Dječja mudrost i splitski šušur

Gradsko kazalište Lutaka Split, Teatar Poco Loco, Zagreb: Ivana Đula, Milica Sinkauz, Tisja Kljaković Braić, Pita moja mama imate li jedno jaje, red. Renata Carola Gatica

• 

  Nakon zagrebačke premijere (25. lipnja) slikovnica Pita moja mama imate li jedno jaje Tisje Kljaković Braić, oživjela je i pred splitskom publikom 25. studenoga u Gradskom kazalištu lutaka. U domišljatoj režiji Renate Carole Gatice, koja potpisuje i živopisnu scenografiju, nastala je lepršava i razigrano topla predstava, namijenjena ponajprije najmlađem uzrastu koji najbolje razumije jezik basne, a lutku kao komunikacijski medij i poveznicu s okolnim svijetom, no temperamentno uigrani lutkarski trojac (Milana Buzolić, Ivan Medić i Nina Vidan) iskoračio je iz dječjega svijeta mašte i u suvremeni Split – najlipši grad na svitu, svima poznat po biloj boji, Oliverovu Galebu, nediljnoj špici i cvikama, teatru, Dinu, TBF-u i, dakako, slow motionu iliti onome dobrom kao kruh pomalo – svetom pravilu života u najluđem gradu na svitu.

  Glavna je junakinja priče djevojčica Nastja, predstavljena publici dvojako: emancipiranom ginjolom i likom lutkarice (Milana Buzolić simpatično i senzitivno utjelovljuje Nastjinu vrckavu osobnost), obučene u monturu najlipše boje. Stvari kod Nastje izgledaju malo drugačije negoli se očekuje: mama, omađijana TV-om kao najboljom dadiljom, djevojčici priječi preveliko igranje i skakutanje po skalinama da se namćorasti susjedi ne uznemiruju pa se Nastja dovija kako doskočiti silnoj dosadi pred ekranom.

  

  Prva epizoda himnom o Splitu (s kojim se u poletnu songu, dakako, nijedan grad u Hrvatskoj ne može mirit) uskoro će snažno povezati razdraganu publiku sa stanarima iz jedne tipične spli'ske kvartovske zgrade, točnije s Nastjinom mamom, opsesivno navezanom na čišćenje Arfom, i zamišljenim Nastjinim životinjskim carstvom u ulozi sustanara s kojima znatiželjna djevojčica ulazi u nove životne pustolovine. Dramski prostor oživotvoren slikovito narisanim kutijama iz kojih vire kužine, ponistre, klozeti, tineli s televizijon, a onda i kafići skupa s rivom, postaje poprištem izmaštana Nastjina svijeta, ali i Splita u malom.

  Ivan Medić izvrsno se snašao u svakojakim ulogama, izazivajući ponajviše smijeha kao Uholaža iz kupusa koji Nastju nagovara na laži, ali i u ulozi Vjekoslave Zečić, novinarke. Simbolična obojenost scene u crvenu boju priziva, dakako, osjećaje stida s kojima se mudra Nastja ozbiljno razračunava i ulazi u fight. Ništa nju ne može iznenaditi koliko ona može doskočiti svemu. Tu su i koka Anđelka koja se muči kao nesilica, ljenivac Božo – živi primjer spli'ske fjake, Sipa koja je u vječnom crnjaku, nervožasta susjeda Čagalj, prpošna gospođa Tapirka i mnogi drugi čudni likovi.

  Autorice dramatizacije i tekstova songova Ivana Đula i Milica Sinkauz dobro su iščitale aluzivnu ironičnost Kljakovićkina teksta pa su se slijedom toga i potrudile uprizoriti dva paralelna svijeta: onaj dječji – iskren i kreativno neobuzdan, te svijet odraslih – poprilično izvitoperen, neozbiljan i negostoljubiv. Nastja pleše scenom kao kakva mudrost, dolazeći u sraz sa stvarnim svijetom čije boljetice redovito razotkriva NU TV, poznata po širenju laži: Virus LIN poharao Dalmaciju... Trenutno vlada nestašica jaja i sladoleda...  

  

  Vješto osmišljenom kostimografijom, koja igra na kartu jednostavnosti, i scenografije što oslikanim rekvizitima priziva urbanu svakodnevicu (dok u pozadini odjekuje upečatljiva, prodorna svijest pripovjedača – materijalizirana baritonom Mladena Badovinca), dinamične scene nižu se velikom brzinom jedna za drugom i povezuju ritmičnim songovima: nakon druge epizode u kojoj Nastja uspješno rješava mit o pohvali linosti družeći se s Božinom ženom Linom na kavi, treća epizoda donosi vrhunac šaljivosti i obračun sa strahom od frizera. Oponašajući vizualni identitet slikovnice Pita moja mama imate li jedno jaje, Sonja Obradović osmislila je upečatljivo kostimografsko rješenje u obliku papirnato paunasta dodatka na glavi gospođe Tapirke, što se pokazalo, sudeći po reakcijama nasmijane publike, punim pogotkom.

  Nina Vidan zasjala je poput zvijezde nevjerojatnom lakoćom glumačke karizme, gestualnom prodornošću, a posebice sugestivnom modulacijom glasa, donoseći na scenu svadljivu i jogunastu pojavu paranoične susjede opsjednute izgledom. I dok Nastja i dalje gura sa svijetom odraslih ne umarajući se od želje da ga poravna dobrotom i ispred kazališta, nakon svađe s gđom Tapirkom, publika, velika i mala, upija sve one pozitivne promjene s kojima dolaze i nove obojenosti duša stanara: scena se pomalo smiruje u plavim tonovima uoči četvrte epizode koja ostaje zapamćena po pojavi novoga stanara: Jole Čaglja i njegove mnoguljudne fameje.

  Nema dobrog završetka bez čuda, pa se Anđelkino, konačno isprošeno jaje, javlja kao prvi znak odumiranja škrtosti u jednom portunu. Razdragana Nastja s jajem u ruci iz perspektive odrasla gledatelja pak, koji u predstavi traga i za znakovima vremena, nameće se kao očita poruka roditeljima današnjice: s jajetom treba krenuti zapravo ispočetka (ab ovo): odgojem omogućiti djeci djetinjstvo kakvo zaslužuju, u igri i druženju s vršnjacima, a ne pred otrovnim ekranima. Princip ab ovo, dakako, nije nimalo lagana odluka u misiji resetiranja suvremena svijeta u njegovu vraćanju na zdrave postavke, ali nije ni nemoguća, tim više ako svijet odraslih češće svraća pogled na komunikacijske modele unutar dječjega svijeta oslobođena ega, u kojem zato ni nema nerješivih situacija i dodatnih zavrzlama.

  

  Cijeli se autorski tim ove, u šaljivu tonu načinjene predstave svojski potrudio svijet najmlađih prezentirati neprocjenjivim blagom, a njegovu maštu kapitalom – za odrastanje u vrlini, nepomućenoj radosti i samopoštovanju. Sve ono što se viđa u svijetu odraslih, oboljelom od licemjerja, pomanjkanja empatije i posvemašnje otuđenosti, duhoviti glumački trojac na kraju predstave aluzivno posprema u jednu (Pandorinu) kutiju – onu istu u koju je jedna djevojčica lucidna uma nakratko zavirila 40 minuta, shvativši ubrzo da NADA može dobiti krila ako postavi samo jedno ljekovito pitanje: Pita moja mama imate li jedno jaje?

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 2. studenog 2025.

  Autorice dramatizacije i tekstova songova: Ivana Đula i Milica Sinkauz prema slikovnici Tisje Kljaković Braić Pita moja mama imate li jedno jaje
  Redateljica: Renata Carola Gatica
  Autorica vizualnog identiteta: Tisja Kljaković Braić
  Autori glazbe: Ivana Đula i Luka Vrbanić
  Scenografkinja: Renata Carola Gatica
  Kostimografkinja: Sonja Obradović
  Koreografkinja: Noemi Dessardo
  Oblikovatelj tona: Franko Perić 
  Oblikovatelj svjetla: Lucijan Roki

  Igraju: Milana Buzolić, Ivan Medić, Nina Vidan
  Glas pripovjedača: Mladen Badovinac

Piše: