Provjereni apsurd svakodnevice

Satiričko kazalište Kerempuh: Nenad Stazić, Pljuska, redatelj i autor adaptacije Željko Königsknecht

  • Kazalište Kerempuh u režiji i adaptaciji Željka Königsknechta donosi provjerenu komediju Nenada Stazića, ukorijenjenu u apsurdu svakodnevice. S jedne strane orijentirana da nasmije publiku, ova je predstava s druge strane oblik nostalgije za Kerempuhovim davnijim danima – između ostalog i potpomognuta time što se od tih dana u odnosu na Stazićevu komediju u lokalnom mentalitetu malo toga promijenilo.

    Uz prikladne kostime Vedrane Rapić, scenografkinja Marta Crnobrnja nije morala pogledati dalje od prvog najbližega gradskog i državnog prostora da bi scenski uspješno sažela bezlične i staromodne kancelarije u kojima čuče raznorazni referenti i koje su, kao i njihovi službenici, već godinama nepromijenjene. Ljudi i prostori napreduju prema upravljačkom vrhu po hijerarhijskom ključu: više i veće, pa se tako od referenata i njihovog šefa do ministra i potpredsjednice povećava veličina radnih stolova, ukrasnih biljaka te količina praznog uredskog prostora i njemu svojstvenog, nezgrapnog i dekorativnog kiča.

    Povećava se i apsurd, ili se tome barem idejno teži. Svakako zabavljaju sve veće dimenzije lončanica (koje rastu do drveta u uredu potpredsjednice), a posebno je duhovit detalj masivno veslo izloženo na ministrovom zidu tik iznad silnih priznanja i zahvalnica.

    Centralni je apsurd svakako pozicija referenta: onoga koji bi trebao biti zadužen za obradu informacija i davanje izvještaja o konkretnim područjima. To Stazićeva lica nedvojbeno i jesu, ali svaki od njih ima svoju viziju činjenica i njihovog povezivanja u jedan izvještaj.

    Svodeći se na sasvim bespredmetne jezične rasprave, raport između Željka Königsknechta i Luke Petrušića kao referenata zasigurno aludira i na nedavno doneseni Zakon o hrvatskom jeziku, odnosno na apsurdističke dimenzije rasprave o jeziku koji malotko od zaduženih govori pravilno, dok neprestano inzistiraju na katkad sasvim izmišljenoj etimologiji i semantici, sazdanoj tek od pojedinačnih dojmova, a ne od prikupljenih činjenica koje bi nas mogle suvislo o nečemu informirati.

    Prožet općim kontekstom dezinformiranja javnosti kroz konfuznost medija orijentiranih na klikove i trenutačnu okupaciju recipijentove pažnje, temeljni humor, kao i sukob, počiva na diskurzivnoj nesuvislosti referenata. Situaciji se postupno pridružuju Damir Poljičak kao šef, Dražen Čuček kao ministar i Elizabeta Kukić kao potpredsjednica, napredujući hijerarhijski prema sve većem nesporazumijevanju. U tome im pomaže i druga dimenzija humora odnosno sukoba, a to je onaj fizički, u obliku slapsticka.

    Sve apsurdnije činjenice i sve fantastičniji i zapetljaniji narativ ukazuju na to da imamo posla s potpuno izmišljenom stvarnošću. Tome se pridružuju i sve ekstravagantniji fizički obračuni sugovornika, iskorišteni kao video-intermezza koja su osmislili Nikola Čikos (animacija) i Mak Vejzović (video projekcije), a muzički obogatio Matija Antolić. U uredima ministri, šefovi i referenti piju, jedu i spavaju. Sve viši dužnosnici sve su neupućeniji, a naizgled sve detaljniji u istrazi slučaja pred kojim se nalaze. Napreduju i slapstick-sredstva; umjesto šakama (referenti) i stolcima (šef), ministar udara veslom, a potpredsjednica stijegom.

    Iako je struktura dobro, dapače uzorno zamišljena, ipak se ne može reći da prizori napreduju do dimenzija apsurda i karikature potrebnih da predstava postigne potpuni učinak, a to je opći urnebes. Tempo pada već u trećoj slici, u ministrovom uredu, kada apsurdna interakcija počinje stagnirati, umjesto da raste do kolosalnih razmjera.

    Iako teže dotaknuti suvremenost, mjestimične šale koje aludiraju na aktualne zagrebačke prilike pomalo i narušavaju komičku cjelinu predstave pa djeluju kao inkoherentni višak. No, pravi problem postaje to što komedija nedovoljno aktivno gradi na diskurzivnoj dimenziji humora (a to uključuje i fizički humor) kako bi dinamički obogatila formu apsurda te se uzda u ponovljeni slapstick. Nažalost, kada smo vidjeli jedan, vidjeli smo ih sve, a komični efekt blijedi inzistiranjem na istome na isti način (dramski gledano, batinanje postaje zamorno već nakon drugog prizora). Eskalacija emocija kojima dominira frustracija do fizičkog obračuna tek je jedan od komičkih aspekata i mogućnosti.

    Također, ispadanje iz uloge zbog međusobne zabavljenosti u ansamblu nešto je preko čega se može prijeći jednom, ali ne i nekoliko puta tijekom izvedbe, pa bi glumački poriv da se privatno umre od smijeha zbog šale na pozornici trebalo kontrolirati.

    Sve u svemu, Stazićeva komedija u Königsknechtovoj verziji je solidna, povremeno i sjajna komedija montipajtonovske kvalitete, u kojoj glumci očito uživaju. Ona je ujedno i u svakom pogledu naša. Jedino joj fali još malo apsurda u višim redovima.

    © Marta Brkljačić, KAZALIŠTE.hr, 27. studenog 2025.
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam

kritike i eseji