Semiotika dramskih osoba i unutarnji monolog

Teatar Exit, Zagreb: Steven Berkoff, Kvetch, red. Matko Raguž

• 

  „Ljudsko je lice, svejedno da li u mirovanju ili u pokretu…, kad se govori ili šuti, kad je osoba sama ili s drugima, kad ga gledamo izvana ili kad ga osjećamo iznutra… nezaobilazan, slojevit i ponekad zbunjujući izvor informacija“, progovara u svojoj knjizi Semiotika kazališta Erika Fischer-Lichte (Disput, Zagreb, 2015., prijevod Dubravko Torjanac) i dodaje, referirajući se na Paula Ekmana, američkoga psihologa: „Ekman polazi od sedam takozvanih primarnih afekata, koji se mogu javljati u različitim intenzitetima: sreća, iznenađenje, strah, tuga, ljutnja, gnušanja/prezir, zanimanje. Tih sedam emocija možemo smatrati značenjima, u užem smislu denotatima, koja treba pripisati određenim mimetičkim znakovima. Da bismo te mimetičke znakove mogli utvrditi i precizno ih opisati, Ekman je sa suradnicima razvio metodu prema kojoj cijelo lice dijeli na tri zone: 1. obrve/čelo; 2. oči/vjeđe; 3. donji dio lica s obrazima, nosom, ustima i bradom“.

  Iako nismo sigurni je li se u svome radu oslanjao na kazališne teoretičare i Semiotiku kazališta, Matko Raguž režirao je još jednu uspješnicu koja će, čini se prema pretpremijeri (svečana je premijera 21. studenoga), puniti Teatar Exit u Ilici. Izvrstan osjećaj za odabir aktualnoga teksta, izbor glumaca koji su potpuno posvećeni radu i predanost u poslu rezultirali su vrlo zanimljivom predstavom napravljenom prema Raguževu redateljskome kodu: izostanak rekvizitarija, prostori reducirane scenografije s jednim stolom kojim se rješavaju sve scene, njegovim okretanjem i pokretanjem, precizni pomaci iz jednoga u drugi kod, govorenja i zaleđivanja, obraćanje en face publici koja postaje izravnim sudionikom razgovora i apsurdnih situacija, a parte govor, pantomima, specifična mimika i gesta…. Nije jednostavno realizirati sve segmente ovih posebnih zadataka koji vrlo precizno moraju odvajati svijet komunikacije od svijeta unutarnjih misli koje glumci, odnosno njihove uloge, dijele konspirativno s publikom, izvodeći redateljske ideje vrlo dobro i jasno.

  Drama premijerno izvedena u Los Angelesu 1986. s podnaslovom Američka predstava o tjeskobi adaptirana je za/na današnje vrijeme, original je djelomično prilagođen, ali srž ostaje ista, prikazuju se odnosi u obitelji, odnosi muža i žene, kćeri i majke, zeta i punice, kolega s posla, šefa i podređenoga, ljubavnika i ljubavnice, ljubavnika i ljubavnika…. Svi su oni osamljeni i nesretni, bez obzira na to jesu li u braku ili su samci, jesu li (bili) oženjeni ili su ih bračni partneri ostavili, imaju li djecu ili nemaju, svi traže sreću, a ne znaju kako doći do nje, u stalnome su traganju za identitetom i životom. Još od egzistencijalista i Camusa tematizira se i problematizira pojam (ne)sreće i potencijalnoga samoubojstva proizišlih iz nemogućnosti ostvarenja i osamljenosti u današnjemu društvu bez empatije kojemu ne pogoduju ni stalne promjene kojima se treba prilagođavati.

  Izvrsno su u satiričnoj predstavi Kvetch (KVETCHanje = PRIGOVARanje, GRINTanje, ŽUGanje, NJURGanje, KVOCanje, JAMRanje, KUKanje….), koja se bavi stalno nezadovoljnim dramskim osobama koji često svima prigovaraju, riješeni unutarnji i vanjski govori, kao i nizovi paralelnih unutarnjih (izgovorenih) monologa koji uzrokuju avangardne i apsurdne scene u kojima se i publika zrcali: potenciraju se tuga, otuđenje, tjeskoba, različite vrste straha, strah od javnoga govorenja, glasofobija, strah od sramoćenja, strah od ljudi, socijalna fobija ili socijalna anksioznost, strah od mjesta i gužvi, agorafobija, gamofobija, iracionalni strah od braka, obveza i bliskosti, erotofobija, strah od razgovora o seksu ili seksualnosti, penterafobija, strah od punice, deipnofobija, strah od razgovora za večerom, globofobija, strah od odlaska na bilo koju vrstu slavlja…, što sve na neki način i u određenim segmentima opterećuje dramske osobe, ali i današnjicu, pa se zapitamo imaju li svi na sceni neku vrstu dijagnoze i/ili smo svi postali tako neurotični.

  Slavica Knežević u svojoj maniri vrsne komedijske glumice igra majku i punicu, opušteno, povremeno superiorno, ismijavajući cijelu situaciju neprimjerenim potezima, ali s jasno izraženom sviješću da je svima teret, da nema više ljubavi u obitelji, i da se njezino povremeno dolaženje u kuću svoje kćeri i zeta doživljava kao mučenje kojemu više ne želi svjedočiti. Erna Rudnički, prije nekoliko godina dobitnica Nagrade hrvatskoga glumišta za najbolju mladu glumicu, jer Matko Raguž u svojim predstavama često iznjedri i pokaže nove glumce, glumi vrlo dobro Donnu/Donu, kćer i ženu, ulazeći u novi identitet ljubavnice pokušavajući promijeniti monotonost života, nezadovoljna i tjeskobna, teško pronalazi sreću, boji se života u kojemu se ništa ne pokreće i koji se svodi na čekanje.

  Ivan Simon u maniri Mr. Beana, odnosno Rowana Atkinsona izvrsno igra ulogu nezadovoljnoga, hladnoga, mrzovoljnoga čovjeka čije reakcije izazivaju smijeh jer je cijela predstava sazdana na ambivalentnim odnosima i krajnostima prepoznatljivih emocija. Njegov Frank/Franjo je čovjek kojega ne usrećuje ni besmislen posao ni besmislenost braka, i, želeći nešto promijeniti, poziva kolegu s posla na večeru nadajući se da on to neće prihvatiti, ali taj gotovo nemotiviran poziv kojim želi uspostaviti barem privid (nekad) normalnih ljudskih druženja, ipak pokrene neke skrivene želje, vrati neka davna veselja i prividnu sreću barem na trenutak. Vedran Komerički, uvijek pouzdan i posvećen glumac, vrlo dobro parirajući ostalima i lijepo surađujući sa svim kolegama na sceni, kvalitetno i s pravom mjerom glumi nedavno rastavljenoga njegova kolegu Hala/Adija, nikad ne pretjerujući, na fino satkanoj granici između duhovitosti i ozbiljnosti, čime izaziva svojevrsnu začudnost jer publiku drži u neizvjesnosti. Naime, ne zna se je li zaista tako dobar čovjek koji se našao u neočekivanoj, stranoj situaciji ili je možda manipulator.

  

  Hrvoje Barišić, jedan od ikona Exita, kojemu je kazališna pozornica potpuno domaći prostor, pojavljuje se kao peta dramska osoba nakon nekoliko slika, što je dramaturški iznenađujuće, ali vrlo zanimljivo, jer autor i redatelj ne dopuštaju odvijanje i raspletanje radnje nekim konvencionalnim, predvidljivim tijekom. Svojom pojavnošću potpuno mijenja sve odnose u drami, a punicu svojim dolaskom pomiče iz priče i marginalizira je. Makar tjelesno i materijalno snažan, i on pokazuje različite boli i strahove od napuštanja i osamljenosti.

  Kako na Exitovim stranicama najavljuju: „(ovaj) prvi američki komad jednog od najznačajnijih suvremenih britanskih autora dramskih tekstova, redatelja i glumaca Stevena Berkoffa, Kvetch je 1991. u Londonu proglašen komedijom godine u Evening Standardu. Sigurni smo da će publika hrliti na ovu novu Exitovu satiričnu komedijsku uspješnicu. „Svi živimo u sjeni straha. Strah nas često tjera da se skrivamo čak i pred najbližima. Ovaj komad je posvećen onima koji se boje.“

  

  Savjet: svakako pogledati, makar zato da se riješimo barem jednoga od strahova, ali i da vidimo još jednu izvrsnu predstavu.

   © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 12. studenog 2025.

  Autorski tim:

  Režija i scena: Matko Raguž
  Prijevod: Darija Udovičić
  Oblikovanje svjetla: Marino Frankola
  Tehnička potpora, svjetlo i ton: Martin Miščin, Nebojša Paunković, Mislav Vinković
  Radne fotografije: Tajana Grbić
  Dizajn propagandnog materijala: Tajana Grbić

  Glume: Slavica Knežević, Erna Rudnički, Ivan Simon, Vedran Komerički, Hrvoje Barišić

Piše: