Golema količina patosa i subverzivnost prema hrvatskoj stvarnosti

25. Baštinski dramski tekstovi na scenama zagrebačkih kazališta: Tomislav Bakarić, Hasanaga, red. Marin Carić, HNK u Zagrebu, 1999., 1/4

  • Tomislav Bakarić, dramski pisac i prozaik (Kljevci kod Sanskog Mosta, 10. siječnja 1940.)Tekst prozaista i dramskog pisca Tomislava Bakarića iz 1990. koji je praizveden u Zenici iste godine, premijerno je odigran u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 8. listopada 1999. godine. Bakarić je bio prvo spiker na Radiju Zagreb, a kasnije i direktor Hrvatskog radija. Počeo je objavljivati u omladinskom listu Polet, a dramske tekstove, pripovijesti i odlomke iz romana je tiskao u raznim publikacijama. Farsa Amerika, Amerika praizvedena je u zagrebačkom DK Gavella 1970., dok je Narodno kazalište August Cesarec izvelo drame Smrt Stjepana Radića 1971., Anno Domini 1573 1973., Malj koji ubija 1976. i Moru 1978. (koja je kasnije izvedena i na sceni RANS-a Moša Pijade u produkciji Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu). Autor je više komedija za emisiju Panoptikum Radio-Zagreba, radio-drame Vrijeme buđenja 1972. i televizijske drame Davni miris ljubičica 1968. 

    U svojim djelima bavio se povijesnim temama aktualiziranima suvremenim društvenim zbivanjima. I ovaj se tekst neminovno oslanja na slavnu narodnu baladu Hasanaginica, zabilježenu od Alberta Fortisa, koji je pronio svijetom njezinu slavu. No, umjesto ženskog glavnog lika, radnju u ovoj drami pokreće umorni i rezignirani ratnik Hasanaga. Prema Bakariću, Hasanaga nije ranjen fizički nego psihički. On je ratnik koji se slomio. Za razliku od narodne pjesme, Hasanaga je suzbio bunu, pobio 2000 ljudi, žena, djece i slomio se. Hasanaga započinje scenom u kojoj razgovara s fra Lovrom, ukazujući na osnovni problem iz usta samoga junaka drame: „Ima rana i rana. Ne mora svaka biti krvava.“ Majka Mejra je zbunjena ponašanjem svoga sina, pa se raspituje kod fra Lovre što se dogodilo.

    Programska cedulja Hasanage, HNK u Zagrebu, 8. listopada 1999.Hasanaga razgovara s fra Lovrom koji je u lancima i tamnici, od kojeg želi saznati s kim je dogovarao bunu. Fra Lovro je poveo bunu, on je vođa, kao i Hasanaga, samo je s druge strane, a i druge vjere, koju je uspio sačuvati unatoč svemu. Hasanaga traži svoju dušu, smisao kojeg je izgubio. Raspituje se kod fra Lovre za Isusa Krista. Nakon nedolaska svoje žene, Hasanaga je umro, ne fizički, ali u duši on je mrtav čovjek. I tada počinje donositi samoubilačke odluke, jer Hasanaga kod Bakarića nije zao, on se samo slomio. Želi da njegova Ljuba ode, želi je spasiti. Daje joj knjigu otpusta, vraća miraz i potpisuje njezinu udaju za drugoga. Pritom oboje pate. Na kraju Hasanaga pušta fratra, iako zna da mu to donosi smrtnu presudu. Tako i bi. Glasnik mu donosi vezirovu svilenu uzicu koja znači smrt, ali za Hasanagu je to časna smrt.

    Cijeli komad je opterećen visokom razinom patosa. Ta razina je prisutna od početka pa sve do samoga kraja. Svi su dobri, razumni i plemeniti unatoč sumnjama ili boli. Samo jedna komična scena pokazuje koliko je ipak bilo potrebno dati cijelom komadu neki ironijski prizvuk kako bi se mogla izdržati golema količina patosa. Osim patosa, problem su i neaktivni i slabi, te su glavni nosioci melodramatičnosti. Žene su previše herojske, a premalo ljudske. Kao svaka priča o prošlosti, i za ovu je puno važnije da govori nešto o nama danas, o čitatelju ili gledatelju. Kad je napisana, drama je mogla zazvučati kao opomena. Ali u vrijeme zagrebačke premijere kontekst je bio drugačiji. Zazvučala je subverzivno prema našoj stvarnosti. Imala je konkretan rat iza nas. Njezina aktualnost je u tome što je progovorila o mukama naših vlastitih ratnika koji su morali gaziti kroz krv, onih koji više nisu mogli nositi Kristov križ. Zbog previše krvi i boli. Zbog sumnje u jednu jedinu istinu. Bakarić ne daje odgovore. To je pričao ratnicima koje su veziri maknuli kad im više nisu bili potrebni. Ali, i danas Hasanaga govori o hrvatskoj stvarnosti.

    Darko Ćurdo (u pozadini), Dragan Despot i Zijad Gračić

    Redatelj Marin Carić prepoznatljiv po radu u institucionalnom i nezavisnom kazalištu. Režiju je studirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je stekao temeljito obrazovanje iz područja kazališne režije, dramaturgije i scenskog izraza. Od početka profesionalnog djelovanja kontinuirano je prisutan na hrvatskoj kazališnoj sceni.

    U svojem redateljskom radu Carić pokazuje izražen interes za dramski tekst, glumački proces i preciznu izgradnju scenskih odnosa. Režije mu karakteriziraju jasno čitanje dramske strukture, naglašena psihološka razrada likova i suzdržan, funkcionalan scenski jezik. Posebnu pozornost posvećuje radu s glumcima, gradeći predstave koje se oslanjaju na partnersku igru, ritam i unutarnju logiku dramske situacije.

    Režirao je niz predstava u hrvatskim kazalištima, radeći kako na klasičnom, tako i na suvremenom repertoaru. Osim redateljskog rada, sudjeluje i u širem kulturnom životu kroz suradnje na kazališnim projektima, festivalima i programima usmjerenima razvoju kazališne umjetnosti. Marin Carić pripada srednjoj generaciji redatelja koji dosljedno njeguju kazalište usmjereno na tekst, glumca i smisao scenskog čina.

    Pročitajte sljedeći nastavak...

    ©Snja Ivić, KAZALIŠTE.hr, 7. prosinca 2025.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam