Mediteran kao glas, sjećanje i sudbina

38. Gavelline večeri, 20. – 30. studenog 2025.: Gradsko dramsko kazalište Gavella, RadioTeatra Bajsić i prijatelji: Mediteranski brevijar, na valovima Radio Mediterana, autorski projekt Pavlice Bajsić Brazzoduro, prema Mediteranskom brevijaru Predraga Matvejevića i Pričama iz susjedne luke (portulanu) Olje Savičević Ivančević

• 

  Iznimna predstava, prikazana i na ovogodišnjim Gavellinim večerima (od 20. do 30. studenoga), režirana kao vizualizirana radijska emisija posvećena pomorkinjama i pjesnicima, na tragu ideja Tomislava Bajsića i radiofonskoga teatra publiku na valovima Radio Mediterana vodi mediteranskim gradovima, običajima, jezicima, povijesnim silnicama koji, iako različiti i specifični, spajaju ljude i njihove sudbine. Atmosfera Mediterana rekreira se pjesmom, plesom, slikama, bojama, a predstava je inspirirana Matvejevićevim putovanjima Mediteranom, knjigom Mediteranski brevijar i njegovom misli: „Na Mediteranu se začela Europa“. Kako je cijela europska umjetnost nastala na Mediteranu, tako predstava kao da vizualizira te začetke iz nekog pravremena, uključuje mnoge motivacijske silnice, a rođenje priče metaforizira se rođenjem čovjeka, djeteta kojega duhovito glumi Sven Medvešek – na početku u čučnju, ali i kao mladića, odrasloga čovjeka i starca kojega život nije štedio od početka do kraja i oko kojega se plete i priča i pjesma. Medvešek glumi Antonija Piccininna, pastira i narodnoga pjevača koji je kao legendarno ime Gargana ušao u predstavu.

  Kako se navodi u najavi za predstavu: „Današnji Mediteran je ranjeni Mediteran, njegova boja se iz modre prelijeva u crvenu, a Europa pada na koljena ne znajući kako da se nosi s migrantskom krizom, s ratom u Gazi, s nesrećom Bliskog istoka, s gladi Afrike“, što osim melankolične, dodaje predstavi i tragičnu crtu, smrt, propast, beznađe. U tekst se uključuje i zbirka kratkih priča Olje Savičević-Ivančević koja će „…oploviti mjesta koje Matvejević spominje u Brevijaru, proučavati ljude i ptice, dati im autentični glas u predstavi kroz životne prizore, crtice, anegdote, glose, bajke i basne iz mediteranskih gradova današnjice“.

  Brevijar (lat. breviarium: kratak pregled), kako navode rječnici, „…u Katoličkoj crkvi propisana knjiga svakodnevnih molitava za klerike i redovnike, sadržava antifone, himne, psalme i odabrane tekstove (čitanja) iz Biblije i tekstove crkvenih otaca i naučitelja, a srednjovjekovni rukopisni brevijari često imaju veliku paleografsku i umjetničku vrijednost, jer su iluminirani minijaturama“. Izvrsno odabrana naslovna sintagma za tekst i kazališnu predstavu uključuje tako život i smrt Mediterana, kao i žanrovsku raznovrsnost, mozaikalnost, umjetničku vrijednost, svakodnevicu, uz iznimnu vizualnu komponentu redateljice i dramaturginje Pavlice Bajsić Brazzoduro i njezina posvećenoga tima.

  Izvođači za vrijeme dolaska publike sjede u polukrugu kao u radijskome studiju: lijevo su pjevači i svirači, Dino Brazzoduro na gitari, Nenad Kovačić na bubnjevima i udaraljkama, Una Patafta na harmonici, a predstava počinje i završava iznimnim glasom i stasom Chisomo Makunje Maku, kantautorice iz Malawija, u nekim dijelovima uz Unu Pataftu. Desno je radijski voditelj, komentator, narator Filip Šovagović, koji u maniri redatelja radiodrama aktivira i druge zvukove, pušta snimke glasova, kao što su terenske audiosnimke i transcendentalni glas Predraga Matvejevića snimljen 2011. godine kao stabilan kontrapunkt razigranosti scene i ludičnosti. Baš je Filip Šovagović prije nekoliko godina iznio ideju da bi se Matvejevićeva knjiga trebala uprizoriti, a kako ona „u sebi nosi kontemplaciju, esej, filozofiju, poeziju i gotovo ništa scenično u klasičnom smislu“, izvrsno joj odgovara „fragmentarna dramaturgija, kolažni pristup, poetsko i kontemplativno“. Glazbu i izbor radiofonijskih ulomaka potpisuje Dino Brazzoduro koji je istraživao mediteransku tradicijsku glazbu i prilagođavao je potrebama radiofonske dramaturgije, uz ostale, s posebno zanimljivom glazbom i dijalektom južnotalijanske regije Gargano.

  

  Na središnjem dijelu pozornice odvija se život od rođenja do smrti, prikazuje se sto godina života obitelji i njihovih lutanja i traženja, stvara se predstava u predstavi u kojoj glumci Anja Đurinović, Antonija Stanišić Šperanda, Franjo Dijak, Domagoj Janković i Hrvoje Klobučar, uz Svena Medvešeka, ulaze u različite identitete i preuzimaju mnoge karakterne osobine, obiteljske specifičnosti, u suigri ili u pojedinačnim monološkim iskazima i mini-monodramama, govoreći različite jezike, dijalekte juga Italije, njemački, ukrajinski, turski, grčki, arapski, postavljajući se u različite identitete na posebnim mjestima scene, Mediterana. U dubini pozornice je prostor odlazaka i dolazaka (scenografkinja: Paula Jakšić).

  Predstava je auditivno toliko precizno napravljena da bi se mogla i samo slušati (oblikovatelj zvuka: Dalibor Piskrec), ali i vizualna je dimenzija iznimno zanimljiva (oblikovatelj svjetla: Martin Šatović). Glumci su posebno motivirani, osjeća se osnovna gavellijanska ideja suigre, Mitspiel, ostavljaju prostor drugome, ali i prezentirajući svoja umijeća, na maloj je sceni nemoguće sakriti nedostatke, pokazuju se kao vrsni pjevači, svirači, plesači, akrobati koji tijelima kreiraju skulpture vremena, vrlo dobro razrađene, s provodnim motivom zvona i zvonika koji se mijenja od prostora do prostora, od vremena do vremena, dijakronijski i sinkronijski (scenski pokret: Ana Kreitmeyer).

  

  Mala Gavella (zašto ne Mali Gavella) pokazala se kao idealan prostor radijske kutije koja se u sebi rastače i omogućuje ulaze u nove prostore i vremena. U visinama se uočavaju konopi za rublje i odjeća koja se suši, stvarajući dodatno mediteranski štih, a iznimno su dobro osmišljeni, pitoreskni kostimi uvijek izvrsne Marite Ćopo, ove godine i dobitnice Nagrade hrvatskoga glumišta za kostimografiju dječje predstave, a i rekviziti su pomno odabrani, funkcionalni, začudni, potencirajući bajkovitost i duhovitost. Predstava koja kombinira elemente burleske, nijemoga filma, pantomime i slapsticka s elementima komedije, ali i tragedije od koje i počinju drama i kazalište još u 6. st. pr. Kr. i koja relativizira vrijeme i prostor, preispituje arhetipske paradigme, rastače prostor i tekstovnu strukturu, fluidno teče kao morski valovi i svaki put, u svakoj novoj izvedbi, dobiva nove dimenzije, katarzična je i na posebno suptilan način uključuje i uvlači publiku u svoj izmaštani, a toliko stvarni svijet.

  

  Savjet: svakako pogledati.

  © Vesna Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 13. prosinca 2025.

  Autorski tim:
  Redateljica i dramaturginja: Pavlica Bajsić Brazzoduro
  Glazba i radiofonijski ulomci: Dino Brazzoduro
  Oblikovatelj zvuka: Dalibor Piskrec
  Oblikovatelj svjetla: Martin Šatović
  Scenografkinja: Paula Jakšić
  Mentor scenografkinje: Stefano Katunar
  Kostimografkinja: Marita Ćopo
  Scenski pokret: Ana Kreitmeyer
  Asistent redateljice: Patrik Sečen
  Fotografije i video: Ivan Sikavica
  Vizualni identitet predstave: Ivona Đogić Đurić / Crtaona Studio
  Izvršna producentica RadioTeatra Bajsić i prijatelji: Matea Antunović
  Izvršna producentica GDK Gavella: Marina Fakac

  Glazbenici i glumci: Filip Šovagović, Sven Medvešek, Dino Brazzoduro, Nenad Kovačić, Chisomo Makunje Maku, Una Patafta, Anja Đurinović, Antonija Stanišić Šperanda, Franjo Dijak, Domagoj Janković, Hrvoje Klobučar, Inspicijentica: Damira Brunac

  Glasovi u radiofonskim ulomcima: Predrag Matvejević, Ljubica Letinić i Rene Medvešek
  
  Zvučne zapise iz Marakeša, Barija, Malte, Marseillea, Zagreba, Komiže i Iža snimili: Ljubica Letinić, Nenad Kovačić, Luka Magdalenić, Darko Tralić, Pavlica Bajsić Brazzoduro

  U predstavi je korištena glazba: Vidi che bella giovane m'hai capatè, trad.; Ninna nanna, trad.; More moje, trad.; Marinaresca, Roberto De Simone; Oy U Vishnevomu Sadu, trad.; Los Bilbilicos, trad.; Avocado Song, trad., tekst: Olja Savičević Ivančević; Shit Song, Dino Brazzoduro, tekst: Olja Savičević Ivančević; More bliskosti, Dino Brazzoduro.

Piše: