Potresna priča o sjećanju, obitelji, ljubavi i prolaznosti

Kazalište Marina Držića, Dubrovnik: Dorotea Šušak, Romano Nikolić, Kuća je velika, ne može se ona nosit, red. Romano Nikolić

• 

  Iznimno je potresna, katarzična, briljantna, gotovo antologijska scena u novoj predstavi Kazališta Marina Držića u kojoj Mirej Stanić igra dementnu osobu koja ima lucidne proplamsaje, ne zna (se) u kojemu svijetu živi, zaboravlja, ne sjeća se najbližih, vraća se u fazu djeteta, tužno i besperspektivno gleda svoga sina koji joj nježno stavlja bavarin ispod vrata, govoreći joj kako to nije zbog nje nego zbog njega da ga ne bi trebao prati. Mirej Stanić ostvarila je svoju ponajbolju ulogu na daskama KMD-a, među probranom, uglavnom dubrovačkom publikom koja sjedi na sceni i iz vrlo bliske perspektive promatra zrcalno svoj život ili život svojih najbližih, svoje djetinjstvo, voajerski gleda svoje obitelji, teške odlaske, prizivajući zaboravljena vremena, ljude i prostore. Naša je mama Fani Muhoberac često znala reći: „Prostori pamte“. Prostori pamte ljude, iako ljudi zaboravljaju ljude. Ova je predstava u dramatizaciji Zagrepčanke Dorotee Šušak i Dubrovčanina Romana Nikolića nastala na temelju (ne)anonimnih priča koje su Dubrovčani i Dubrovkinje na zamolbu Kazališta slali autorskoj ekipi.

  Mirej Stanić zapravo je najbolja kad šuti, gleda polupovjerljivo u ulozi svoga sina, jede sama ili je on hrani kašastom hranom, motri ga pretužnim očima kao da hoće spoznati što joj se to dogodilo i ugledati s druge strane njegova oka razotkrivanje tajne života i smrti, egzistencije i bivstvovanja. Spoznati tko je to ona i što se krije iza njegova pogleda i njegovih umirujućih riječi. Nevjerojatno je koliko je dementnih ljudi koje srećemo u zadnje vrijeme, onih koji zaboravljaju ili onih koji hoće zaboraviti. Tako me jedna osoba često pita za članove obitelji kao da sad žive, studij i događaje prije dosta godina i izaziva u meni veliku nelagodu.

  

  U predstavi majka gleda svoga sina, vrlo zanimljivo kostimirana, kao i u drugim scenama, mrmlja neki svoj jezik, klima glavom odobravajući ili filozofski duboko zaključujući neku istinu unutar sebe, lupka poluprijeteći ili djetinje igrivo po stolu, pomičući polako, u nekom usporenome ritmu po rubu stola ruke koje su nekad značile sve, i zagrljaje, i kuhanja, i spremanja, i pranja, i dočeke, koje su stvarale obiteljska okruženja. Sjetila sam se gledajući Mirej davne divne predstave koju je na istoj sceni, ali s gledateljima u cijelome gledalištu režirao Želimir Mesarić, a dramaturginja je i asistentica redatelja bila Mira Muhoberac, predstave Svršetak igre Samuela Becketta u kojoj je impresivno igrala Nell u kanti za smeće.

  Druga mi je asocijacija bila iznimna glumica Nada Subotić koja je u genijalnoj predstavi Mirisi, zlato i tamjan prema romanu Slobodana Novaka i u režiji Božidara Violića u Teatru &TD u Zagrebu glumila prastaru Madonu kojoj su se iza naslona kreveta vidjeli samo prstići ruku i dio spavaće kape, a kad bi se pojavila na poklonu, čuo se samo uzdah oduševljenja zbog nespojivosti kazališne iluzije i puno mlađe stvarnosti, jer teško je igrati toliko stariju osobu na sceni uz minimalne intervencije ili genijalnu redateljsko-glumačku ideju.

  Tako se dogodilo i kad se Mirej Stanić na premijeri na poklonu iz nevjerojatne transformacije vratila u svoju fizionomiju. I nova je predstava mišljena iz majčine kaotične perspektive, namjerno je usporena, ponekad kao da izostaje kauzalitet, nedinamična je, mozaikalna, prikazuje zaustavljeno ili onostražno vrijeme nepouzdane osobe, nepouzdanoga naratora, nalik Benjyjevoj perspektivi iz Faulknerova romana koji ne govori, i idiot je prema medicinskoj dokumentaciji, samo što je njegova bolest poznata od njegova rođenja i ostali ipak znaju kako će se odnositi prema njemu, a u demenciji je to nepoznato jer su bunari demencije potpuna tajna.

  

  Da se Romano Nikolić, dramaturg, akademski glumac, osnivač Arterarija i redatelj odlučio na samo ovu jednu scenu u nekoj mogućoj minipredstavi, gledatelji bi ostali zatravljeni i zarobljeni u umjetnost koja tako nevjerojatno korespondira sa životom, i izišli bi zadovoljni iz kazališta. Sina u predstavi glumi izvrsno Edi Jertec i kao što je uloga majke pronašla Mirej, tako je uloga sina pronašla Edija koji je cijeli život htio postati akademski glumac i to i uspio, prihvaćajući poslije u KMD-u i na Dubrovačkim ljetnim igrama i male i srednje uloge samo da bi bio ono što jest. Glumac. Čudnim spletom okolnosti ponovno se isprepleo život s umjetnošću i Edi, koji se niz godina brine za dementnoga člana obitelji vrlo nježno i predano, malo se odmaknuvši od svoga života, ali ostavši dijelom svoj, ostvario je jednu od svojih najboljih uloga, bez šmire, bez dodatnih sredstava i alata, čisto i iskreno. Da se redatelj odlučio za duodramu, ne bi pogriješio, kao i da se odlučio za monodramu.

  Romano Nikolić predstavu je posvetio svojoj dragoj mami, krasnoj osobi koju je prerano izgubio, ali je ostao svoj, ustrajan, vodeći svoj ucrtani put kreativnosti, upozoravajući na životne probleme marginaliziranih, tužnih, bolesnih, izbjeglica, stigmatiziranih, izopćenih…, socijalno iznimno osviješten, koji je stvorio Novo kazalište, uz svoju autorsku ekipu.

  

  Ostali glumci u odnosu su na njih statisti, u predstavi rekreiraju vremena i prostore, ženu njezina sina koja na početku ne želi živjeti s majkom svoga muža, susjedu, majku iz vremena kad je bila mlada i kad se zaljubila, plešući u Excelsioru, mladoga muža koji pogine na Srđu iako je sa ženom planirao dug zajednički život, kao i njegova prijatelja koji također umire na Srđu. Drugi je kazališni vrhunac predstave upravo prikaz smrti u Domovinskome ratu. Iznimno je bolno prikazano čekanje smrti na Srđu ranjenih prijatelja i umiranje jednoga, strava drugoga koji ga pokušava oživjeti i njegova smrt u velikim bolovima, krvavih usana i otvorenih očiju, jezivo i izvrsno odglumljeno, potresno u Gradu koji pamti Rat kao da se dogodio jučer, pogotovo mlade ljude koji su poginuli na Srđu i do kojih se dugo nije moglo doći ili koji su zarobljavani i oslobođeni kao drugi ljudi, i psihički i tjelesno. Toliko je dobro i veristički režirana i odglumljena scena umiranja da čovjek pomisli kako su zaista mrtvi.

  Osim te scene, mladi glumci igraju pomalo zatečeni i impresionirani ozbiljnošću predstave. Jedan od njih – Nikola Radoš, mladi muž, dobro pleše, fokusiran je na partnericu, daje sve od sebe, iako se čini da, ponekim sentimentalnim pretjerivanjem u pjesmama, plesovima i kostimima, predstava prikazuje neko još davnije vrijeme nego što je to nužno. Mlađi glumac Dorian Vicić velik dio predstave sjedi izvan scenskoga pravokutnika, kao što metateatralno sjede i ostali glumci kad iziđu iz kuhinjske pozornice i ulazi prije velike scene smrti samo jednom u maskirnoj uniformi; vrlo je zanimljive fizionomije, dobro se kreće na sceni i predviđamo mu lijepu glumačku karijeru.

  

  Najmlađa glumica, Nika Matušić, pokušava kvalitetno odigrati ulogu koja je vrlo zahtjevna za nju; u nekim je segmentima zanimljiva, daleka, zasanjana, ali trebat će odigrati dosta predstava da bude izvrsna, a ni kostim ni maska ni frizura ne pomažu joj puno u tome. Srednja po godinama glumica, Angela Bulum, igra donekle nepopularnu ulogu supruge sina kojemu je majka glavna briga; u nekim je situacijama predstave zanimljiva i dobro postavljena, prirodna, fokusirana na posebne redateljske zadatke koncentrirane oko pripravljanja hrane u kuhinji u koju je smještena cijela predstava.

  Najstarija glumica, Jasna Jukić, jedina nije uopće ušla u kod predstave, očito ne razumije što zapravo igra i kakav je to poseban redateljski rukopis koji joj je nedohvatljiv i prezahtjevan; glumi staromodno, patetično, neiskreno, privatno gledajući publiku, gotovo je upropastila predstavu i sreća što je kratko na sceni i što ima malu ulogu; da se redatelj odlučio za neku drugu glumicu koja, usto, zna govoriti dubrovačkim idiomom hrvatskoga jezika, bilo bi to znatno bolje. Bilo bi dobro i kad bi sve predstave, pa i nova premijera KMD-a, kao što je to nekad i bilo, imale lektora kako bi govor bio usklađeniji.

  

  Na kraju predstave mlađi glumac, redateljski izvrsno, karonovski zakači unutarnji drveni pravokutnik na nosače koji podižu poklopac otvarajući grob ispunjen vodom. Prije nego što zakorači u vodu, Mirej Stanić okrenuta leđima govori izvrstan monolog i prijeđe s druge strane života, utopivši se u bolesti kojoj nema lijeka, kao što nema lijeka ni bolima ni zaboravu.

  Prvi ovosezonski premijerni naslov donio je na scenu KMD-a vrlo zanimljivu i potresnu predstavu za obiteljskim stolom i oko njega. U suženu kuhinjskome prostoru u kojem se, kao i u drugim Nikolićevim predstavama, priprema hrana, ispečena je torta kojoj se dodaje čokoladni preljev, mijenjaju se brojevi svjećica na torti kako se nižu rođendani, bez velikoga slavlja i empatičnosti, gule se patate, peče se kokoš, pretpostavljaju se mirisi i ostatci obiteljskoga druženja. U predstavi koja priziva zaboravljene igre po Gradu, zaboravljene običaje, naš dragi žuti tramvaj, zvukove Grada koji su se čuli davno nekad i onda kad je vladala korona, kao što je zvuk vode na Onofrijevoj fontani nakon dugo vremena eksploatacije Grada, prepričavaju se isti događaji na različite načine i s različitih očišta, uključuju se i isprepleću individualne memorije i memorija Grada, uz glazbu nekog davnog vremena i atonalnu glazbu nalik mislima, rastrzanoj mozaikalnoj konstrukciji pomaknutih vremena. Što je i gdje je kuća, kolika nam je i možemo li se s njom danas nositi? Kazališna kuća Romana Nikolića velika je i snažna i tko u nju uđe, ne izlazi isti i neokrnjen posebnostima života.

  

  „Sjećaš li se kako si me znala / podići u svoje ruke / pa visoko, visoko u zrak. / Meni se činilo kao da / diram zvijezde. / Svaki put kad bi me spustila, / bio sam za glavu / viši.“

  Predstavu svakako treba pogledati.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 28. listopada 2025.

  Autorska ekipa:

  Redatelj: Romano Nikolić
  Dramaturgija: Dorotea Šušak i Romano Nikolić
  Scenografija i kostimografija: Zdravka Ivandija Kirigin
  Skladateljica: Irena Popović Dragović
  Dizajn svjetla: Lana Nežmah
  Suradnica za koreografiju: Linda Valjalo
  Asistentica scenografije: Nikolina Kuzmić
  Asistentica kostimografije: Ana Roko
  Asistent skladateljice: Nikola Dragović
  Fotograf: Marijan Marinović
  Oblikovatelj video najave: Miran Brautović
  Inspicijentica: Ivana Ljepotica

  Glume: Edi Jertec, Mirej Stanić, Angela Bulum, Jasna Jukić, Nika Matušić, Dorian Vicić, Nikola Radoš

Piše: