Raskošni spektakl podijelio kazališnu kritiku

6. Baštinski dramski tekstovi na scenama zagrebačkih kazališta: Ivan Gundulić, Osman, red. Georgij Paro, HNK u Zagrebu, 1992., 2/3

  • Ivan Gundulić, Osman, red. Georgija Para, HNK u Zagrebu, 1992.

    Kritike su bile uglavnom negativne počevši od one u Slobodnoj Dalmaciji Ivice Buljana koji naglašava kako su očekivanja oko Osmana uglavnom bila iznevjerena. Nakon ove predstave koja se reklamira pozajmljenim videospotom November Rain Guns'Roses, teško će se naći neka druga ambiciozna ekipa da ga uprizori kao scensku čitanku. Morat će se u njemu pronaći jači kazališni razlog… Šparemblekov koreografski rad nalazi opravdanje da se predstava tretira i kao baletna premijera. Plesni segment je preuzeo na sebe zadaću pretvorbe Gundulićevih opisa, čak i vezivanje na kakav časoviti subjekt uhićen iz lirike, a nespojiv s recitativnim linearnim tijekom…

    O glazbi Igora Kuljerića u istom članku piše Fred Došek govoreći kako je glazba Igora Kuljerića na posebni, vrlo sretan način znala ući u multimedijalno višeslojno tkivo. Znala je značenje riječi, naraciju i vizualnu simboliku sasvim uroniti u dubine arhetipskog. (…) Bilo ispod samih tipskih baroknih modela ljudskog ponašanja i međuodnosa, bilo interpretirajući oratorijskom tehnikom odlomke pjesničkog teksta ili tek sugestivnim podcrtavanjem događanja, pridajući svim tim kazališnom činu dublje dimenzije i nove konotacije. Čisto je stilski ta glazba vrlo osobna sinteza, kreće se u nastavljajućim tokovima mnogih koncepata, od Gunduliću suvremenog Monteverdija do daleko transcendiranog Stravinskog, i time se vrlo smisleno ugrađuje u široki stilski raspon od baroknog epa do novoga kazališta, uključujući i prirodno naivne srednjovjekovne asocijacije i namjerne anarhizme, uz vrlo rafiniranu instrumentaciju. Neovisno o svom smislu u okviru predstave Kuljerićeva glazba znači još jedan novi, vrijedni opus, najvećim dijelom sasvim samosvojan, upravo svojom nesistematičnošću i u isti čas magistralnom završenošću oblika pojedinih dijelova. A više je nema u zadnjoj, tragičnoj četvrtini djela: tišina odustajanja kao da je najdramatičniji glazbeni izraz.

    Ivan Gundulić, Osman, red. Georgija Para, HNK u Zagrebu, 1992.

    Feđa Kalebić u Slobodnom tjedniku piše o uspjelom kulturnom spektaklu… Prva, prava gala premijera – najkraći je opis kazališnog i društvenog događaja kojim je obilježen početak nove kazališne sezone, u utorak 6. listopada 1992., kada se društvena, kulturna i politička elita Zagreba skupila u zagrebačkom HNK-u.

    Stijepo Mijović Kočan u Školskim novinama naglašava kako se radi o Skupom i zamornom spektaklu, postavljajući pitanje o tome koliko se nas uopće tiče priča o Osmanu i koliko taj ep korespondira s tmurnom sadašnjicom. Nastavlja: Osman bi danas bio najzanimljiviji kao strip za klince, još da ga je oslikati i izdijalogizirati humoristično! Suvišnost cijele te priče i zamor nije bilo moguće izbjeći usuprot ma kako inače sjajnim redateljskim doskočicama kojih je ovdje na pretek. Ono što je ipak spasilo predstavu, naime ono što ju je učinilo koliko-toliko cjelovitim djelom, Parova je zasluga, također: uveo je u igru sama pjesnika, Gundulića i šteta što ga nije eksponirao u svim scenama. Time je bio na tragu da kroz eventualni (današnji) odnos prema svome djelu iznađe ključ za suvremena recipijenta… Nu, lako je biti vojskovođa poslije bitke! … Nigdje se kao ovdje nije okupila tako vrsna družba i to tako da je svatko visokoprofesionalno i vrlo kreativno obavio svoj dio posla, a da rezultat ostane ipak – samo uljudan pljesak na svršetku duge prikazbe, inače dosadne književne povijesti.

    Ivan Gundulić, Osman, red. Georgija Para, HNK u Zagrebu, 1992.

    Marija Grgičević u Večernjem listu piše o bogatoj slikovitosti, no ipak ne propušta ukazati na sljedeće: No Osman na pozornici nije samo slika, i tu počinju teškoće. Osnovna zamisao mozaičke suradnje različitih kazališnih izraza – dramskog, opernog i baletnog – u vrijeme kada postoji opća težnja i uspjeli pokušaji najsuptilnije sinteze riječi, pokreta i glazbe u izvedbi jedinstvenih sastava glumaca koji su istodobno plesači i akrobati – predodređena je za djelomičnost ishoda, nizanje manje ili više uspjelih točaka baleta, opere i dramskog recitiranja s tek ponegdje iznimno dosegnutim jedinstvom… Unatoč naporima vrijednim najvećeg poštovanja, u Osmanu kao cjelini ipak nije proradio onaj čarobni štapić koji bi tako reći preko noći, po našoj želji i uz pomoć nepouzdana kola sreće, izrazito preporodio predugo zapušteno središnje hrvatsko glumište…

    Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

    ©Snja Ivić, KAZALIŠTE.hr, 2. listopada 2025.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

     
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam