Precizna dijagnoza domaće stvarnosti mladih

Kazalište Moruzgva, Zagreb: Vid Lež, Kamo ide ovAI svijet?, red. Dražen Krešić, gostovanje u Centru za kulturu Čepin

• 

  Pitanje „Kamo ide ovAI svijet?“ u istoimenoj komediji tekstopisca Vida Leža i redatelja Dražena Krešića (koji je prilagodio tekst za scenu) ne priziva ni apokaliptičnu viziju ni armagedonski scenarij, nego p(r)o(iz)lazi od vrlo konkretne, gotovo banalne situacije koja se vrlo izgledno može dogoditi i u bilo kojem kvartu bilo kojeg kutka svijeta, pa zašto ne i Lijepe Naše: dvojica 30-godišnjaka bez ideje, bez novca i bez budućnosti, u stisci su s vremenom, jer je „lokalna općina raspisala natječaj – traži se hit ideja za turistički promo film! Posao je jednostavan, nagrada je obilna, a slava je zagarantirana. Jedini problem – ova dvojica za živu glavu ne mogu ništa smisliti.” Za pomoć su se obratili AI-ju, no to im se obije o glavu i „dovodi do brojnih komičnih situacija spletkarenja, obmana, i borbe čovjeka protiv mašine.“ Taj sudar velikih, globalističkih riječi i malih, provincijskih sredina temelj je na kojem počiva kazališni nerv teksta Vida Leža.

  Samo dva mjeseca nakon premijere u Zagrebu te nakon gostovanja u Splitu, Pločama, Sinju, Ivaniću i Rijeci, a samo dva dana prije izvedbe u Petrinji, predstava je 24. siječnja 2026. gostovala u Centru za kulturu Čepin. Lokalna općina uvijek je neki vrlo zvučan toponim siptomatičan za sredinu u kojoj gostuju, pa im je u Splitu na tapetu bio Dicmo, u Sinju pak Hrvace.

  Namijenjena starijima od 13 godina, ova zabavna i napeta priča puna dobro tempiranih i promišljeno strukturiranih obrata nominalno se bavi umjetnom inteligencijom, no okosnica priče je gotovo poetsko seciranje domaće stvarnosti mladih u Hrvatskoj: kronična bezidejnost, besparica i beznadnost, uronjeno u društveni vakuum i višak snova, a premalo snalažljivosti.

  Za umjetnost i njivu treba imati dušu – moto je sna i poslovnoga plana koji bi naše junake mogao i trebao spasiti tužne hrvatske sudbine.

  

  Artificial Intelligence (AI) / umjetna inteligencija (UI) ovdje je tek katalizator urnebesa u koji upadaju protagonisti. Ta tako s jedne strane prikladna i privlačna, aktualna, a s druge zastrašujuća i iritantna pojava razotkriva ono što je svima očito: nesigurnost, strah od neuspjeha i potrebu da se „nešto smisli“, makar i po cijenu gubitka autentičnosti.
  Nakon očekivane obavijesti gledateljima da je zabranjeno snimanje i fotografiranje, te ostalih detalja iz kazališnoga bontona, fanfare najavljuju glumce. Kazališna pravila su izmijenjena: netko je već (bio) tu, ispružen na kauču pod dekicom, gotovo neprimjetan dok u tišini zuri u laptop. Nije uslijedila komedija situacije, nego komedija stanja.

  Glumačku postavu čine dva darovita mlada lica koja su s pravom osvojila i hrvatsko glumište i televizijske ekrane i nedvojbeno su zaslužni za veći dio brojne publike te večeri: Domagoj Ivanković u ulozi Slavonca Ilije Kučka i Lovre Kondža kao Dalmatinac Silvijo.

  U prvim sekundama predstave Kondža ulijeće na scenu kao na rukometni teren finala europskog prvenstva i u jednom nam dahu isporučuje precizan, besprijekornoga ritma i glumački kontroliran sedmominutni monolog, bez nepotrebnoga i suvišnoga afektiranja. No, ovdje je to bila i tehnička vježba i demonstracija Kondžine vještine, ali i profil lika: čovjek koji je naučio uljudno i profesionalno, u službi tuđih potreba govoriti, ali ne i odlučivati za sebe, jer Silvijo je zaposlenik korisničke podrške teleoperatera. Racionalan, pomalo neurotičan, ima egzistencijalni, a ne tehnološki strah od AI-ja, ali i od svoje besperspektivnosti.

  Lovre Kondža, 28-godišnjak s diplomom splitske Umjetničke akademije (kojega sam prvi put imala priliku gledati na sceni, ali i uopće) pokazao se glumački dostojnim partnerom dvije godine starijem Domagoju, jednom od rijetkih izvanserijskih hrvatskih glumaca. Ivankovića pamtim još iz studentskih predstava na osječkom AUKOS-u (gdje je završio studij glume, lutkarstva i neberbalnog teatra), ali sam ga s užitkom gledala i u nekoliko profesionalnih produkcija u kojima je zablistao (Mala Frida, Sve zbog jednog imena, Ubu Ovo Ono... Toliko je još neodgledanih naslova u kojima bih ga voljela vidjeti kao glumca. No, glumiti nije sve što nam može ponuditi: 6. veljače u HNK-u u Osijeku je premijera drame Beth Steel Dok zvijezde ne padnu, u kojoj je Ivanković suradnik za specijalne efekte.).

  

  Ivankovićev Ilija sušta je suprotnost Silviju: dok se u prvim minutama šutke skriva pod kapuljačom, zapravo se ispostavi da je u pitanju promišljena scenska pošalica, jer on ima slušalice u ušima i uopće nije registrirao prijateljevu emotivnu verbalnu eksploziju! Ovaj tako jednostavan postupak oduševio je publiku.

  Domagoj je, dakle, preuzeo scenu tek kada je kadar prebačen na njega. Preuzevši riječ, otvorio je čitav spektar glumačkih nijansi zbog kojih ga se s razlogom ubraja među najuvjerljivije glumce svoje generacije. Za prepoznati to gledatelju ne treba ni posebno ugođen uređaj ni utrenirano kritičarsko oko.

  U ovoj predstavi njegove bravure posebno dolaze do izražaja u trenutcima kada pokušava Silviju objasniti svoj briljantan kreativni proces uporabe umjetne inteligencije, iako u tom pokušaju nadmudrivanja mašine – gubi.

  Velika vrijednost predstave nadahnuta je glumačka igra Ivankovića i Kondže, jer njihov scenski odnos nije tek ping-pong replika, nego proces bogate i slojevite dinamike. Zanimljiv metateatarski trenutak i svojevrsni autoironijski iskorak je dok Ilija i Silvijo gledaju seriju Kumovi, u kojoj i Domagoj i Lovre glume. Taj ih detalj nedvojbeno dodatno zbližava s većim dijelom publike.

  Izmjene perspektive – prelasci iz fikcije u stvarnost i natrag, prirodno se prelijevaju i na vizualni sloj predstave, u kojem je scenski prostor Iva Liik oblikovala krajnje funkcionalno, ali i vrlo značenjski: soba izgleda kao privremeno boravište/utočište, koje je s godinama postalo prebivalište/trajno stanje. U toj se sobi sve već dogodilo i ništa se nije dogodilo: kauč, noćne svjetiljke s kojih vise grudnjaci kao nijemi tragovi odsutnih žena, prazna ambalaža sok(ić)a na slamku, razbacane knjige (pa i poneki naslov o ljubavi). To nije mjesto radnje, nego simptom produžene adolescencije generacije koja je zapela između nedostižnih „velikih snova i planova“ i dostupnoga roditeljskoga podruma, u kojem se ne sanja o odlasku nego odgađa donošenja važnih životnih odlukâ.

  I kostimografija Ane Mikulić diskretno, ali precizno podcrtava mentalnu razliku među likovima i vizualni kontrast rada (Silvijo) i privida slobode (Ilija), što nije trebalo dodatno pojašnjavati: Silvijo ima uniformu: crne hlače, bijelu košulju, ružičasti prsluk s identifikacijskom pločicom, a Ilija Kučak je u pamučnim bermudama, bijelim sportskim čarapama, papučama za plažu, potkošulji i dukserici (natpis na leđima: Bratić i sinovi).

  

  Za filmsku glazbu, čiji se učinak napetosti, iščekivanja i nelagode može rezati nožem, zaslužan je Zvonimir Dusper Dus. Čak je i tišina ovdje važna, jer naglašava kreativnu prazninu koja prethodi rađanju ideje, koja se, pak, uporno ne pojavljuje.

  Na toj finoj ravnoteži glazbe i tišine počiva cjelokupna dinamika izvedbe. Ritam predstave gotovo je besprijekoran, a to je nešto na čemu većina predstava padne. I ovdje nakon 60-ak minuta dolazi do kratkoga i zamjetnog pada/zasićenja, ali glumački dvojac vrlo brzo ponovno vraća napetost s početka.

  Sve je tako jer je tekst suvremen, ali ne podilazi trendovima, iako tema ne može biti pomodnija. Komičnost proizlazi iz precizne analize svakodnevice, iz čega su nastali životni, protočni dijalozi, pa je predstava uvjerljiva i lako komunicira s publikom svih generacija.

  Goruće aktualnu temu o AI-ju Lež je šarmantno zapakirao u generacijsku i egzistencijalnu priču, prepunu empatije prema likovima s kojima se mnogi mogu poistovijetiti. Punu kazališnu snagu slojevitoga i emotivno artikuliranoga teksta u izvedbi oblikuje redateljski rukopis Dražena Krešića, 38-godišnjaka koji je svoju estetiku i poetiku sublimirao i formirao negdje na pola puta između sarajevske Akademije scenskih umjetnosti, gdje je 2014. završio preddiplomski studij, i zagrebačke ADU, na kojoj je 2023. diplomirao kazališnu i radijsku režiju. Možda je upravo njegovo dugogodišnje djelovanje na nezavisnoj sceni generiralo sklonost postavljanja glumačke igre za nosivi element predstave, čak i kad je glumački ansambl reduciran na dva glumca.

  U predstavi Kamo ide ovAI svijet? redateljevo balansiranje između komedije i društvenoga komentara ni u jednom trenutku nije bilo upitno, jer se odlučio za predstavu preciznog ritma, koja nije posrnula u banalnost i besmisao.

  Imala sam priliku gledati predstavu Ubu Ovo Ono, koju je Krešić režirao i u kojoj također nije izostala ironija, ali je zadržao razigran i promišljen pristup. Ovdje je ipak suzdržaniji i dramaturški usredotočeniji, što je i za očekivati, jer je i redateljski zreliji.

  

  „Ne boj se savršenstva – nikada ga ne ćeš dostići.“, slavni je citat još slavnijega Salvadora Dalȉja.

  Mislim da cilj nije bio ni pokušati to postići, kako autora tekstom, tako ni redatelja predstavom. Čak bih rekla da ne pretendiraju ni ponuditi nam neki jako pametan odgovor na samo jedno od pitanja pred kojim posrće čovječanstvo danas.

  Nude preciznu dijagnozu svijeta koji možda ide naprijed, ali mnogi od nas tapkaju u mjestu. Povratak dobrom starom „emotivnom, iskrenom i dozlaboga blesavom“ receptu nije beskorisna romantična utopija, nego posljednja linija obrane i prostor otpora u kojem je kazalište još uvijek humanoidno. U toj skromnoj, poštenoj ambiciji leži snaga predstave: u svijetu u kojem se sve može generirati, smisao se još uvijek mora – odigrati.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 5. veljače 2026.

Piše: