Grandiozna vizualnost u sjeni megalomanskih produkcijskih troškova

7. Baštinski dramski tekstovi na scenama zagrebačkih kazališta: Ivan Gundulić, Osman, red. Georgij Paro, HNK u Zagrebu, 1992., 3/3

  • Ivan Gundulić, <em>Osman</em>, red. Georgij Paro, HNK u Zagrebu, 1992.

    U riječkom Novom listu Ingrid Žic raspravlja o taštini uz naslov Vanitas vanitatis… Gundulićevo vrijeme – vrijeme ratova, bolesti i gladi sada je i naše vrijeme. Tursko-poljski sukob, odnosno islamsko-kršćanski kao središnja tema Osmana borba je Zla i Dobra – tako očitavamo i rat kojem smo sudionici i svjedoci. Tragika, uzaludnost egzistencije, nesreća roditelja zbog izgubljene djece, patos i bol – pa to je naša svakodnevica. Vanitas, ta svijest o prolaznosti svega zemaljskog, u ratnom je hororu najprirodnija činjenica. Ukratko, ovo je dobro vrijeme za postavljanje Osmana na scenu, za praizvedbu tog velikog djela Ivana Gundulića napisanog skladnim osmercima u dvadesetak nedovršenih pjevanja… Kakav je put izbran za scensko uprizorenje Osmana? Linearan, onaj koji slijedi tok od petnaest scenskih slika obogaćenih glazbom i plesom. Bez unutrašnje kohezije ilustrira se priča o sudbini jednog nesretnog cara, ali s doslovnošću, naivnošću i ponekad i kičem koji više zamaraju nego oduševljavaju… Gigantizam projekta nije rezultirao gigantskim kvalitetama. Unatoč ogromnom trudu i krasnim pojedinačnim glumačkim, plesnim i opernim točkama Osman nema centripetalnu silu koja bi sve elemente predstave učinila nedjeljivom cjelinom. Predstava se poput riječne delte razlijeva u mnogobrojne rukavce… Ideja da se neki likovi udvostručuju pa čak i utrostručuju zbunjuju gledaoce kao i činjenica da likovi prvo govore u trećem licu najavljujući sami sebe, a potom u prvom licu, predstavljajući sebe!

    Ivan Gundulić, <em>Osman</em>, red. Georgij Paro, HNK u Zagrebu, 1992.

    Dubravka Vrgoč u Vjesniku govori: Raskošni prizori, uokvireni scenografijom Mersada Berbera – uvećanih turskih minijatura, srednjovjekovnih ceremonijalnih simbola i fascinantnih replika na barokno slikarstvo, nižu se kroz 15 slika kao nepregledne asocijacije i odgovori na scenske zahtjeve nama ipak dalekog vremena. Svoga je Osmana Paro zamislio kao veliki kazališni spektakl koji okuplja 250 izvođača razvijajući obilje likovnosti, glazbe i plesa… U brojnom se dramskom ansamblu izdvajaju ponajprije Tonko Lonza u najzahtjevnijoj ulozi pripovjedača. Sjajno je interpretirala svoju ulogu Sokolice Vanja Matujec. Skloniji lirskom izgledu, no velikim gestama, pronašavši pravu mjeru i crtanju izgubljenog turskog cara, Dragan Despot je u Osmanu odigrao jednu od svojih najboljih uloga. Slijede ih Alma Prica koja je iznimnom jednostavnošću oslikala Sunčanicu, Pero Kvrgić u epizodnoj ulozi Ljubdraga, Kruno Šarić kao rezolutni Daut, Ena Begović kao Krunoslava, potom Zijad Gračić, Zvonimir Zoričić, Vlasta Ramljak, Danko Ljuština. Mia Begović, Barbara Vicković, Darko Ćurdo i drugi… Zamišljen na tragu postilustrativnog teatra, Osman je kazališni spektakl lijepih i potresnih slika, brojnog ansambla i ponešto produljenog trajanja.  

    Ivan Gundulić, <em>Osman</em>, red. Georgij Paro, HNK u Zagrebu, 1992.

    No, ipak su se i nakon praizvedbe i ne baš dugog vijeka izvođenja predstave vukli repovi raspravljajući o golemim troškovima same predstave. Već je na prijemu nakon praizvedbe započela polemika o novcu koju je započeo njemački veleposlanik postavivši pitanje o svrsi troška od oko 450 000 njemačkih maraka (neke procjene su išle i do 600 000 njemačkih maraka), cifre koja je i u današnje vrijeme astronomska. Paro je branio taj financijski napor tvrdnjama kako se rad o tri predstave u jednoj, te kako je to cijena jedne ozbiljne operne predstave, no nikakvi argumenti nisu mogli uvjeriti javnost koja je s pravom negodovala, naglašavajući da bi se i u mirnodopsko vrijeme raspravljalo o toj cifri.

    Ono što je tužno u svemu je činjenica da je Osman ostao zapamćen više po raspravama o utrošku novca u pripremanju predstave, nego o umjetničkim dosezima velikog projekta. I tako je umjesto grandioznog otvaranja kazališne sezone, ostao gorak okus loše opravdane megalomanije, u kojoj je najsvjetlija točka bila doista spektakularna i vrhunski izvedena scenografija Mersada Berbera koja je bila i ostala pravi otisak baroknog bogatstva Gundulićeva remek-djela.

    Ivan Gundulić, <em>Osman</em>, red. Georgij Paro, HNK u Zagrebu, 1992.

    Pročitajte prethodni nastavak...

    ©Snja Ivić, KAZALIŠTE.hr, 3. listopada 2025.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam