Topla i iskrena predstava, jednostavne forme i realnih ciljeva

B GLAD PRODUKCIJA: Šapice, autoriski projekt Slavka Sobina i Katarine Baban, gostovanje u Kulturnom Centru Osijek

• 

  U dopodnevnim je satima prve prosinačke nedjelje do posljednjega mjesta bila ispunjena Dvorana Franjo Krežma osječkoga Kulturnoga centra. U pravi ga je (predbožićni) svijet prijateljstva pretvorila predstava za djecu Šapice, u izvedbi i režiji Katarine Baban i Slavka Sobina, a sve pod motom Zvončići, smijeh i dvije najslađe njuškice stižu u Osijek! (Dan poslije razveselili su đakovačke mališane u – danima unaprijed rasprodanoj dvorani Centra za kulturu.)

  Predstava je kroz dvije sezone (od premijere/praizvedbe prije točno dvije godine u KD V. Lisinskog u Zagrebu) oduševila tisuće djece diljem Hrvatske! Producenti (B Glad produkcija) najavljuju je kao najnježniju božićnu pustolovinu ove zime! Prema viđenom, nisu daleko od istine.

  Postavljena je na kazališne daske prema knjižnom predlošku – istoimenom uspješnom serijalu četiriju slikovnica Slavka Sobina (ilustrator je Patricio Alejandro Aguero Marino), prodanom u više od 20 tisuća primjeraka. S obzirom na spomenutu odličnu recepciju kod čitatelja, bilo je prirodno da Šapice završe na pozornici. Činjenica da je autor ujedno i glumac (ovdje čak i redatelj), dodatno jamči vjernost izvornoj emociji priče, ali i autentičnost izvedbe.

  Prijenos književnoga predloška na kazališnu pozornicu iznimno je poželjan, jer tako priča iz intimnoga čitateljskog iskustva i prostora postaje masovn(ij)i zajednički doživljaj, a dvodimenzionalni likovi sa stranica knjige postaju živi. Kazališna je adaptacija nedvojbeno i uvijek dobrodošao poticaj na čitanje. Oni koji su likove upoznali prije – listajući slikovnicu, rado će im se ponovno tako i vratiti, a oni koji ih upoznaju na sceni, poželjet će doznati što se još dogodilo i što nije stalo u predstavu pa potražiti slikovnice. Predstava je most prema knjižnici, potiče i/ili stvara čitalačke navike i razvija ljubav prema knjizi kroz srodno joj emocionalno i doživljajno kazalište.

  

  U središtu su priče dva psa – Dona (aka Donna) i Mrš’ (Ajča), koji se jedne prosinačke večeri slučajno susretnu na ulici. Oboje su u suštini nesretni i usamljeni, iako Mrš sretno živi sa svoje tri buhe, koje imaju i imena.

  Odabir dvaju potpuno različitih likova – s jedne strane razmažene, čiste i mirisne, uglađene pudlice s rodovnikom i finim manirama, a s druge zanemarenoga, prljavog ali toploga mješanca, uličara velikog i otvorenog srca, djeci jasno i razumljivo naglašava različitosti (ne samo društvene) i sve predrasude koje uz to idu.

  Kroz njihovo prijateljstvo po(r)uka o prihvaćanju, jednakosti i najvažnijim vrijednostima – prijateljstvu, bližnjima, toleranciji i prihvaćanju različitosti, dijeljenju (čin kojim se primjerice, ljubav umnaža) postaje intenzivnija, snažnija i neposrednija.
  Dona i Mrš otkrivaju nam da bogatstvo nisu materijalne stvari (osim možda krafni, kojima Mrš ne može odoljeti) nego ono što u srce stane i tamo ga čuvamo.

  Kostimi su reducirani, gotovo na razini simbolike, bez doslovnog oponašanja psećega izgleda: nema repova, krzna ni psećih ušiju, čime se briše granica između pasa i ljudi i poruka postaje univerzalna. Takav minimalistički kostimografski pristup omogućuje gledateljima da se poistovjete s likovima – neovisno o tome kojoj vrsti živih bića pripadaju: bili pas, mačka, sova ili čovjek. Razlike su u stilu i boji kostima i posturi likova, a ne u karikaturalnim elementima koji bi djecu navodili da ih čitaju doslovno kao životinje umjesto kao nositelje univerzalne poruke. Kostimi su nositelji karaktera, ali ne odvlače fokus sa glume, pokreta i emocije. Donin je uredan, kućni, upućuje na građanski odgoj, a Mršev jednostavan, jer on ipak živi slobodno na ulici.

  

  Scenografija je svedena na nekoliko funkcionalnih elemenata, a središnji je velika kartonska kutija = Mrševa kućica, označena duhovitim natpisom Vauhaus. Simbolizira dom kao nešto što nosimo u sebi, a ne kao fizičku lokaciju. Predimenzionirani prometni znak Zabranjen pristup psima jasno označava prepreke i isključenost s kojima se likovi/psi ponekad susreću – ali samo ponekad, jer pas je ipak čovjekov najbolji prijatelj. Nekoliko jednostavnih rekvizita dodatno su koristili za igru i transformaciju prostora. Takva minimalna scenografija potiče maštu i dodatno zbližava glumce i publiku, ali i omogućuje laku prilagodbu različitim prostorima: od velikih dvorana do vrtićkih soba.

  Granica između pozornice i gledališta u dječjim je predstavama najlakše prekoračiva. I ovdje su mališani bili aktivno uključeni u predstavu. Prije početka nekolicina je dobila jednostavne rekvizite, koji kasnije postaju ključni u odlučujućoj potrazi za Doninin domom, pa su se važnima i odgovornima za razvoj priče osjećali i oni koji su orijentire držali u rukama i svi oko njih. Kada glumci dođu (međ)u publiku i pozovu djecu na suradnju, odaziv je uvijek sjajan, jer pretvara gledanje predstave u zajedničku igru. Takav angažman neprocjenjiv je za dječju publiku, jer im potiče koncentraciju, pripadnost, a i poruka o prijateljstvu i zajedništvu – koje su u dječjim predstavama ipak najčešće, lakše se usvajaju.

  Katarina Baban i Slavko Sobin kao redatelji pred sebe kao glumce nisu postavili nedostižne zadatke, ali ni velike produkcije ili složena scenska rješenja. Upravo ta naizgled jednostavna forma pokazala se odličnim poligonom za preciznost, dobru mjeru i iskrenu posvećenost publici.

  Temelj izvedbe dobro je uspostavljena i zarazno fluidna energija, odnos i jasna komunikacija s publikom. Likove je spisatelj Sobin oblikovao jasno, toplo i bez isforsirane karikature, zbog čega su djeci bliski i zanimljivi.

  

  Kao profesionalci s dugogodišnjim scenskim iskustvom, oboje lako balansiraju između igre i ozbiljnosti poruke, ne podcjenjuju publiku (najmlađe), ali je ni ne opterećuju. U tom naizgled tako jednostavnom a često nedostižnom skladu redateljske i glumačke prisutnosti, bogatstvo je ove inscenacije – bez razočaranja, ali i bez suvišnih ambicija.
  U svega tridesetak minuta potvrdili su da je u kazalištu često najbolje držati se one slavne minimalističke izreke još slavnijega arhitekta Ludwiga Miesa van der Rohea: manje je više.

  Ta izvanjska minimalistička estetika u potpunosti korespondira s e(s)t(et)ikom autorova književnog narativa: vrijednost je u malim (i) nematerijalnim stvarima, bez viškova, bez praznoga hoda, s precizno doziranom emocijom. Upravo ta odmjerenost i jasnoća čine predstavu zaokruženom, a uvjerljiv dojam nije izostao unatoč skromnim produkcijskim sredstvima.

  Šapice su jedna od onih predstava koje si nisu postavile nerealne ciljeve niti pokušavaju nadmašiti vlastitu formu, nego ostaje vjerna onomu što jest: topla, jasna i iskrena kazališna priča.
  
  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 27. prosinca 2025.

Piše: