim ljudima. Suočavanje s edipovskom sudbinom iznjedrit će uz Nawal – tragičnu heroinu, proturječjima rastrganoga i moralno uništenog Abu Tarika, silovatelja vlastite majke i oca Jeanne i Simona. I kao što u čuvenoj Sofoklovoj tragediji otkriće istine dolazi pojavom proroka Tiresije, u Požarima ona polako odlazi u legendu nakon Chamssedineove objave svima okupljenima. Njegovu pojavu ležerno, prihvaćajući svu odsudnost događaja, utjelovljuje Filip Radoš.

  

  Dramatičnost čovjekova opstanka u povijesnome svijetu Plazibat zaključuje i katastrofom i prilikom za izlazak iz mračnoga tunela krivice, neoprosta i destrukcije. Prava je šteta što Majčin lik nije, u katarzičnoj onostranosti među glavnim protagonistima sadašnjosti i najvećim antagonistom prošlosti, i gordije kostimografski prispodobljen, no zato je Goran Marković, u raspletu trudnom od gorke neizvjesnosti, briljirao u rasvjetljavanju lika krvavoga klauna, oca-brata iz „Saturnove sjene“, žrtve vlastitoga sljepila i ratno-hušačkoga mentaliteta.

  „Djetinjstvo je nož zaboden u grlo, nije ga lako izvaditi“, ključne su riječi dramskoga prologa, otrov majke Nawal i cijele njezine generacije, no moraju li iste pripadati i epilogu, kobnom nasljeđu, zagonetka je koju jednom mogu opet usisati vjetrovi rata, a možda i raznijeti vjetrovi oaza u kojima obitava nježnost, sigurnost i mir.

  

  Iako dramski tekst ne trpi epske širine ni neograničene razgranatosti radnje, pa ni pune slobode lirskih asocijacija, Ivan Plazibat hrabro je u Požarima spojio patos, kakav nalazimo u grčkoj tragediji, i sadržaj suvremene drame istrage s narativnim obrascima epskoga teatra. Prošlost kao tamnica, ali i kao oslobađajući potencijal nadilaženja traume, jedna je od idejnih premisa Mouawadova teksta, zvijezda vodilja Simonu i Jeann, oslobođenima od egzistencijalne ljutnje.

  Uz mnogobrojne razigrane zvučne i svjetlosne efekte, pomične platforme i propadališta na sceni te spajanje dramskoga vremena u jedno, psihološko, Požari Ivana Plazibata sasvim će sigurno ući u anale izvedbom koja, iako nadilazi uobičajeno vrijeme trajanja drame, snažno izdvaja dramatično ljudsko iskustvo izdižući ga do simbola požarne havarije: vatre koja guta sve pred sobom, ali paradoksalno i čisti od egzistencijalnoga taloga.

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 5. veljače 2026.

  Scenografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin                 
  Kostimografkinja: Petra Pavičić                                
  Skladatelj: Hrvoje Nikšić                                             
  Dizajner svjetla: Srđan Barbarić                                 
  Oblikovatelj zvuka: Petar Ivanišević                          
  Jezična savjetnica: Anita Runjić Stoilova                   
  Asistentica scenografije: Nikolina Kuzmić              
  Inspicijentica: Rubina Sarajlić

  Igraju: Katarina Romac, Petra Kovačić Botić, Stipe Jelaska, Trpimir Jurkić, Goran Marković, Donat Zeko, Nikša Arčanin, Elvis Bošnjak, Tajana Jovanović, Monika Vuco Carev, Nenad Sardelić, Zdeslav Čotić, Filip Radoš, Deni Mašić, Marija Šegvić, Ira Osibov

Piše: