Komedija s mirisom mora i smijeh koji vraća nadu

Gradsko kazalište Zorin dom, Karlovac: Ante Tomić, Nada, red. Aida Bukvić

• 

  Predstava nastala na temelju Tomićeva romana Nada, objavljena 2024. (Hena Com), koji su dramatizirale Marijana Fumić i Aida Bukvić, koja je i redateljica, već je postala uspješnica Gradskoga kazališta Zorin dom iz Karlovca iako je od svečane premijere prošlo samo mjesec dana. Na gostovanju u Scenoteci u Zagrebu, u prepunome se gledalištu pokazalo da (probrana) kazališna publika žudi za kvalitetnom komedijom koja je vrlo dobro režirana, i u kojoj izvrsni glumci, kao i cijeli autorski tim, daju sve od sebe da predstava bude najbolja moguća. To je formula koja mora uspjeti, tako da se gledalište dva dana, 13. i 14. prosinca, treslo od smijeha, a karlovačko se kazalište pokazalo, vođeno ravnateljem, kazališnim čovjekom Milivojem Jurasom, po vokaciji iznimno uspješnim opernim pjevačem, kao vrlo kvalitetno kazalište koje pomno bira repertoar i glumce od kojih su neki zaposlenici Zorin doma, a drugi su probrani gosti.

  Tomićev roman Nada i njegova dramatizacija nude mogućnosti transformacije vrsnim glumcima koji svi igraju potpuno fokusirano, gotovo se nadmećući na sceni govoreći različitim idiomima i idiolektima, formirajući posebne karaktere koji se stjecajem nekih nevjerojatnih okolnosti nalaze na istome mjestu u isto vrijeme, ispreplećući se međusobno kao važne komponente nekoliko fabularnih rukavaca. U romanu i u predstavi na duhovit način preispituju se neke paradigme današnjega društva, odnosi prema drugome i drukčijemu, strancima, prema natalitetu, religiji, jeziku, alkoholu, hrani, novcu, seksualnosti, ljubavi, braku, preljubu…., što donosi zdrav smijeh prepoznavanja, ali i nade da možda može biti bolje, a i etimologija se riječi nada može različito tumačiti, jer postoji i osobno ime dobiveno onimizacijom, ali i kraćenjem. A s nadom/Nadom predstava i završava. „Nada je priča o čudima koja se događaju na malom jadranskom otoku – mjestu gdje se stvarnost i fantazija miješaju, gdje ljubavi pucaju i obnavljaju se, gdje magarci imaju više mudrosti od ljudi, a ćevapi postaju sveti gral roštilja.“

  Siniša Popović, prvak zagrebačkoga HNK-a i novi ravnatelj Drame HNK-a iz Splita, čini se, odigrao je sve uloge hrvatskoga i inozemnoga repertoara koje je poželio, ali poziv iz Karlovca nije se mogao propustiti. Na svome splitskome dijalektu glumi, na početku gotovo neprepoznatljiv zbog kostima i šilterice, opušteno, s dominantnim glasom, pomalo melankoličan i nezadovoljan karakter, a pokazao se i kao izvrstan plesač društvenoga plesa sa suptilnim osjećajem za glazbu (suradnica za scenski pokret: Blaženka Kovač Carić), ali i soloplesač pod maskom stvarnoga i metaforičkoga magarca/tovara. Partnerica mu je Lovorka Trdin, stalna zaposlenica Zorin doma, vrlo zavodljiva u ulozi mlade supruge, koja (ne)suptilno otkriva svoje atribute, a izvrsna je i u ulozi liječnice u koju se majstorski preobražava uz minimalne kostimografske zahvate, a posebno je dobro riješena glumačka transformacija kad na sceni, samo ulazeći u bijeli liječnički ogrtač, preuzima nov, potpuno različit identitet.

  Petra Cicvarić, još jedna od stalnih zaposlenica Zorin doma, u svakoj je ulozi potpuno nova, pronalazeći uvijek neke posebnosti. Tako u Nadi suvereno glumi gostioničarku, gotovo sveznajuću otočku figuru u komunikaciji sa svima, koja poprima inzularne običaje iako je jasno naznačeno njezino podrijetlo, naglašeno specifičnostima jezika, oko kojega nastaju različite aluzije. Ivica Pucar, također Splićanin podrijetlom, zaposlenik Gradskog dramskog kazališta Gavella, rado prihvaća uloge u drugim kazalištima pokazujući cijelu paletu svoga glumačkoga repertoara i daje dodatnu stabilnost predstavi, izvrsno funkcionira u ansambl predstavama kao vrlo vrijedan njihov dio, a uvjerljiv je i u Nadi u kojoj je nježni i pomalo naivni policajac i strogi otac čija se kći u vrlo sigurnoj, šarmantnoj i izazovnoj izvedbi mlade glumice Ree Bušić, tek završene studentice ADU-a, ali i Učiteljskoga fakulteta, postupno zaljubljuje u stranca kojega smještaju u zatvor, u nedostatku turističkih apartmana.

  

  Bernard Tomić već je dugo pravi dobitak za svaku predstavu i za svako kazalište. Nevjerojatne su glumačke sposobnosti ovoga mladoga glumca koji u svakoj od svojih brojnih uloga pronalazi nove izazove istražujući posebnosti karaktera kojima dodaje svoj nevjerojatni šarm koji(m) razoružava i kojim od marginalnijih uloga stvara glavne, u Nadi gotovo neprimjetnim šepanjem kako bi se barem malo u ulozi postarao, gestama, gotovo sramežljivim stavom, a o ulaženju u dalmatinski idiom, ritam i melodiju mogla bi se napisati mala studija. U drugoj je svojoj ulozi jednako izvrstan, malo se izravna, ojača, promijeni hod i govor i postane skiper posebnih sklonosti.

  Domagoja Ikića gledali smo u nekoliko raznovrsnih uloga u nekoliko kazališta. Iako vrlo mlad, s tek završenom Akademijom dramskih umjetnosti, u ovoj predstavi pokazao je još jedno svoje glumačko lice igrajući stranca oko kojega se svi na neki način angažiraju. Jedan je od ključnih motivatora svih događaja iako je njegova komunikacija isključivo neverbalna, a vrlo je duhovit razgovor o ćevapčićima u Siriji i na hrvatskome otoku. Glumi s finim osjećajem za druge, mekano i nježno, i bit će pravi dobitak za bilo koje kazalište koje ga angažira.

  

  Andro Damiš muški je dio bračnoga para stranaca koji dolazi u malo mjesto na otoku poznato po zaštitnici, svetoj Margareti, zaduženoj za čudotvorno povećanje nataliteta, jer su gotovo već izgubili nadu da će imati dijete. Nakon mnogih zavrzlama, odlazaka i vraćanja, dogodi se čudo. Damiš se pokazao kao izvrstan glumac, još jedna kvalitetna akvizicija karlovačkoga kazališta. Duhovit je, tjelesno iznimno sposoban, s pravim osjećajem za komičnost, iznenadnih reakcija koje izazivaju smijeh, uz kostimiranje, rekvizite, ronjenje, skokove u more, u vrlo dobroj suigri s partnericom Dorom Hasanec, također mladom glumicom, tek završenom studenticom ADU-a koja je njegov antipod, staloženija je i racionalnija, a jezičnim bravurama izaziva komičnost.

  Nino Pavleković, također zaposlenik karlovačkoga kazališta, glumi svećenika, dobro uklopljena u inzularnu zajednicu, vrlo koncentrirano, stabilno, duhovito, ali bez iskliznuća u karikaturalizaciju. Svi glumci u određenim dijelovima predstave preuzimaju ulogu sveznajućega i svevidećega magarca (izrada Mikulinog tovara: Lovorka Trdin), izvrsno se snalazeći i u toj koži i ispod maske karnevalizacije i naznaka seksualizacije.

  

  Iskusna redateljica Aida Bukvić, prepoznatljiva i po radu s glumcima, suvereno ih je i znalački vodila tekstom i scenom, a umnogome je predstavi pomogla funkcionalna scenografija Iva Knezovića koja kreira zanimljive miniprostore okrećući se i dovodeći u prvi plan lukobran ili ga kružno vraćajući u zadnji dio pozornice s naslućujućim morem. Dojmu prirodnoga ambijenta pomaže plava morska ili narančasto-crvenkasta pozadina zapadanja sunca, lijevo se formira prostor zatvorske sobe, desno prostor kafića i restorana. Jasno je i logično kretanje i povezivanje prostora koje prati kauzalitet teksta. Skladatelj Damir Šimunović naglasio je glazbom posebnosti atmosfere i karaktera i unio dodatnu notu nostalgije, a autohtona kostimografija Mirjane Zagorec, osim što također rekreira neko prošlo vrijeme, odgovara karakterima i njihovu podrijetlu, poslovima i stavovima, a unosi i elemente avangardnosti u boji, kroju i rekvizitariju, što izvrsno odgovara elementima fantastike u teksturi romana i predstave.

  Savjet: svakako pogledati, Karlovac nije daleko.

  © Vesna Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 6. siječnja 2026.

  Autorski tim:
  Redateljica: Aida Bukvić
  Dramatizacija romana: Aida Bukvić i Marijana Fumić
  Scenograf: Ivo Knezović
  Kostimografkinja: Mirjana Zagorec
  Suradnica za scenski pokret: Blaženka Kovač Carić
  Skladatelj: Damir Šimunović
  Izrada Mikulinog tovara: Lovorka Trdin

  Glume: Domagoj Ikić, Rea Bušić, Ivica Pucar, Siniša Popović, Bernard Tomić, Petra Cicvarić, Lovorka Trdin , Dora Hasanec, Andro Damiš, Nino Pavleković

Piše: