Pucanj u prazno

HNK Šibenik: Uza skale, niza skale, autorski projekt Vida Baloga i Dore Janz Balog, prema motivima romana Johna Buchana, filma Alfreda Hitchcocka, dramskog komada Patrica Barlowa te Marka Jurage – 39 stepenica

  • Škotski pisac, časnik i političar John Buchan u osvit 1. svjetskoga rata i u okolnostima vlastite bolesti, preplićući društveno i osobno, u romanu The Thirty-Nine Steps iz 1915., za koji u posveti ističe da je napisan: kao vlastito „pomagalo za vedrinu” u maniri jeftinih romana sa zapletom „romanse u kojoj događaji prkose vjerojatnostima i marširaju tik unutar granica mogućega”, među prvima obrađuje motiv nedužnoga čovjeka u bijegu, što je postalo i arhetipska okosnica trilera. U recepciji suvremenika nad kojima se nadvila prijetnja rovova Prvoga svjetskoga rata, taj je roman služio kao potrebni bijeg od stvarnosti te je uslijed svoje popularnosti doživio mnoge adaptacije.

    Filmskom verzijom Alfreda Hitchcocka iz 1935., u građanskoj dokolici i društvenim previranjima do novoga svjetskoga rata, pod naslovom The 39 Steps, sa zapletima zaodjenutima u ljubavno ruho, izvornik je i nadmašen. Već je Hitchcockova verzija, pomaknuta u recepciji na općenito uveseljavanje publike, uokvirena kazališnim nastupom spektakularnoga Gospodina Memorija (iliti Sveznadara po hrvatski), sama po sebi zazivala i kazališne adaptacije, do kojih je nešto kasnije i došlo. U njima su se, osim prerade sižea pisanoga i filmskoga izvora, kao obavezan inventar nametnule i reference na hitchcockovske filmske postupke, što je pak dovelo do formiranja oblika u kojemu zamišljeni epski narativ nije narušen samo sekvencama nevjerojatnih događaja nego i multimodalnom citatnosti; fikcija se razvija kao kolaž verbalnih i vizualnih gegova kojima se izlazi iz predstave u njezino tumačenje i kojima se nastoji imitirati medij pokretnih slika. Djelo je na suvremenoj sceni (od 2005.) revitalizirao engleski komičar Patrick Barlow adaptacijom za četiri glumca koji igraju više uloga i ta je adaptacija prepoznata po tome što „priča epsku priču dok istovremeno komično naglašava neprikladnost kazališta za taj zadatak” te po tome što, iako priči nedostaje uzbuđenja, „kazališnih ludorija” ima napretek. Hrvatsku adaptaciju sačinio je Marko Juraga 2018. i njegovih je 39 stepenica predstavljeno kao melodramatski niz „komičnih situacija, farsi i parodija”.

     

    Priča o nedužnome građaninu u bijegu (koji je optužen za ubojstvo žene koju je slučajno susreo na predstavi i koja mu je povjerila misiju spašavanja tko zna čega pa je protagonist istodobno i u potrazi za stvarnim počiniteljem, ispunjavanjem misije i raskrinkavanjem špijunske organizacije), u adaptaciji Vida Baloga, u produkciji HNK Šibenik i u suredateljstvu Vida Baloga i Dore Janz Balog, podnaslovljena Narodna krimi-komedija s pjevanjem i pucanjem, smještena je u Banovinu Hrvatsku 1939., u vrijeme sporazuma Cvetković – Maček i obnovljene Seljačke sloge te u početke formiranja profašističkih udruženja, u kojoj se šepire Nijemci i Mađari, ali kojom šeta i Tomislav Kralj, a protagonisti bi čitali Slobodnu Dalmaciju. S društvenim kontekstom u koji je smještena radnja, prosječno obaviješten suvremeni gledatelj, kojemu naziv Banovina Hrvatska znači jednako koliko i naziv Madagaskar, ne može se suživjeti, čime je već od najave onemogućen u traženju poante izvan predstave; nizanje scena u maniri slapstick komedije dodatno podcrtava nepostojanje skrivenih značenja, čak i pri predočavanju Hitlerove slike na štafelaju.

    Obesmišljene su i metateatarska komunikacija s publikom (od ponovljivoga umiranja do klišeiziranoga zazivanja ovaca, čemu se zgodno, iako neintencionalno, priključio i prigodni pozdravni intro za pretplatnike: o stanju tapecirunga u parteru i ložama) i brojne reference na filmske scene (od upečatljive lutkarske reference na Psiho, koja se ipak dijelom poigrava i sa suvremenom društvenom i metateatarskom nekorektnošću, jer neke babe nikako da umru, i samosvrhovite pretjerane količine magle, do konfekcijske plastične patkice koja evocira Ptice, vožnje u vlaku u maniri Sjever-sjeverozapad, koja je pretvorena u stilske vježbe scenskoga pokreta, ili kvazierotski razozbiljenoga skidanja čarapa po sceni iz Vrtoglavice).

     

    Glavnoga protagonista u bijegu kroz različite scenarije igra Kristian Šupe, Lucija Alfier igra tri ženske uloge na koje junak nalijeće na svome putu, a Bojan Brajčić i Zdravko Vukelić u tandemu igraju niz uloga s travestijskim prerušavanjima i okvirnim izmjenama u istoj sceni. Zdravko Vukelić svoje je uloge odigrao daleko najopuštenije, Kristian Šupe konstantno je igrao zahuktalo dok su se Lucija Alfier i Bojan Brajčić, uslijed napornoga zadatka istodobnoga glumljenja i demonstriranja publici što sve mogu odglumiti, našli u procijepu između naučenoga pokazivanja i opuštenosti.

    Iako je scenografija, koju potpisuje Frane Celić, minimalizirana, a prijelazi između scena i uloga označeni su konvencionalnim portalima: pomična vrata te višefunkcionalno prozorsko okno, dominira estetika kiča: od amaterskih i predimenzioniranih prerušavanja (kostimografiju potpisuje Sara Lovrić Katić) do amblemskoga brkatoga Ličanina i lo-fi narodne glazbe (koji se doimaju kao da su producirani na benkovačkome sajmu), čemu se pridružuju dramatična radijska potjernica i radio-izvješća čija je ozbiljnost u evidentnome raskoraku s gegovima koji se nižu na pozornici.

    Redateljska vizija Balogovih slijedi kazališne predloške u namjeri izgradnje dobroćudne predstave koja ne nudi ništa više od smijeha i koja bi, kako je istaknuto u kritikama Barlowljeve predstave, vrsnoćom izvedbe trebala uvjeriti gledatelja da je i to dostatno. U kontekstu inozemnih ratnih zbivanja i tuzemnih društveno-kulturnih pripetavanja, u kojima je stvarnost teatralnija i nevjerojatnija od fikcije, redateljski dvojac montirao je predstavu koja, u cjelini gledano, nije persiflaža (koliko god se gledatelj trudio tražiti određena skrivena značenja) i koja zapravo ne zahvaća ništa izvan kazališta: mjesto radnje je predstava u kazalištu s ogoljenom kazališnom intencijom posvete glumaca publici, kako u najavnome letku, u Menzelovoj maniri, sažima Vid Balog: „…i veseli budite”.

    Za takvu predstavu očekivali bismo da sadržajima i izvedbom kontinuirano održava pažnju gledatelja, što je otežano i samim trajanjem od puna dva sata i pauzom. Gledatelji pak, uključivo sa svim ljubiteljima Hitchcocka i onima koji će to tek postati, u potrazi za najavljenim bijegom od stvarnosti, s osmjehom ili bez njega, neočekivano iz kazališta izlaze i uz gorak okus ispraznosti.

    © Gordana Čupković, KAZALIŠTE.hr, 25. studenog 2025.
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam

kritike i eseji