Izvrsni glumci i suglasje između teksta i režije

Satiričko kazalište Kerempuh: Mate Matišić, Otac, Kći i Duh Sveti, red. Janusz Kica

• 

  „Violić nas zatvara u prostor stana smrti, u gledalište koje funkcionira kao naš hodnik, predvorje nâs, čekača smrti, koje gleda dolazak glasnika smrti s bočne strane glavnoga ulaza, u pozadini scene, zatvorene kao stan-lijes koji čeka (scenografkinja Nina Bačun), tražeći tajnu života.“ Kao i u Matišićevoj i Violićevoj Ženi bez tijela, ZKM-ovoj predstavi o kojoj je Mira Muhoberac pisala 2012. godine, i u novoj predstavi Mate Matišića u režiji Janusza Kice, dualologiji koju je napisao za Satiričko kazalište Kerempuh, mi smo gledatelji također čekači smrti smješteni u stan-lijes. Scenografkinja Liberta Mišan osmislila je prostor u bijelim bojama smrti, bez detalja, prazno, gotovo plošno, unutar zidova koji ne sugeriraju toplinu obiteljskoga doma, iako obje drame tematiziraju prostore dvaju stanova, u reduciranim sobama u kojima postoji samo nužno: stol, stolica, drugi crni stol – jedan se donosi na scenu, nekoliko novih stolica, gramofon, bez toplih obiteljskih detalja, bez slika na zidu, fotografija, osim što se u drugome dijelu na zid zabija čavao na koji vješaju križ. Vrata su jedna lijevo u neki drugi prostor stana ili stubište, druga u dubini, koja vode na balkon desno s kojega se pokušava napraviti suicid i lijevo u sobu u kojoj se dogodi samoubojstvo, a desno su još jedna vrata u neke druge prostore stana ili ulice, u negdje i nigdje. Prostor ludnice, prostor bolnice, prostor sna, prostor uma, prostor tuge, prostor smrti? Ništavila?

  Matišić (se) u svim svojim dramama gorko obračunava s različitim vrijednostima, arhetipovima, stalnim mjestima, iznenađuje, zadivljuje, ljuti (nas), dovodi do granica moralističkih procjena, ne uljepšava život, ne tješi, ne daje nade, ali svojim dramaturškim postupcima i relativiziranjima, kao i autobiografskim silnicama, neodoljivo privlači čitatelje i gledatelje kad se predstava postavi na majstorski način, a gotovo su sve Matišićeve drame režirali iznimni redatelji, kao što je to i u Kerempuhovu slučaju Janus Kica, koji je režirao jednu od najboljih predstava prošle kazališne sezone koja i ove godine, svjedočili smo    nedavno, puni gledalište do posljednjega mjesta, nimalo nije izgubila na tenziji, unutarnjoj dinamici, glumci su i dalje iznimno koncentrirani, i dalje je predstava vrhunski umjetnički događaj koji se, unatoč duljini, treba pogledati, sugeriramo, nekoliko puta.

  

  „Kao i za druge dvije drame pod zajedničkim trilogijskim dvočlanim naslovom što u sebi spaja život poslije smrti, život «po smrti» i uobičajeni pridjev za (posmrtnu) pripomoć, i za Ženu bez tijela karakteristična je zrcalna struktura, s dvama činovima; a, kao i Ničiji sin, ima i Epilog, sama fingirajući i kao epilog prve drame, Sinovi umiru prvi, predstavljajući mise en abyme u koji je strovaljena sudbina hrvatskih branitelja koji su za vrijeme Domovinskoga rata branili svoju i našu Hrvatsku, napadnutu domovinu, da bi život u poraću okončali samoubojstvom“. (Mira Muhoberac, Žena bez tijela, naslov teksta: Predstava o smrti, Vijenac, 2012.) Slično, dvočlano funkcioniraju i drame Sijamski blizanci plešu sambu ili Nevini umiru prvi (moralitet) i Žene bez zuba iliti Ples Melanije Trump (misterij); osim prostora ništavila povezuje ih egzistencijalna tjeskoba, individualna i obiteljska, apsurdnosti situacija, neočekivani događaji koji ipak imaju svoj unutarnji ludički kauzalitet, odnosi oca i kćeri, u različitim varijantama, kao i majke i kćeri, muža i žene, nedostatak prijatelja, osamljenost, beskonačna tuga s duhovitim dijelovima, zvonjava mobitela koja nagovješćuje preokret, strahovi i sumnje, nepovjerenje, tajne duboko zakopane, kao i univerzalni problemi 21. stoljeća, robotizacija i automatizacija bez ljudskosti.

  Jedna je od Matišićevih tema i odnos prema religiji. Tako se na početku predstave pojavljuje Svećenik u interpretaciji začudnoga Dražena Čučeka koji u svojevrsnome Prologu informira još uvijek osvijetljenu publiku o tome kako je došlo do teksta i predstave, kao i o tome da će se on brinuti kako ne bi bilo nekih nepoćudnih dijelova i intervenirati ako je potrebno, parodirajući dušebrižnike u umjetnosti. Čuček se u različitim varijantama komentatora pojavljuje nekoliko puta za vrijeme predstave. Povezanost s Njim kao jedinom nadom iznimno duhovito se prikazuje u prvome dijelu, kad On naziva članove obitelji na mobitel ili im šalje poruke, jer sve vidi i zato reagira. U oba je dijela glazba vrlo bitan segment (autorica glazbe: Tamara Obrovac), ili atmosferska ili kao sugestija vremena, asocijativna, ali i mjerilo i zrcalo glazbenoga ukusa, uvijek posebno zanimljiva multiumjetniku Matišiću, izvrsnome glazbeniku i skladatelju: Joan Baez, Johnny Holliday, Bob Dylan, Santana…, koje čujemo na gramofonu. Obje su jednočinke metateatralne, i, kao i drugim dramama, pojavljuje se Matišić književnik izravno ili kao naslućeni naddramatičar; u drugome dijelu njegovu osobnost (Mate) preuzima Svećenik, a Matina je protuteža Muškarac koji mu, u uvjerljivoj interpretaciji Vilima Matule, daje nemoralnu ponudu.

  
  

  U oba se dijela isprepleću ratne tegobe, teme koja nikad ne napuštaju Matišića, vođene geometriziranom strukturom: u prvome su dijelu tri člana obitelji, a Bog se javlja kao figura in absentia, a tako se javlja i kćerin zaručnik. Forma je četverokuta konkretizirana u drugome dijelu u kojemu se isprepleću tužne životne sudbine dviju obitelji koje gube svoje kćeri, što opet dovodi do dvaju obiteljskih trokuta. Problematizira se i silovanje, mučna tajna glave obitelji Slavka, u izvrsnoj interpretaciji Vedrana Mlikote, kojega dugo nismo gledali na kazališnim daskama, a vratio se briljantno, uvjerljivo, duhovito, glumstveno, pametno, odmjereno, s ranom na glavi od metka koji ga je slučajno samo okrznuo kad se segnuo pripaljujući cigaretu, tvrdeći, prema Matišiću, da „cigar glavu spašava“, glumac kojega smo napokon ponovno dočekali i koji i sam na scenu donosi pravo kazalište kao otac, muž, veteran Domovinskoga rata.

  U drugome je dijelu na dva segmenta podijeljena muška uloga, parira mu izvrsni Hrvoje Kečkeš kao Marko, koji tramvajca, oca i muža bespoštedno glumi, dominira scenom uvjerljivo i znalački, dokazujući, sve više alkoholiziran, paranoičan, nedokazivo, urote koje su im obitelji odredile, isto s matišićevskim pomakom, ovdje sa slomljenom rukom, služeći se cijelim repertoarom glumačkih alata, kao i uvijek izvrstan Marko Makovičić kao Blaž, racionalnija mu protuteža koji pokušava stabilizirati situaciju koja ide prema novome klimaksu, jer na scenu nakon projekcija u kojima jedna obitelj uvjerava drugu u moć umjetne inteligencije koja kreira ljude, na scenu u neočekivanoj dramskoj digresiji dolazi iz ludnice i tzv. Melanija Trump u zanimljivoj interpretaciji Mije Begović i na mješavini jezika progovara, izvodeći otkačeni ples. Kostime je kreirala vrhunska hrvatska kostimografkinja Doris Kristić, vodeći računa o vremenima i prostorima, kao i o izvanvremenskoj ideji zasanjanosti, funkcionalne i igrive, dobro krojene, pogođenih boja i adekvatnih materijala, koji pomažu glumcima u nošenju uloga.

  

  Dva dijela predstave povezuju i ženske uloge. U prvome je dijelu izvrsna Branka Trlin kao Slavica. Dugo je nismo vidjeli u tako izvrsnoj ulozi supruge i majke kojoj Matišić oduzima sluh i glas, a onda joj ih vraća i ona progovara vlaški jer je On tako htio. Izvrsno se kreće, duhovita je, poslije prelazi na zagrebački idiom, komunicira s Njim i osuđuje muža kad se sazna za njegovu tajnu, skupa s kćeri Anom u interpretaciji Mirele Videk Hranjec, liječnice s odjela traumatologije „koja se i na poslu i kod kuće bavi povredama i ranama koje nikada neće zarasti“ i koja se dobro snalazi među glumačkim veličinama. U drugome su dijelu također dvije žene, koje su i supruge i majke, s teškim i dubokim tugama, koje žive zahvaljujući lijekovima i odlascima na groblje, pandani svojih muževa, obje izvrsne: Ines Bojanić dugo nismo vidjeli u tako dobroj ulozi, igra pokajnicu Anu tužno ali vrlo uvjerljivo, kao i Linda Begonja, Marija, kontrolirana, dijelom povučena, potpora mužu, sa stalnom beckettovskom torbom u kojoj je projektor. Obje čupaju zube u svojim nezamislivim tragedijama, dok počinje kiša koja dodatno otvara tuge. Izvrsna ih režija postavlja u zanimljive šahovske suodnose, mizanscenski dijagonalno, udaljeno ili intimno, precizno i mudro.

  Dvije su mlade glumice, Anica Kontić i Tamara Kovačević također stvorile poseban svijet, uključene u dramaturške rukavce u kojima se događaju silovanja, u redateljski također izvrsno riješenome mučnome snu predstavljajući arhetipske biblijske pastirice, Djevojčicu i Djevojčicu 2 koje traže odbjegle ovce, a u drugome se dijelu pojavljuju u novim, ali prepoznatljivim identitetima krhkosti i izloženosti, Matea i Dunja, koje zbog različitih razloga počine suicid. „On otvara pitanja u sferi politike, crkve, nacionalizma, odgoja, odnosa u obitelji, seksualne orijentacije, homofobije, ksenofobije, nedostatka ljubavi, promjene spola, pitanje identiteta, feminizma i političkog aktivizma.“ (Dora Delbianco, dramaturginja predstave)

  

  U predstavi Otac, Kći i Duh Sveti, „bolnom emotivnom klupku“, puno je dramaturških i teatrabilnih slojeva koji predstavu čine vrhunskom, a u izvrsnome redateljskom kodu Janusza Kice vrhunski glumci pokazuju sva svoja umijeća tematizirajući probleme samoubojstva, razloge promašenih života, moguće urote, krivnju i kaznu, pokazujući svoju istinu. „Za režiju Matišićeve drame ključan je odabir izvrsnih glumaca i suglasje između teksta i režije što počiva na redukcionizmu, minimalizmu, preciznosti i ispunjenju praznoga prostora smrti“ (M. M.).

  Savjet: predstavu svakako treba pogledati, i to nekoliko puta.
  
  

  © Vesna Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 15. siječnja 2026.

  Autorski tim:
  
  Redatelj: Janusz Kica
  Dramaturginja: Dora Delbianco
  Kostimografkinja: Doris Kristić
  Scenografkinja: Liberta Mišan
  Autorica glazbe: Tamara Obrovac
  Oblikovatelji svjetla: Aleksandar Čavlek i Martin Miščin
  Asistentica kostimografkinje: Giorgia Pezzolato
  Asistentica scenografkinje: Nika Vojvoda
  Inspicijentica: Mirela Tihava

  Igraju:

  SIJAMSKI BLIZANCI PLEŠU SAMBU ILI NEVINI UMIRU PRVI
  Slavko – Vedran Mlikota
  Slavica, njegova supruga – Branka Trlin
  Ana, njihova kći – Mirela Videk Hranjec
  Djevojčica – Anica Kontić
  Djevojčica 2 – Tamara Kovačević
  Svećenik – Dražen Čuček

  ŽENE BEZ ZUBA ILITI PLES MELANIJE TRUMP
  Blaž – Marko Makovičić
  Ana – Ines Bojanić
  Marko – Hrvoje Kečkeš
  Marija – Linda Begonja
  Tkz. Melanija Trump – Mia Begović
  Matea – Anica Kontić
  Dunja – Tamara Kovačević
  Mate – Dražen Čuček
  Muškarac – Vilim Matula

   

Piše: