Kazališna čarolija i pedagoška vrijednost dječje mašte

Gradsko kazalište Zorin dom Karlovac: Sunčana Škrinjarić, Čudesna šuma, red. Martina Maričić

• 

  Prema tekstu je Sunčane Škrinjarić Martina Maričić režirala i koreografirala predstavu koja je u ožujku ove godine premijerno izvedena u karlovačkom Gradskom kazalištu Zorin dom. Iako je svaka jedinstvena i neponovljiva, ova inscenacija ima dodanu vrijednost: na sceni su i članovi Baletnog studija Zorin doma, i to ne samo kao ljupki ukrasi i rasplesani dodatci iskusnom glumačkom profesionalnom trojcu – Nino Pavleković, Luka Selman i Lovorka Trdin.

  Kada kažem da nisu samo dražesni, to znači da imaju i prave pravcate uloge: Čarobnjak Štapić – Ella Prpić, Čičak – Josip Ferenčina, Dabar – Juraj Ferenčina, Ježići – Aviana Bridić, Ema Mataković i Dora Moguš, Lisica – Karla Tumbas, Gljiva – Lucija Baćić, Žaba – Tonka Dobrinić i Lea Gabrić, Vojska – Lucija Baćić, Alix Begić, Tonka Dobrinić, Lea Gabrić, Josip Ferenčina, Petra Šlat, Crni čovjek – Benjamin Paulić.

  S obzirom na to da su ciljana skupina gledatelja i vrtićarci (no zabavili su se i stariji mališani), redateljica se odlučila za pripovjedački okvir, dajući uvodnu riječ Čarobnom hrastu. Jako maloj publici raspon pažnje je kratak i lako ih je omesti pa je narativni uvod odličan most između stvarnosti i izmaštanog svijeta predstave. U uvodu su u grubim crtama postavljeni mjesto i vrijeme radnje, likovi i odnosi.

  

  Da bi publiku dodatno aktivirali i zainteresirali, od pasivnih učinili ih aktivnima, prozivali su ih po imenu. Višestruki su benefiti toga naizgled bezazlenog čina: svako dijete ima osjećaj da se baš njemu obraća lik, osjeća se važnim i dijelom predstave. Posredno se stvara povjerenje, a dijete predstavu doživljava kao zajedničku igru u kojoj svi sudjeluju, otvoreniji su i za suradnju ako uslijedi.

  Gdje je Marko? Ana, jesi li spremna? – odjednom su svi napeti i pitaju se tko je sljedeći na redu. Usto, tako iznesena pravila ponašanja (npr. sjedimo na mjestu, slušamo pažljivo, ne pričamo) zabav(n)a su, a ne stroga naredba.

  Pedagošku i umjetničku pohvalu zaslužuje uključivanje djece različitih uzrasta u produkciju. Zbog stvarne uloge, a ne samo statiranja, osjećaju se i odgovornima za uspjeh predstave, kao pravi umjetnički partneri.

  

  Pedagoški adut: mlađi gledaju starije kao modele, stariji uče kako pomagati mlađima i biti strpljivi. Svi jačaju govor, izražavanje, gestu i svijest o publici, treniraju vlastitu samodisciplinu, osjećaj za zajedništvo, prihvaćanje uloge u timu. Lijepo je kada dječja publika gleda vršnjake na sceni, a predstavi to daje posebnu energiju i svježinu.
  Dramaturgiju, tekst i songove supotpisuju M. Maričić, N. Pavleković i L. Trdin. U stihu je jezik jednostavan, ali stil nije ni banalan ni nasumičan. Iznimno me veseli kada jezik na sceni nije zanemaren, jer mislim da u predstavama za najmlađe ima jednaku težinu kao i pokret, boja, zvuk. Kada se prema jeziku odnosimo s dostojanstvom, djecu učimo poštivati ga, da riječi imaju vrijednost, a takav je pristup temelj razumijevanja i ljubavi prema teatru, posredno i za kulturu govora.

  Ovdje je jasno istaknuta podjela na dobre i loše likove. Pozitivni utjelovljuju prirodne vrijednosti, ljepotu i duhovno bogatstvo, a negativci su pohlepni, zavidni i željni moći. Zanimljivo je i da pozitivci – u ovom slučaju šumske životinje, biljke i jedan razigrani slikar s kistom – nisu borci protiv zla (ne primjenjuju silu ni grubost, koje se vrlo često u klasičnim bajkama javljaju u kažnjavanju ili eliminiranju zlih likova – vuka, vještice i dr.) nego širitelji dobrote. Tako slikar oboji zloga Kaktus cara i on postaje dobar, preobražava se, jer u njemu postoji dobro, samo je uspavano. Suptilna je to poruka o važnosti suosjećanja i nenasilnog rješavanja sukoba i još jedna vrijedna pedagoška dimenzija.
  Dramaturški propust vidljiv je u nedovoljno razrađenoj hijerarhiji likova i njihovim ulogama u priči. Odnosi nisu uvijek jasno postavljeni, pa je povremeno otežano  praćenje glavne linije priče.

  Teško je odrediti i tko je uistinu glavni junak – Čarobnjak Štapić ili slikar. Po klasičnoj dramaturgiji, junak je lik koji prolazi kroz određene faze razvoja (tzv. junakovo putovanje), suočava se s izazovima, donosi odluke koje oblikuju njegovu sudbinu i iz priče izlazi promijenjen. Ovdje ova dva lika ne zadovoljavaju tu strukturu. To je još jedan problem za publiku.

  

  U dječjoj predstavi svaka scena i zvučni efekt trebaju imati jasan cilj. Nedvosmisleni znakovi djeci pomažu im razumjeti što se zbiva na sceni i biti angažirani, ali im pozornost lako odvuku detalji koji nisu nužno povezani s radnjom. Ovdje se to konkretno odnosi na zvuk kapanja vode dok je na sceni lik po imenu Vatroslav. Jasno je da je ovdje upitna dramaturška opravdanost.

  Problema s logičnošću i utemeljenošću nema scenografija, koju – kao i kreaciju i izradu vrlo lijepe i funkcionalne lutke Vrane, potpisuje Ria Trdin. Odlučila se za jednostavne i jasne oblike, jer takva scenografija podržava radnju, ne odvlači pozornost, nego kod publike stvara osjećaj sigurnosti i ugode.

  Mobilnost, svrhovitost, tople boje – načela su kojima se vodila i to je velika prednost i vrijednost. Mobilnost omogućuje brze promjene prostora, što je djeci posebno atraktivno. Kada ekonomičnim i svrhovitim predmetima (rekviziti koja ima jasnu funkciju), oduzmemo (pre)intenzivne boje koje djeluju agresivno i zbunjujuće, a dodamo tople koje potiču otvorenost, pozivaju na igru i razvijaju emocionalnu bliskost s pričom i akterima – rezultat je platforma na kojoj se djeca lako fokusiraju na priču i likove, jer ih vizualni okvir podržava bez suvišnih smetnji. Ukratko, umjesto da dominira, ovakva scenografija otvara prostor priči i igri.

  

  I kostimografkinja Morana Petrović svoj je zadatak odradila prilično uspješno. Kostimi su zanimljivi i uglavnom – točni. Kao jedan od dva ključna vizualna elementa predstave, trebaju biti dosljedni, posebice kada se radi o skupini likova sličnih karakteristika. Zbunjujuće je, stoga, ako su ježići – u prirodi u vrlo uskom spektru boja: od bijele, preko smeđe do crne – ovdje živopisnih boja (pa više sliče kaktusićima, dok u smeđim tonovima Kaktus car podsjeća na – ježa!).

  Boja kostima može imati simbolički značaj: npr. crvena može označavati hrabrost, plava smirenost, zelena prirodu... Ovdje nije jasno zašto je svaki ježić u različitoj boji pa to implicira nedostatak vizualne koherentnosti.

  Dječja predstava zahtijeva jednostavnu, jasnu i usklađenu vizualnu komunikaciju.
  Glazba Borisa Kolarića, osim što je bila preglasna, nije se sljubila s ostalim elementima. Sitnim nesavršenostima unatoč, u skladnoj i promišljenoj scenskoj cjelini, glazba je slabija karika. Iako podržava tekst i jasno signalizira promjene prostora i atmosfere (primjerice ulazak u Kaktusovo carstvo, uz jasnu podršku svjetla) – tehnička izvedba djelovala je pomalo nezgrapno i ponekad narušavala sklad i ritam predstave. Pretjerana glasnoća nije nimalo ugodna i ometa koncentraciju. Umjesto da je bila kao organski utkana, doimala se kao da nije ni integrirana u scenski jezik predstave.

  

  Pjevanjem na playback gubi se spontanost i autentičnost – a to je najveća vrijednost dječjeg kazališta. Čak i nesigurno, ali autentično pjevanje ima veću emocionalnu snagu i umjetničku opravdanost, jer baš ta nesavršenost je uvjerljiva i topla, što je u dječjem kazalištu mnogo važnije od iluzije tehničke perfekcije.

  Iako ima svoje vrijednosti, poput zanimljivih kostima i kreativnih i pedagoških elemenata, a publika je bila velikodušna u pljesku, ostaje osjećaj da predstava nije ostvarila svoj puni potencijal. S obzirom na ove izazove, bilo bi korisno razmisliti o (još) jasnijoj dramaturškoj i izvedbenoj koherentnosti.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 14. listopada 2025.

Piše: