U svijetu apsurda sve je pozornica i svi smo sudionici

Gradsko kazalište Požega: Eugène Ionesco, Ćelava pjevačica, red. Anica Tomić

• 

  Ulogama u Ionescovoj Ćelavoj pjevačici, pod mentorstvom doc. art. Anice Tomić i sumentorstvom doc. art. Jelene Kovačević, 30. rujna diplomirali su: Ana Lanšćak (kao gosp. Smith), Gabriela Redžić (kao gosp. Donald Martin), Domagoj Pintarić (kao gospođa Smith), Dorian Vicić (kao Mary, služavka Smithovih) te Petar Sekelez (kao gospođa Elizabeth Martin). Vicićeva će alternacija u kasnijim izvedbama biti Matko Trnačić, asistent redateljice.

  Dalje priča ide već prokušanom stazom: Gradsko kazalište Požega, jedna od nastavnih baza osječke Akademije za umjetnost i kulturu, „kultni dramski prvijenac Eugènea Ionesca Ćelavu pjevačicu u hrabroj i provokativnoj režiji jedne od najznačajnijih hrvatskih redateljica, Anice Tomić“ odabrala je za svoj repertoarni naslov.

  Dobrodošli u svijet gdje je apsurd naša stvarnost!, podnaslovili su predstavu, koja je 6. studenoga premijerno izvedena i doista je požešku publiku i nasmijala i uznemirila! Točnije, polarizirala ih je, iako ne na dva jednaka dijela. Nije ni za očekivati da Ionescov tekst – kao temelj teatra apsurda, i njegova punokrvna, goblenski precizna sintaksa satirične studije o praznini suvremenoga života, raspadu komunikacije (današnje društvo to itekako baštini) i tjeskobi koja se krije iza naizgled savršene građanske fasade – sjedne svima.

  Kroz komično besmislene dijaloge bračnih parova Smith i Martin svjedočimo apsurdnom ponavljanju, otuđenosti i jezivoj zamjeni identiteta: Tko smo? Što govorimo? Razumijemo li se uopće? Reklo bi se: bolje kratka ludost, nego duga glupost. Što je primjenjivo i na svaku predstavu.

  U Ćelavoj pjevačici Ionesco razara tradicionalni dramski telos – ideju da drama ima smjer, svrhu i zaokruženi smisao. Umjesto razvoja radnje, motivacije i zaključka, njegova se drama vrti u krugu ponavljajućih replika bez smisla. I upravo je u izostanku telosa srž: kazalište apsurda prikazuje svijet u kojem je svrhovitost iščeznula, a jezik ne vodi prema značenju nego ka kaotičnoj buci. U tom je smislu The Bald Soprano / The Bald Prima Donna / La Cantatrice chauve – komentar čitave jedne epohe, kazališni komad koji odbija teleološki – prema cilju usmjeren poredak i ogoljavanje apsurda ove naše suvremene egzistencije.
  Redateljica i studenti u ovom su prije tri četvrtine stoljeća napisanom „bezvremenskom klasiku pronašli zastrašujuću aktualnost“. Publici su ponudili predstavu „koja propituje kako se u svijetu preplavljenom informacijama, fake newsom i verbalnom bukom izgubila esencija ljudskog kontakta“. Ispunili su obećanje i isporučili nam „energičan, vizualno upečatljiv i ritmički savršeno izveden kazališni čin koji nas suočava s dijagnozom našeg vremena: životom u kojem riječi teku, ali smisao isparava. (…) žestoku, duhovitu i neobično blisku priču o nama samima!“

  

  Ionescovu opsesiju jezikom kao nefunkcionalnim i nestabilnim komunikacijskim alatom pokrili su dvojezičnošću izvedbe – prvoga čina na engleskom, a drugoga na hrvatskom.
  Gospodin Smith prikazan je kao dosadan i ne baš logičan muž, zapeo u trivijalnim raspravama sa suprugom i gostima. Jasna slika banalnosti prigradskoga života. Gospođa Smith njegov je pandan.

  Donald i Elizabeth Martin su par čija veza nema nijednu dimenziju, a ne samo dubinu, čime je i brak dobio etiketu apsurdnosti. Kroz lik njihove sluškinje Mary naglašena je tema pogrešnog identiteta, ali i apsurda amaterske kreativnosti kroz njezine nespretne interakcije i repetitivnu poeziju.

  Timu su pridružili iskusnu Anabelu Sulić, dodijelivši joj ulogu kapetana odjevenoga kao lovca s perjem urešenim šeširom na glavi (kad malo bolje razmislim, to jest kaciga, kako su nas uvjeravali u predstavi). U originalu je to lik lokalnoga vatrogasnog zapovjednika, bivšega ljubavnika služavke Mary, koji je došao gasiti požare, ali se upusti u bizarne i nesuvisle razgovore i komično je neučinkovita autoritetska figura.
  Pod svjetlom Gorana Krmpotića scenografija – troetažna drvena konstrukcija pod crvenim zastorom, kazališna je kutija koja se neprestance i nervozno otvara i zatvara, istodobno skrivajući pozadinu.

  Lijevo je pijanino, središnji instrument narativa – ne samo zato što svi glumci demonstriraju svoje glazbene vještine (kao pijanisti ili kao pjevači), nego zato što je glazba autonomni i sveprisutni (sedmi) lik i ritmički korektiv tog sveopćega kakofoničnog kaosa. Na desnoj je strani pozornice, pijaninu nasuprot, crveni dvosjed, na kojem se izvode tjelesni gegovi, sinkronizirani pokreti i ispuštaju animalni zvukovi, poput grotesknoga roktanja.

  U tom kontrapunktu pijanina i dvosjeda događa se još jedan ključni redateljski zahvat: zamjena rodnih uloga – muškarci glume žene, žene muškarce, ali bez (is)karikirane drag komike. Primjerice, Dorian Vicić, odjeven kao žena, u ključnim trenutcima progovara svojim prirodnim vrlo dubokim muškim glasom.

  U predstavi se taj trenutak razotkrivanja neprirodnosti identiteta izravno naslanja na ideju Simone de Beauvoir da se ženom (ili, šire, bilo kim) ne rađa, nego se postaje. Time pokazuje da se svaki rodni identitet uvijek iznova performativno gradi, a nikada ne posjeduje ontološku zadanost. Čini mi se da je Ćelava pjevačica svojevrstan dramski produžetak Beauvoirine ideje konstrukcije subjekta.

  

  Nimalo slučajan nije ni trenutak kada je glazba reducirana na monotonu, jedva čujnu vibraciju jedne napete žice (možda kontrabasa?) = atmosfera na rubu pucanja.
  Gotovo matematički precizna je i koreografija, a vrhunac joj je slow motion sekvenca u drugom činu. Svaki pokret kao u vakuumu, sjajna je vizualna metafora raspadanja svakodnevne logike.

  Na pola se predstave spušta zastor, ali to je lažna pauza. Ispred zastora je ostavljen(a) Vicić (Mary), osvijetljen(a) topom, dok se na nekoliko jezika obraća, točnije izderava na publiku (i na još jedan način ruši četvrti zid).

  Uobičajeno je buku i kaos iza zastora prikriti, ali ovdje su namjerno ispušteni u gledalište, sve s ciljem (dodatnog) kršenja kazališnih pravila. Kada se glumci pojave – ne na pozornici nego u gledalištu, svima je jasno da granice između pozornice i publike nema i da je čitavo kazalište poligon za neukrotivu igru apsurda. Tu je i stalna latentna seksualnost koja razotkriva razne potisnute potrebe i frustracije, a što je u neskladu s uglađenim i pristojnim ponašanjem likova.

  Mrak i uski snop džepne svjetiljke – koji Vicić uperi u onoga tko ima repliku, stvaraju dojam ispitivanja i istrage, ali i naglašavaju izvještačenosti komunikacije.
  U sljedećem je prizoru, pak, pozornica kao foto-laboratorij, pod čijim su se crvenim svjetlom nekoć razvijale fotografije i filmovi, a ovdje kao da su glumci osvjetljavali istinu koje nema, uvijek je iskrivljena ili nedovršena.

  Jedna je scena bila u sephia tonu i kao da je pretvorila glumce u muzejske izloške. Dobar je to apostrof bezvremenskog Ionescovljeva svijeta. Kombinacijom vizualne patine i glazbe – posebice monumentalne Beethovenove Devete simfonije, stvoren je efekt uzvišenosti i ispraznosti u isto vrijeme.

  Zabavna je bila i scena u kojoj netko zvoni na vratima. Junake je iskustvo naučilo da kada se čuje zvono na vratima, nikada nema nikoga. I tako je u predstavi bilo tri puta. Četvrta zvonjava doslovce je detonirala paniku i kaos. Glumci su se pojavljivali sa svih strana, nije bilo razgraničenja između fikcije i stvarnosti, kao da su se pretakale jedna u drugu.
  Scene odigrane iza zadnjeg reda prisilile su publiku na promjenu uobičajene kazališne perspektive, sve je izvrnuto i bez reda. Vriska, cika, galama, trčanje, čak i lajanje dopiru iz svih dijelova kazališta. U jednom se trenutku pali svjetlo u gledalištu, pa je publika osvijetljena/razotkrivena. Sljedeća scena i dalje širi prostor igre – odvija se u hodniku, glumce ne vidimo, ali ih čujemo. U ovom šašavom svijetu apsurda sve je bilo pozornica i svi smo bili glumci ili barem sudionici.

  

  Zanimljiva je i kostimografija. Stil je jasno prizivao 20-e godine 20. st. i estetiku tzv. flapper mode. U predstavi je to bio spoj elegancije i blage groteske, a uz izraze lica i poze bilo je komično teatralno, burleskno. Primjerice, služavka Mary ima kratku bob frizuru s trakom preko čela, usku crnu haljinu ravnoga kroja. Ovakav scenski stil – kabaretski, pretjeran, pomalo anakron i sa zamjetnom dozom ironije, savršeno se uklapao u komičnu i subverzivnu narav Mary (destabilizira normalnost doma Smithovih).

  Ni kostim gospođe Smith nije lišen karikature. Stil pripada 40-ima i ranim 50-ima: turban i biseri stvaraju dojam pristojno i dotjerano i u vlastitom dnevnom boravku, koji savršeno pristaje njezinoj opsesiji normama i pravilima. I haljina s naglašenim ramenima i drapiranjem kombinira tu praktičnost i profinjenost, a duga biserna ogrlica unosi notu glamura starog Hollywooda. Cijela pojava je pomalo parodijska. Gospođa Smith je karikatura britanske malograđanske domaćice, čiju suštinu čine rutina, red, tobožnja pristojnost i beskrajna trivijalnost i praznina (obiteljskoga) života; lutka zaglavljena u prošlom vremenu i u vlastitoj konvencionalnosti, a to je ono što Ionesco ironizira.
  Glazba zaslužuje posebnu pozornost: Smrt Bobby Watson – Funeral march u izvedbi The Central Band of The Royal British Legion (s obzirom na to da se u drami stalno spominju članovi obitelji Bobbyja Watsona i svi se zovu Bobby Watson, čak i udovica); stalna klavirska pratnja izvodi šarmantnu Mozartovu Piano Sonatu No. 5 in G major; a čula se i Tomorrow belongs to me iz mjuzikla Cabaret.

  Finale za klavirom (pokvareni radio evergreen) bio je festivalski kakofonični miks: domoljubne budnice, pop-hita, filmske melodije i rođendanske pjesme. Čista demonstracija potpunog raspada logike. Ta stilska anarhija, u kontrastu s originalnim autorskim glazbenim segmentima, naglasila je apsurdističku ideju svijeta u kojem sve reference egzistiraju istodobno i bez hijerarhije. Riječ je o sljedećim pjesmama: a) Golubovi kojom je Ivo Robić zagrebačku publiku osvojio 1964.; b) potom domoljubna budnica koju je napisao Ljudevit Gaj, a 1933. uglazbio Ferdo Livadić Još Hrvatska ni propala; c) optimistična flower-power himna iz 1969., vremena hipi pokreta Aquarius/Let the Sunshine In koju izvode The 5th Dimension; d) Za Beograd iz filma Ko to tamo peva; e) Moja posljednja i prva ljubavi Kemala Montena i Filipa Gjuda, prepoznatljiva po interpretaciji neponovljive Tereze Kesovije; f) i kao višnja na torti – Sretan rođendan.

  U glumačkom ansamblu posebno se istaknuo Dorian Vicić, koji je svojom karizmom, glasovnom vještinom i potpunom predanošću ulozi stvorio lik koji pulsira i humorom i nelagodom, noseći velik dio energetskog naboja predstave. Sjajna je bila i Anabela Sulić, čiji je kapetan – istodobno groteskan, autoritativan i dirljivo nemoćan, donio dodatnu dinamiku i preciznu mjeru apsurdističke komike. Ništa manje dojmljivi nisu bili ni Gabrijela Redžić, koja je s finom dozom ironije utjelovila besmislenost gospođe Martin, a Ana Lanšćak i Domagoj Pintarić predstavi su dali toplinu i zaigranu ekscentričnost. Njihovi su se likovi savršeno uklopili u redateljičin razbarušen, ali minuciozni promišljen koncept. Nešto slabije djelovao je Petar Sekelez, čija gospođa Martin nije uvijek imala istu razinu preciznosti i energijske zaokruženosti kao ostali, no upravo u toj raznolikosti snaga i nijansi ansambl je pokazao svoju vrijednost.

  

  Predstava je pokazala kako se Ionescov apsurd može preobraziti u živu, energičnu i duboko promišljenu scensku pustolovinu koja ravnopravno zabavlja i potresa. Ansambl, vođen sigurnom i maštovitom rukom redateljice, dokazao je da mladi mogu ponuditi estetski odvažno, konceptualno zaokruženo i emocionalno potentno kazalište. Svaki redateljski i glumački rizik pretočen je u kazališni trenutak koji pulsira životom, duhovitošću i preciznošću. Upravo je ta kombinacija hrabrosti i razigranosti zaslužna za predstavu koja osvježava požeški repertoar i potvrđuje da kazalište apsurda – kada je ovako lucidno interpretirano, ne zastarijeva nego je zrcalo našega vremena (i to se desetljećima ne mijenja). Požega je dobila izazovan naslov, a publika iskustvo zbog kojeg se u kazalište s razlogom uvijek vraćamo.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 12. prosinca 2025.

  Autor teksta: Eugène Ionesco
  Režija: Anica Tomić
  Asistent režije: Matko Trnačić
  Rasvjeta: Goran Krmpotić
  Ton: Dario Hak
  Inspicijent, majstor scene: Renato Pok
  Garderobijerka: Ljiljana Rodić

  Glume: Anabela Sulić, Petar Sekelez, Ana Lanšćak, Gabriela Redžić, Domagoj Pintarić, Dorian Vicić/ Matko Trnačić

Piše: