Kazališno putovanje kroz besmisao i suvremene iluzije

Teatar &TD, Zagreb: Antun Šoljan, Kratki izlet, red. Marina Pejnović

• 

  „Ne samo da se više ne znam boriti, nego ni pobjeći ne umijem kako valja“, piše Antun Šoljan u svome romanu Obiteljska večera kojim sam se studiozno bavila za svoj diplomski rad na Filozofskome fakultetu pišući o stilističkoj analizi i uživajući u Šoljanovim jezičnim ludičnostima i bravurama. Diplomski sam branila pred skupinom studenata jer je profesor mislio da svi trebaju čuti moje ideje, a ja sam odmah pristala ne razmišljajući o mogućemu stresu, a i bilo je prekasno za odbijanje. Sjetila sam se toga vozeći na novu premijeru, kao i mnogih antologijskih predstava u &TD-u koje su nas obilježile, Šoljanovih i Slamnigovih briljantnih prijevoda… U zadnje se vrijeme ne očekuje previše od predstava, ali žar ipak tinja. Skupljamo se, vode nas do studentske menze, sa svim mirisima (nismo se kao studentice nikad hranile u menzi, ali mirisi su mi dobro poznati), uzimamo poslužavnike s papirićem (a jedan će se papirić poslije zbog drugih razloga naći iza našega brisača) i olovkom i kratki izlet SC-om može početi. Postmodernistički i aktualno sjedamo za stolove i igramo kviz o Šoljanu i njegovu djelu, uz posebne upute. Svaka skupina – mi smo Ciceroni, ima svoga glumca, a ova je prva postaja isprepletena unutarnjim monolozima.

  Kratki izlet, kultni hrvatski postmodernistički roman Antuna Tonka Šoljana, suvremenoga hrvatskoga književnika, distopijski i groteskno uranja Roka i njegovu družinu, skupinu studenata, u putovanje prostorom i vremenom, u potragu za Gradinom, a zapravo (bes)mislom. Ova je politička groteska nastala 1965., u godinama trajanja jedne gotovo izgubljene generacije i godinama neposredno prije velikih političkih turbulencija u Hrvatskoj, ali i u Europi. Konačnu je verziju roman dobio 1987.

  

  Nova je &TD-ova predstava rađena prema Šoljanovu romanu, s nekim dodirnim točkama. Pokušaj je to aktualizacije i pronalaženja eskapizma u 21. stoljeću iz 21. stoljeća, kazališno preispitivanje kako danas pobjeći i gdje nestati i kako se, kamo i kuda danas ide u potrazi za umjetnošću, znanošću, vrijednošću, ljepotom, smislom, samim sobom. „Kuda bih išao kad bih mogao ići? Što bih govorio kad bih mogao govoriti? Tko to govori govoreći sebi JA?“ (Beckett)

  U drugome dijelu, nalik ulomku romana, Ivan kupuje kuću, zapravo ruševinu, vidjevši u njoj svoj novi dom, a sa stupova bliješte reklame za povoljne kredite. On nestaje, iako ga ostali pokušavaju odgovoriti, jer je tvrdio da se u nekom prošlom vremenu u toj kući rodio. Glumac Kristijan Petelin strastveno pokušava realizirati svoju ideju, gotovo nas uvjerivši da je dobro odlučio i već vidimo dijelove namještaja i mogući novi život negdje na marginama ovoga života.

  

  Predstava ceste peripatetično se nastavlja kretati prema novome, trećemu prostoru u kojemu nestaje Vladimir. Vrlo su dobro redateljski riješena vrata kroz koja se negdje, prema vlastitu i nekom drugom izboru, prolazi dalje, u odrastanje, nove izazove, fikciju, a jedini s ove strane vrata ostaje Vladimir, vječni student, već dobro alkoholiziran, lupajući, tvrdeći da je napokon slobodan i kojemu Roko, vrlo zanimljiv i već zapažen, gotovo karizmatičan mladi glumac Domagoj Ikić (nudeći i nama kupice onostrane rakije / vode), neobični i zagonetni vođa i manipulator, sugerira da je već mrtav. Ivan Magud napravio je u ovoj slici izvrsnu transformaciju, i tjelesnu i emotivnu i psihološku, sa stravom u očima shvativši da ga svi ostavljamo u prostoru smrti.

  Četvrti je prostor u koji se uključuje umjetna inteligencija i u kojemu odlazi Lav Novosel kao Petar fokusirajući se na tri djevojke, UI, koje ga mame u svoj prostor tišine u kojemu će ga svi slušati i u kojemu će mu biti ugodno. Mladi je glumac napravio izvrsnu monodramsku točku fokusiranosti na tehnologiju kojoj smo svi na neki način već podređeni, klečeći i moleći da mu vrate tipkovnicu kad mu je hoće oduzeti i uništiti mu novokreirani svijet. I publika je iznenađeno gledala razgovor umjetne inteligencije, triju lijepih djevojaka na zidu i mladića u fizičkome prostoru kojemu su one cijeli svijet.

  Peti je prostor kina SC, nove iluzije u kojoj su glumci u studentskim togama, diplomirali su, na ekranu su politički veliki i privatni mali događaji, nastavlja se kviz odluka i određenja, empatije i čovječnosti, a mladi glumci uz pomoć UI dobivaju nove obrise u budućnosti pretvarajući se u svoj glumački alter ego na velikom platnu, budućnost koja ih i kakva ih čeka, postaju: Ivan Jončić, Damir Lončar, Zvonimir Novosel i Alma Prica kao jedina ženska budućnost, jer sve muške članove prati jedina glumica, Ofelija (umjesto Šoljanovih dviju Ofelija), vrlo posvećena, dinamična i precizna Nika Ivančić.

  Šesti je prostor Polukružne dvorane &TD-a, u kojoj ostaje jedino novinar, Jakov Zovko kao izvrstan komentator, s tugom u oku, vrlo uvjerljiv, sam s UI-om, svojim alter egom, glumcem Dušanom Gojićem, s kojim razgovara iznoseći mu svoja razočaranja. Zatvara se krug predstave i K/kratkoga izleta.

  

  Autorski se tim nije odlučio za neku od antologijskih Šoljanovih drama, Romancu o tri ljubavi, Galilejevo uzašašće ili Dioklecijanovu palaču, nego na dramatizaciju ove egzistencijalne proze, pokazujući univerzalnost traženja i vođenja problematičnoga i upitnoga vođe Roka, s naočalama dvostrukih stakala, duplim lentama, kao i odnos prema profesorskim autoritetima studenata, ali i njega kao književnika prema socijalističkim, društvenim autoritetima. Legendu o Roku u ovome pikarskome romanu prepričava s odmakom tvrdo kuhane proze njegov srednjoškolski prijatelj narator, novinar koji ne zna ništa o povijesti umjetnosti i u romanu je kako bi predstavljao objektivno očište, a tako je i u predstavi. Eskapizmom, nedogađanjem i tematikom romana Šoljan opisuje malodušnost, neuključivanje, frustriranost, neempatiju, bijeg, elemente proze u trapericama, čemu pridonosi i urbani jezik.

  

  „Kako je Karaman u to vrijeme pisao o srednjovjekovnim istarskim freskama, okupila se mala skupina arheologa, slikara i fotografa koji su odlučili istražiti stanje, sistematizirati stare freske i ukazati na njihovu kulturnu vrijednost. Roko je nadgledao svaki razgovor, pripremao planove i istraživanja, kao i zabavu. Svako jutro zaputili bi se prema nekoj crkvici ili samostanu, ispostavilo bi se da su one nepostojeće, pa bi završili na travi s bocom vina ili u nekoj lokalnoj krčmi, apatija ili osjećaji panike koji bi ih vodili do nekakve neobične ekstaze.“

  To je roman nedogađanja. U magičan prizor na kraju romana probija se unutarnja tmina, poigravanje bojama nestaje, „Roko je bio siguran da je na zidovima nešto bilo, ali obrisi su se jedva nazirali“. Na kraju zapravo nema ništa. Na „brzu ruku skupljeno društvance“ zapravo nikad i nije imalo zajednički put, njihove krhke veze pucaju, putovi su zapravo (od)uvijek bili odvojeni i razdvojeni, a takvi i ostaju, vanjska i unutarnja putovanja dalje se nastavljaju, ali u drugim prostorima, odlaze i više se nikad ne sreću, a nakon dodirne točke predstave i kazališno se društvo razdvojilo (nakon ukusnoga treatmenta kojim nas &TD uvijek počasti na premijeri).

  

  Savjet: svakako pogledati, i učenici i studenti koji ne vjeruju da takva može biti predstava, kao i odrasliji gledatelji koji to također misle.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 23. listopada 2025.

  Režija: Marina Pejnović
  Adaptacija i glazba: Vid Hribar
  Kostimografija i scenografija: Petra Pavičić
  Video: Sara Salomon
  Oblikovatelj svjetla: Martin Šatović
  Vizualni identitet: Joško Gamberožić
  Fotografije: Luka Dubroja

  Igraju:

  Roko – Domagoj Ikić
  Ofelija – Nika Ivančić
  Vladimir – Ivan Magud
  Petar – Lav Novosel
  Ivan – Kristijan Petelin
  Novinar – Jakov Zovko
  Na videu: Dušan Gojić, Ivan Jončić, Damir Lončar, Zvonimir Novosel i Alma Prica

Piše: