Nenaseljeni potencijali
Gradsko kazalište Žar ptica: Dubravko Horvatić, Stanari u slonu, red. Hrvoje Korbar
-
Gradsko kazalište Žar ptica u listopadu je lansiralo novu predstavu: mini-mjuzikl prema kratkoj priči i istoimenoj zbirci Dubravka Horvatića Stanari u slonu, u adaptaciji Ivane Vuković i režiji Hrvoja Korbara.
Postava je mladenačka, iskusna, zvjezdana, agilna: provjereni Igor Jurinić, izuzetne Nika Ivančić i Amanda Prenkaj te redom vrsni Ante Krstulović, Vesna Ravnenšćak Berger, Kristijan Petelin i Gorana Marin.
Iako pomalo razvedena, Horvatićeva zbirka neobična je i maštovita te naizgled puna potencijala za scensku realizaciju. Međutim, od samih potencijala ne nastaje prava predstava.
Autorica adaptacije imala je potrebu objasniti njezinu misiju i viziju u programskoj knjižici, što je svakako zgodno za onoga tko se želi udubljivati u tekst, ali postaje pogubno kada se uspoređuje sa samom predstavom, koja gotovo ništa od navedenog nije ostvarila. Činjenica da joj treba pismena elaboracija tamo gdje bi nam se kao publici jasno i scenski trebala ukazati njezina metaforička dimenzija upućuje na nesrazmjer dramske adaptacije, njezine režije i predloška.
Iako aranžmani Stanislava Kovačića obuhvaćaju razne dimenzije urbanog zvuka (od ska do funka, afro-beata i svega između) element mjuzikla ovdje je dodatna tlapnja jer ubrzo postaje jasno da songovi ne izražavaju dostatni emocionalni spektar i nemaju oslonca u dramskoj radnji te da smo, čuvši jedan song, zapravo čuli i sve ostale. Glumci to odlično podnose, izvlačeći maksimum iz praktički nikakvog dramskog sadržaja. Međutim, ni to nije dovoljno za potpunu predstavu.
Napad na uši je naivno i beskrajno rimovani govor, koji bi bio značajniji da se u njega uplela i pokoja obična rečenica ili barem neka neočekivana, nepravilnija rima. Ovako služi najviše tome da publika prestane obraćati pažnju na ono što glumci govore jer to postaje zamorno jednolično. (A i pitamo se što će nam pojedini songovi, ako je cijeli tekst velika, neprekidna rima.)
Paola Lugarić Benzia ponudila je zanimljivo i prilagodljivo rješenje za slona u kojem se stanuje, ali s njime se, kao ni s Horvatićevim tekstom, nije scenski napravilo bogznašto zanimljivo. Kostimi Ane Fucijaš u kombinaciji s poprilično fiksnom rasvjetom kakvu je zamislila Vesna Kolarec drečavi su u shematskim, ali podnošljivim granicama.
Metaforika je Stanare u slonu scenski zaobišla, iako bi po apologiji iz programske knjižice čovjek mogao pomisliti da je potrebno da ono što je metaforički iskazano bude ujedno i nedokučivo. Međutim, to nije slučaj: metafora se temelji na prenošenju značenja u novu vizuru, kako bi se to značenje produbilo, a sadržaj postao slikovitiji i samim time jasniji. Vizualna dimenzija je istinsko oruđe metafore, a i kazališta, pa je šokantno da se navodno bjelodana metaforika Horvatićevog teksta, u kojem je slon kao zajednica, uspjela izgubiti na sceni. Nama se neprestano o nečemu govori, a za to nema vidljivih dokaza, jer nema nikakve (inter)akcije. Štoviše, predstava mjestimično više zvuči kao apel upravi Grada Zagreba, i to je, nažalost, jedino što sa sigurnošću možemo prepoznati, zajedno s afektiranim motivom „livade iz sna“ (koji se teško doista povezuje s nečim unutar predstave). Osim što slabo korelira s navodnom metaforikom, oboje djeci leti preko glave, jer se ona u prosjeku ne bave ni Komedijinim, ni Tomaševićem opusom.
Tina, Boba i Slon čine se kao sasvim dovoljni što se tiče dramskih lica, jer su među njima odnosi nalik na nešto jasno. Potpuno je nerazumljivo zašto su se lica uopće uselila u slona, a bučno šarenilo i trčkaranje po sceni kao da ima zadatak odvlačiti pažnju upravo od tog problema – zašto? „Dobar dan“ i „doviđenja“ glavno su događanje do te mjere da je jedno nadahnuto dijete iz publike glumcima nakon nekog vremena doviknulo: „Šta radite?!“ Ja nisam bila tako slobodna, ali sam se više puta tijekom predstave zapitala isto.
Prenkaj i Ivančić jedine se odupiru izvještačenosti koju generira prisilan stih. Od svih je posebno neobjašnjiv naslovni slon. Nije uopće bitno je li on moguća pojava, ali dramski je nerazumljiv – bio je na livadi, a sad je u gradu i to je otprilike to. Je li to trebalo značiti da se ljudska zajednica s livade preselila u neboder, tko bi znao. Da bismo nešto prepoznali kao metaforu nije potrebno da nam netko kaže „znaš, ovo je metafora“, nego da se uspostavi jasna veza između udaljenih, različitih koncepata, koji se tada uspješno preklapaju da bi nastala nova slika o nekom pojmu. Ovdje toga nema. Glumci daju maksimum, ali predstava je naprosto nezanimljiva.
© Marta Brkljačić, KAZALIŠTE.hr, 27. studenog 2025.