Kaotični labirint boli i nemoći sustava

Gradsko dramsko kazalište Gavella: Sigurna kuća, autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić prema romanu Marine Vujčić

• 

  Predstava Sigurna kuća okupila je velik broj ljubitelja kazališta, kazalištaraca, kao i političara, aktivista, osoba iz javnoga života. Premijera je bila ispunjena do zadnjega mjesta i publika je velikim pljeskom zahvalila glumcima i autorskoj ekipi na predstavi. Na premijeri nije bilo stajaćih ovacija, ali pljesak je bio očekujući.

  Predstava se bavi vrlo ozbiljnom temom nasilja u braku i ubojstvima, ali čini se da je uvijek stvarnost jezivija od umjetnosti same. Svijet se previše prozlio da bi mu trebalo fabulirati, parafraziram riječi Vladana Desnice iz njegova kultnoga romana Proljeća Ivana Galeba. Okruženi smo medijima koji progovaraju o nasilju, neki su okruženi i takvom bolnom stvarnošću, ljudi su sve bezobzirniji, frustriraniji, jadniji, ogorčeniji na cijeli svijet i sebe, nisu se ostvarili kako su mislili i htjeli, a u tome nizu nikad nisu sami krivi – tako misle i govore, nego netko tko im je najprivrženiji, najbliži, koji vidi njih ogoljene i prazne, tako da su samo ove godine muževi nasilnici ili partneri nasilnici ubili deset žena u Hrvatskoj – valjda samo zato što su žene, i što su im odane. Kako nam je otac bio ravnatelj Centra za socijalni rad, u nas su doma u Dubrovniku dolazile pretučene žene, zlostavljana djeca, tražeći pomoć, bježeći u našu kuću kao u sigurnu kuću dok se ne nađe neki alternativni smještaj ili su trpjele(i) unutar svojih zidova alkoholizam, mržnju, udarce, vrijeđanja i uništene i našminkane ujutro, da se ne vide posljedice noći, odlazile na posao i brinule se za obitelj.

  

  Režirala sam predstavu Femicid na otoku na temelju dramatizacije svoje sestre Mire Muhoberac koja je napravila adaptaciju konkretnoga sudskoga slučaja izravno iz sudskih spisa, zločina koji se dogodio na jednome hrvatskome otoku početkom prošloga stoljeća, u kojemu mladi ljudi na pragu dvadesetih, muškarac i žena, ljubavnici, ubijaju njegovu zaručnicu koja je u drugome stanju, zadave je u moru, zavežu joj težak kamen oko tijela, odvezu se barkom na pučinu i bace je u more, nakon pomno isplaniranoga zločina tvrdeći da to nisu napravili. Život je puno okrutniji nego literatura.

  U romanu Marine Vujčić postupno se razotkriva monstruozni muškarac koji se dugo i vješto s(a)kriva iza uglađene vanjštine sveučilišnoga profesora i poželjnoga supruga, a autorica mu, zanimljivo, ipak (pro)nalazi neke olakotne okolnosti, jer umrla mu je majka kad je bio dječak, otac se ponovno oženio i sin ne želi da on sudjeluje u njegovu životu. Nisu, naravno, iz svih problematičnih obiteljskih situacija izronili problematični ljudi, mnogi se izvuku iz teških obiteljskih ralja i postanu pravi ljudi, a i iz nekih dobrih obitelji ponekad nastaju zločinci, jer zlo tinja svugdje oko nas, nešto ga pokrene i nastaje katastrofa. Svjesni smo da i Držić u predgovoru Dugoga Nosa u svome antologijskome Dundu Maroju govori o reinkarnaciji zla, antropomorfizirajući nežive groteskne figure i stvarajući neologizam ljudi nahvao. Ljude nahvao oko sebe danas ne vidimo i ne pronalazimo, utopili su se u mnoštvo(u) i ne (raz)otkrivaju se i onda nas iznenade zločini i karakteri zločinaca iz obitelji ili susjedstva.

  

  Zlom se kao kategorijom bave znanstvenici i umjetnici u cijeloj povijesti čovječanstva i zato ne iznenađuje što su autorice projekta započele predstavu pokazujući excathedarski pomno izabrane umjetničke slike, izložbe i instalacije od 16. stoljeća do našega vremena prikazujući odnos umjetnika prema tijelu i tjelesnosti, muškome i ženskome principu. Kazališno ta ideja, međutim, ne funkcionira onako kao je očito zamišljena, jer predavanje je samo jedan mogući segment kazališne umjetnosti, primjerice, puno bolje iskorišten u Gavellinoj i Šeparovićevoj predstavi Slijepi vode slijepe, u kojoj je dominantna slika koju rekreiraju, a predavačica je zapravo UI.

  Isto tako je u kazalištu svojevrsni balast smjer nove premijere u kojoj postoje narativni dijelovi koje izgovaraju glumci-predavači i koji svjedoče ili o nedovoljno dobroj dramatizaciji teksta ili o edukativnosti koja za kazalište nije nikad dobra, kao i o svojevrsnome aktivizmu kojemu više odgovaraju neke druge platforme i pozornice. Naime, nepotrebno je objašnjavati što se događa ili što se dogodilo, treba to pokazati; kazalište je pokazivačka umjetnost, prikazuje jedan segment vremena i nema potrebe znati sve o svemu i svima, jer nešto se naslućuje, razotkriva, otkriva, a kako je vrijeme u predstavi razlomljeno i skokovito, što je zanimljiv postupak, unaprijed saznajemo što se dogodilo, a onda analitički, u tom unutarnjemu scenskom okviru, kazališnim postupcima pristupamo razlozima zločina.

  Gotovo brechtijanski publika sudi akterima, povremeno je i osvijetljena, izložena, invertiraju se sudionici s jedne i druge strane rampe, preispituju se mišljenja, kao što je Brecht u svome epskome kazalištu, koje u njegovu vremenu nije bilo najbolje prihvaćeno, inzistirao na distanciranosti i kritičnome sudu, kao i na udaljenosti glumca od uloge, V-efektu, efektu očuđenja, prepoznatljivo je uranjao u novi kontekst. U njegovim dramama i njegovu kazalištu nema empatije, nema poistovjećivanja, nema katarzičnosti, postoji također narator, a scenografija je samo u naznakama, scene su rezovima odvojene, Aristotelova Poetika ne priznaje se, udaljava se od dramskoga kazališta, punoga iluzionizma, u kojemu su gledatelji najčešće u mraku i promatraju kazalište kao umjetnost i novi svijet.

  U Brechtovu i ovakvome kazalištu Sigurne kuće glumci trebaju napraviti distancu, odmak od svojih uloga kako bi ispričali priču koja je šokantna. U tekstu Marine Vujčić također se na kraju dogodi obrat i nakon svih ponižavanja, psihičkih i tjelesnih udaraca žena ubija muža. U antologijskoj drami Milana Begovića, Bez trećega, posljednjemu dijelu njegova romana Giga Barićeva, u duodrami izvrsno skrojenih dijaloga u jednoj kući u Kuševićevoj ulici na Gornjemu gradu u Zagrebu Giga Barićeva, dotad nježna, suptilna, gotovo ponizna, žena koja muža znanstvenika, profesora matematike čeka godinama da se vrati iz rata i svaku večer sprema mu krevet nadajući se da će doći, a on se kad se vrati ponaša izrazito osvetnički, ljubomorno, zastrašujuće, ne mogavši izdržati napade i nasilje, ubija svoga muža Marka Barića. Malo je tekstova koji problematiziraju ženu koja ubija muža ili partnera, čak i zastrašujuća Medeja ne ubija muža, ali mu se grozno osvećuje ubijajući zajedničku djecu. Malo je stvarnih životnih situacija u kojima se događa slično, zato je ovu predstavu trebalo postaviti na repertoar, da žene postanu još vidljivije kao žrtve, žene o kojima se govori tek kad ubiju muževe i/ili životne partnere, kad od žrtava postaju ubojice, uz zamjerke zbog ponekad neumjetničkih metoda i jezika, jer bi izbjegavanje i zaobilaženje nekazališnoga jezika predstavu učinilo još boljom, a trebalo je izbjeći i neke elemente nekauzaliteta.

  Osim navedenoga, neki glumci loše artikuliraju tekst, izgovaraju nečisto i sa zastojima neke dijelove rečenica, kao da nisu dobro pripremljeni i kao da su taj čas naišli u predstavu, i na taj način smetaju komunikativnosti i predstavi samoj. Trebalo bi vratiti lektore u kazališta.

  Izvrsna je uvijek i opet Dijana Vidušin, trenutno jedna od najboljih hrvatskih glumica, decentna, precizna, točna, nikad ne pretjerujući, prava glumica koja glumi kao da ne glumi, kontrolirajući vrlo dobro i tijelo i glas, nikad ne prelazeći preko granice i ne ulazeći u histeriju, sentimentalizam, samosažaljenje, bez obzira na to s kim je u interakciji. Kostimografkinja Marita Ćopo, uvijek nova, svježa i kreativna, napravila joj je pravi scenski kazališni ormar, niz izvrsnih kostima koje svlači i decentno se u druge odijeva, presvlačenjem pokušavajući promijeniti stanje svijesti i podsvijesti, skupiti egzistenciju i ohrabriti identitet, svući se od problema, očistiti se od prljavih ruku i riječi, pokušavajući naći stabilnost, promjenu, tražeći rješenja, ali ni u čemu ne uspijeva.

  Njezini su roditelji Ksenija Pajić, vrlo dobra, ponekad pretjerana u majčinskome oduševljenju što je kći izabrala partnera, inzistira na ostanku u braku unatoč problemima koje joj kći priopćava telefonski, čak je ne želi primiti s kćeri u roditeljsku kuću jer tradicionalno, prema njezinu mišljenju, žena mora ostati u braku. Njezin je muž Filip Šovagović, izvrsno je pronašao pravu mjeru u odnosima, brižan je i samozatajan otac i muž koji se ipak ne uspijeva izboriti za povratak kćeri u sigurno okrilje doma. Nekim svojim malim gestama i sofisticiranim reakcijama izaziva opuštajući smijeh u publici, što je dobro kao kontrapunkt u ovako zgusnutoj i teškoj drami. Na Gavellinim daskama mogli smo ponovno gledati izvrsnu Helenu Buljan koja nam je svojim stavom, stasom, glasom i glumstvenošću pokazala što znači pravo umjeteonstvo.

  

  Scenograf Matija Blašković zanimljivo je kreirao scenu koja se kreće i okreće, stambenu zgradu u kojoj su vidljivi stanovi koji se približavaju i udaljuju, filmski se zumira večera u roditeljskoj kući u kojoj je i sestra i kći koju glumi već dobro profilirana, iako vrlo mlada Lana Meniga, primjer druge generacije drskih djevojaka koje ne prihvaćaju tradicionalni odgoj i brak, kao i spavaća soba novih supružnika, njihov dnevni boravak, stanovi susjeda: Đorđe Kukuljica, Siniša Ružić, Ivana Bolanča, Ivan Simon, koji proviruju iz svojih prozora i vrata, čak su u jednome trenutku svi na večeri, iako različiti profesionalno i izobrazbeno, čime se također licemjerno potencira nerazumijevanje. Jedina koja donekle komunicira s novonastanjenim bračnim parom je izvrsna, uvijek aktivna i atraktivna Barbara Nola koja se jedina zabrinjava kad čuje viku, lomljenje, udarce, hrabro dolazi ispred njihovih vrata, traži razgovor s najranjivijom ženom, procjenjuje situaciju, ali na kraju nedovoljno podržana, ne uspijeva ući kroz problematična vrata obiteljskoga, rodnouvjetovanoga nasilja.

  Netransparentnost ustanova potencira se razgovorima o sigurnoj kući sa socijalnom djelatnicom kojoj se Žena ipak obrati, prvo telefonski, a onda uživo, u interpretaciji Barbare Nole, i, koliko god ona pokušavala biti empatična, jasno je da sustav funkcionira kao zatvorena cjelina u koju je teško ući, a žrtve se osjećaju krivima što su žrtve. Druga je institucionalna razina policija, a policijske djelatnike zanimljivom redateljskom idejom glume Ksenija Pajić i Filip Šovagović, a u razgovorima je opet vidljiva rodna podijeljenost, žensko-ženski par ne može nikako parirati muško-muškom paru policajca i nasilnika koji pronalaze zajedničke trivijalne teme, čime se otupljuje zločinačka namjera i akcija. Postoji još uvijek prijateljstvo i prijateljica koja donekle pomaže. Žena traži pomoć, pokušava doći do rješenja u obiteljskoj kući, u stanu prijateljice, u socijalnoj službi, preispituje je policija, ali na kraju se vraća u svoja četiri zida i labirint kaotičnosti iz kojega je ipak izuzeta njihova zajednička kći čiji se plač čuje tek kad nasilje kulminira.

  

  Društveno-politički kontekst koji deklarativno osuđuje obiteljsko nasilje i dalje perpetuira krajnje nepovjerenje prema njegovim žrtvama, a poražavajuće službene statistike govore u prilog tome da je ono postalo svakodnevna činjenica. Jesmo li spremni upoznati one koje stoje iza tih statistika, čije se priče nalaze iza inicijala koje objavljuju dnevne novine? Jesmo li spremni postati njihova sigurna kuća koja neće postavljati suvišna pitanja nego će im vjerovati čak i onda kada one same sebi ne vjeruju?

  Oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik i autor glazbe Nenad Kovačić zaslužni su za vizualizaciju i zvučnu kulisu, a i svjetlo i glazba postaju aktivni sudionici predstave, pogotovo u trenutcima ekstremnih svađa, kad cijelo gledalište titra i vibrira od udaraca predmeta o pod i ruke o tijelo, a izvrsno je riješena interakcija i idejom stavljanja malih zvučnika na razna mjesta gledališta iz kojega počinju zvoniti telefoni koje naziva njezin muž, uz molbu Žene da se nitko slučajno ne javi jer je Muž progoni i pokušava saznati gdje je.

  Muž nasilnik je Enes Vejzović koji u glumi pokazuje cijelu paletu emocija u jednoj od svojih najboljih uloga. Od ugodnoga i uglađenoga zaručnika postupno se transformira u monstruma. Na početku su to neki manji otkloni, ali jasno je da se drama počinje zapetljavati, ne želi da njezini roditelji prisustvuju vjenčanju, tajno se ožene, zamjera joj kračinu haljine, ne želi da njegov otac vidi svoju unuku, zamjera Ženi petnaestominutno kašnjenje s posla, želi je prisiliti na tjelesni odnos kad ona ne želi, počinje je tući, ostavlja je ispred vrata cijelu noć, postaje bolesno ljubomoran, kontrolira joj mobitele, prijatelje i poznanike…, a pogotovo je glumački zanimljivo napravio suptilne, a jezive prijelaze od monstruma iza vrata do navodno nježnoga supruga i susjeda ispred vrata. Na poklonu je Enes Vejzović napravio i vrlo lijepu gestu: nakon što se na kraju poklonio zajedno sa svojom glumačkom partnericom, suptilno se povukao (u)natrag uz lagani naklon, ostavljajući Dijanu Vidušin samu, zasluženo, ali samo bi veliki glumci tako napravili, na sredini scene.

  

  Predstavu svakako treba pogledati.

   © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 4. studenog 2025.

  Autorski tim:

  Redateljica: Anica Tomić
  Dramaturginja i autorica adaptacije: Jelena Kovačić
  Autor glazbe: Nenad Kovačić
  Suradnica za scenski pokret: Lada Petrovski Ternovšek
  Kostimografkinja: Marita Ćopo
  Scenograf: Matija Blašković
  Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
  Asistent redateljice: Ivan Dragičević
  Vizualni identitet predstave: Ivona Đogić Đurić / Crtaona Studio
  Autorica fotografija: Nina Đurđević

  Glume: Dijana Vidušin, Enes Vejzović, Helena Buljan, Ksenija Pajić, Filip Šovagović, Lana Meniga, Barbara Nola, Đorđe Kukuljica, Siniša Ružić, Ivana Bolanča, Ivan Simon

Piše: