Cyrano bez slabe karike

Gradsko dramsko kazalište Gavella: E. Rostand, Cyrano de Bergerac, red. Aleksandar Popovski

  • U glatkom i poetski vrijednom prijevodu Ivana Kušana, besprijekornoj dramatizaciji Dubravka Mihanovića i domišljatoj režiji Aleksandra Popovskog te nadahnutoj izvedbi ansambla predvođenog Ozrenom Grabarićem kao Cryanom, na Gavellinoj pozornici pojavilo se nešto što se u zadnje vrijeme (barem na lokalnoj sceni) rijetko viđa, a to je klasik koji doista živi kao klasik.

    Radi se o drami koja se odlikuje ponajprije svojom izuzetnom retoričkom i metateatarskom dimenzijom, zbog čega je i danas tehnički zanimljiva.

    Prvi dokaz tome u prilog jest trajanje predstave: epska dva sata i četrdeset minuta s pauzom, unutar kojih gotovo da ne postoji doista zamorno mjesto, unatoč jasnoj dominaciji scenskog, odnosno pjesnički oblikovanog govora, koji u doba fragmentirane recepcije i TikTok estetike ne možemo i ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. Teško je reći je li to veći kompliment prevoditelju, dramaturgu ili redatelju, koji pripremaju teren, ili pak ansamblu i tehničkoj podršci, koji s predstavom na tom terenu, u intimi kazališta, ostaju puno dulje nego ovi prvi, ali jedno je sigurno – malokome bi u Zagrebu ovakvo nešto uspjelo kao što je to u ovom slučaju uspjelo Gavellinim glumcima.


    Neoromantičarska tragikomedija Cyrano de Bergerac (1897.) djelo je francuskog dramatičara Edmonda Rostanda. Naslovni Cyrano je pjesnik i mačevalac. Iako je kreatura uzvišena duha, iz romantizirane perspektive koja nas navodi da očekujemo blistavog, udvornog junaka, Cyrano je čovječuljak neugledne pojave kojom dominira groteskno velik nos.

    Neprijatelj klerikalnog mračnjaštva i spletkarenja, sedamnaestostoljetni francuski pisac Cyrano de Bergerac bio je povijesna figura i utjelovljenje protivljenja autoritetu, intelektualne slobode i smionosti duha. U doba dezinformacija, lažnih vijesti, uzleta vjerske i nacionalističke retorike, nulte tolerancije prema kritičkoj opoziciji, licemjerja političke korektnosti iza koje caruje kultura otkazivanja (cancel culture), sloboda pojedinca da informirano izgrađuje vlastita mišljenja i stavove te da ih smije izraziti, a da ga ne otkažu dovedena je u pitanje. Također, nameće se problematika umjetničkog poziva koji bi trebao biti beskompromisan, ali to nije – čini se da upravo kompromis određuje tko će nestati u mraku, a koga će se iskovati u zvijezde.

    Zanimljiv vizualni identitet predstave koji je osmislila Ivona Đogić Đurić (Crtaona Studio), scenografija Vanje Magića u kojoj se ističe posebno lirski dojmljivo rješenje u završnom prizoru, kiparski rad Lucije Jelić, maska mjeseca Ivane Stećuk i stilski prepoznatljivi, ali ne i predvidljivi kostimi Marite Ćopo i Mije Popovske ostavljaju snažan autorski dojam bez da dominiraju kao vizual predstave. To se s obzirom na dramski predložak čini samorazumljivim, ali je puno teže postići nego što izgleda i na tome im treba čestitati. Marjan Nećak autor je zvučne kulise (uz pokoji kanonski hit, među kojima se svakako ističe Radioheadov Creep u obradi Franka Watkinsona), a Zdravko Stolnik svjetlom oblikuje i produbljuje proctor.

    Za organsko povlačenje svih ostalih elemenata pred govorničkim umijećem glumca, najzaslužniji su, dakako, sami glumci, od kojih je najveći teret, s lakoćom koja nenametljivo svjedoči velikom majstorstvu i posvećenosti ponio Ozren Grabarić, jedan od rijetkih, autohtonih glumačkih Cyrana našega doba. Valja napomenuti da u Gavellinoj postavi Cyrana nema slabe karike, a koncentracija je uvijek prisutna. Ipak, ističe se Kristijan Petelin s daškom novoga glumačkog elana i istraživačke slobode koja bez prenemaganja (jer je komički tajming jako osjetljiva stvar) i kao odskočna daska nesputano privlači njegove suigrače, što je za glumca neprocjenjiva kvaliteta, taj neopipljivi je ne sais quoi scenske uvjerljivosti, a Petelin ga ima napretek. Sjajna Dijana Vidušin od manje kreira više, uvjerljivo i suvereno, a opet točno onoliko koliko je potrebno.

    Dojmljiva je i Lara Nekić, a Boris Svrtan, Ivan Simon, Darko Stazić, Natalija Đorđević, Marko Petrić, Ranko Zidarić i Matija Gašpari odreda stvaraju zanimljive kreacije.

    Je li kazalište spektakl bez pokrića? Je li gluma tek kreveljenje i naslikavanje a umjetnici pozeri i društveni paraziti? Kako bi publiku nagnala da barem podsvjesno potraži odgovor na ta pitanja, predstava uspješno kontrastira uvodno blještavilo i kvazi-organiziranu tehničku kakofoniju s odmjerenošću govora i usmjerenošću fizičke prisutnosti glumca. Također to čini kako bi nas nagnala na propitivanje tema umjetničke vrijednosti i slobode, odnosa umijeća i slave, danas više nego ikad svedene na privide celebrity-kulture u kojoj se mnogi ni po čemu iznimnom zaslužni pojedinci uzdižu do kultnog statusa, a istinsko umijeće za koje su potrebni itekakvi napori „pati i šuti“. Od inicijalno auto-ironičnog „što je ovo?“, publika nakon gotovo tri sata igre, s popriličnom sigurnošću i mističnim zadovoljstvom može ustvrditi: to je to.

     © Marta Brkljačić, KAZALIŠTE.hr, 25. studenog 2025.
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam

kritike i eseji