U potrazi za konačnom formom i jasnoćom

Tesla Teatar, Zagreb – gostovanje u Hrvatskom domu Vukovar: Filip Sertić, Hollywood, red. Fabijan Pavao Medvešek, Filip Sertić

• 

  Početno ushićenje oko Los Angelesa je splasnulo – naslov je to jednog novinskog članka u kojem je o svom povratku u rodni Zagreb, nakon petogodišnje holivudske pustolovine, govorio glumac Filip Sertić. Između ostaloga, kaže da mu je nedostajalo – kazalište. I čim se vratio u Hrvatsku, bacio se Sertić na posao pa je samo godinu dana nakon povratka iz filmske meke, premijerno u listopadu 2023. izveo predstavu Kontrabas, nastalu prema tekstu Patricka Süskinda.

  Siječanj ove godine bio je, čini se, pravo vrijeme za drugu premijeru, ovaj puta komedije po istinitom događaju, u jednu ruku autobiografske. Logično je da tridesetčetverogodišnji Sertić stoji iza gotovo svih razina izvedbe – od ideje i teksta do režije i glume. Put od zagrebačkog kvarta Trešnjevka do tvornice snova podno holivudskih brežuljaka scenski je odlučio artikulirati s kolegom Fabijanom Pavlom Medvešekom, s kojim je podijelio i redateljska i glumačka zaduženja i odgovornost.

  Predstava je jednostavno (ali i znakovito) naslovljena Hollywood, iako autor toponimu filmske meke ne pristupa s pozicije fascinacije i glorifikacije nego distance, čak ironije i demistifikacije, usput preispitujući i osobne iluzije, očekivanja i razočaranja.

  Producenti iz Tesla Teatra predstavu najavljuju kao „svojevrsni hommage Hollywoodu – središtu zabavne industrije i nadahnuta je brojnim scenama iz poznatih filmova i filmskom glazbom”. Tvrde da je to „urnebesna priča o prijateljstvu, snalaženju, Hollywoodu i glamuru.” Sudeći po gledanom, ova posljednja rečenica je u najmanju ruku – dvojbena.

  

  U predstavi to nekako ide ovako: Jerko Kovačić i Darko Mišić, prijatelji još iz ranoga djetinjstva i s klase s akademije, odluče ostvariti američki san preseljenjem u Los Angeles. Nižu se na pozornici njihove pustolovine, doznajemo koje su slavne osobe upoznali (i „upoznali”), s kojima su dijelili filmski set, kako su se i jesu li se snašli i uspjeli i zašto su se odlučili vratiti…

  Najavljenih šezdesetak minuta na izvedbi u Vukovaru, 12. prosinca – trajalo je 80 minuta, što govori da je proces još uvijek živ, da predstava raste i prilagođava se publici i trenutku.

  Na scenu su uplesali, pokret je prije riječi preuzeo pripovjedačku funkciju. Ubrzo se priča, kao da se odmotava vrpca sjećanja, lagano vraća u prošlost iz koje se razvija cijela priča i u jednom trenutku vraća se na početak, kao nemogućnost bijega od vlastite sudbine.

  Pokušao nam je Filip Sertić približiti glumčev put do uspjeha, secirajući čime je popločan, koje su prepreke, na što su sve glumci spremni i primorani pristati i što se sve smatra „ulogom”, uključujući i ponižavajuće kompromise. U tom se procesu gube jasne granice između profesionalne ambicije i osobnog dostojanstva, a na kocki su identitet, prijateljstva pa i obiteljska sigurnost i imetak. Nastojao nam je pokazati i svijetlu i mračnu stranu glumačkog zanata, ne štedeći vlastite iluzije. Audicije je prikazao bez uljepšavanja – od onih za neku epizodnu ulogu u B-produkciji do reklame za mineralnu vodu, jer je sve to dio istoga glumačkog mehanizma preživljavanja. Pokušao je to raskrinkavanje obojiti i humorom, no to je bilo uglavnom manje uspješno.

  

  Posegnuo je Filip Sertić i za autoreferencijalnim humorom, pretvarajući vlastiti biografski teret u scenski materijal. U jednom ga je trenutku usmjerio i na Fabijana, šaleći se na račun njegova poznatoga kazališnog obiteljskoga stabla. (Usto, Fabijanov otac Rene Medvešek preveo je, postavio, režirao i izveo Kontrabas Patricka Süskinda 2010.)

  Da glumci režiraju ili (se) samorežiraju, nije neka novost u kazališnom svijetu i to ima i svojih dobrih i loših strana. Prednost leži u potpunoj autentičnosti i slobodi izraza, jer svaki glumac najbolje poznaje svoje vlastito iskustvo, ritam i motive, što može rezultirati iskrenom, živom i neposrednom izvedbom. Može, a i ne mora.

  Druga je strana te medalje, da ne kažem – zamka takvoga pristupa gubitak vanjske/objektivne perspektive i dramaturškoga odmaka, a posljedica može biti fragmentirana i nedovoljno zaokružena predstava, koja gubi ritam i napetost. Upravo se to, gotovo kao školskom primjeru, dogodilo Hollywoodu. Predstava se doima kao niz osobnih crtica i internih dosjetki koje ni u jednom trenutku ne uspijevaju prerasti u koherentnu dramaturšku cjelinu, nego ostaju zarobljene na/u razini anegdote. Izostanak jasne strukture i vanjske redateljske ruke rezultirao je izvedbom koja povremeno (i ništa više od toga) zabavlja, bez potrebne dubine i širine.

  Bez oslonca na scenografiju, s tek na nekoliko krupnih i funkcionalnih rekvizita – dva kofera, stolac kao prepoznatljiv element filmskog seta i sl., te pod nepromjenjivim ravnim svjetlom, Sertić i Medvešek (namjerno?) neumoljivo ogoljuju vlastitu izvedbu. Svaki njihov pokret, svaka stanka i svaka nesigurnost nepokriveni su i izloženi.
  Replike prebacuju poput loptice u teniskom meču, a gluma je svedena na razmjenu energije i ritma.

  

  Odabir ovakve, prema glumcu nemilosrdne forme, istodobno je i olakotna i otegotna okolnost: s jedne strane, jasno je da su glumci svjesno i hrabro preuzeli rizik, a s druge ih to stavlja u vrlo nezavidan položaj, jer sve ovisi o koncentraciji i međusobnom povjerenje, preciznosti i uvjerljivosti. Nema mjesta za skrivanje.

  Kostimske su promjene minimalne: košulja ili sako za novu situaciju/ulogu. Osnovna uniforma – crna majica, traperice i tenisice dodatno ogoljuje glumački čin i lišava ga svake iluzije transformacije.

  Završnom autoreferencijalnom gestom, pogleda upućenog publici, glasno razmišljajući trebaju li „napraviti predstavu o svemu ovom što im se dogodilo”, ideju odmah odbacivši kao lošu, jer to „nitko ne bi gledao”, razotkrivaju kazališni postupak. Krug je zatvoren: priča o neuspjehu, iluzijama i ispraznosti američkog sna završava samoironičnim komentarom o smislu same predstave. Upravo ta svjesna sumnja u vlastitu gledljivost paradoksalno postaje njezin najiskreniji i najtočniji komentar.

  Spor tempo i nedostatak čvršćeg ritma, razvodnjavaju potencijal. Dramaturška linija i narativ su porozni, fragmentirani u labavo povezane epizodice koje više podsjećaju na nabacane fore nego zaokruženu cjelinu. Hollywood ostavlja dojam procesa u nastajanju, koji kao da još uvijek traži konačnu formu i jasnoću.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 6. siječnja 2026.

Piše: