Izazovi postmoderne reinterpreacije i kritička podijeljenost

4. Baštinski dramski tekstovi na scenama zagrebačkih kazališta: Ivan Gundulić, Dubravka, red. Petar Selem, HNK u Zagrebu, 1999., 2/2

  • Ivan Gundulić, <em>Dubravka</em>, red. Petar Selem, HNK u Zagrebu, 1999.

    Najnovija verzija Gundulićeve Dubravke (sezona 1999./2000.) nastojala je prezentirati mnoge aspekte pastirske igre koji su korespondirali sa sadašnjošću, ne samo u kombinaciji povijesnih i suvremenih kostima nego i u uporabi glazbe pri čemu je Gotovčeva glazba dana u citatima. Sve je bilo uokvireno koloristički i slikarski bogatim prospektima koji su ostavljali široki prostor za igru glumaca i plesača. U predstavi je sudjelovao i Zbor i orkestar Opere HNK u Zagrebu uz gotovo cijeli dramski ansambl. Ukratko, postojale su sve pretpostavke za veliku i značajnu predstavu. Naravno, odmah se nametala usporedba s Gundulićevim Osmanom kojeg je spektakularno u dekoru Mirsada Berbera, glazbu Igora Kuljerića i koreografiju Milka Šparembleka režirao tadašnji intendant Georgij Paro, u listopadu 1992. Selemova scenska verzija Dubravke bila je skromnija u svim elementima, no ipak se radilo o velikoj ansambl predstavi u kojoj je sudjelovalo dvadeset glumaca, devet balerina, orkestar i zbor Opere zagrebačkog nacionalnog kazališta. Uložen je veliki napor svih sudjelujućih u predstavi, no premijera je pobudila prilično oprečne kritike.

    Nenad Turkalj (Vjesnik, Zagreb) ističe kako je Selem „barokni princip pretočio u spoznajnu mogućnost današnjeg gledatelja miješajući, primjerice kostimografiju od slikovitih baroknih kostima do suvremenih odjevnih predmeta shodno karakteristikama pojedinih likova i scenskih situacija. Tako su Gundulićeve vile odjevene u današnje balske toalete, a njihov ples je pretvoren u prizore modne revije…“. Nadalje hvali scenografiju: „Virtuozno riješeni dekor i projekcije, posebno naslikana panorama grada Dubrovnika…. Scensku sliku dekora i kostima majstorski je upotpunila rasvjeta Aleksandra Mondecara…“.

    Ivan Gundulić, <em>Dubravka</em>, red. Petar Selem, HNK u Zagrebu, 1999.

    Da bi od glumaca i glumica posebno pohvalio Božidara Alića kao Gundulića, Vedrana Mlikotu i Žarka Potočnjaka kao satire i izvrsne Ivanu Boban (Jeljenka satirica) i Vanju Matujec (Stojna), nazivajući predstavu dostojnim hommageom velikanu hrvatske književnosti. U Hrvatskom slovu Boris B. Hrovat daje detaljan prikaz predstave koji završava pohvalama glumačkom ansamblu: „Božidar Alić kao Gundulić prikladno je stišao svoj inače burni i žestoki temperament, te je realizirao još uvijek snažan i dominantan, ali odmjeren lik Pjesnika. Transformirani u skladu sa zamislima dramaturginje i redatelja Ribar, Ljubmir i Ljubdrag su pronašli vrsne interprete u Zijadu Gračiću (s njime će se alternirati Kruno Šarić), Franji Kuharu i Božidaru Bobanu. U preostalom, uz vrlo dobre Vanju Matujec, Enu Begović i Žarka Potočnjaka, pohvale treba uputiti uglavnom mlađem dijelu ansambla Vedranu Mlikoti, Barbari Vicković (Dubravka), Radovana Ruždjaka, Ivani Boban, Alenu Šalinoviću i drugih. Petar Selem realizirao je klasičnu Gundulićevu Dubravku u ozračju (post)modernoga teatra: kao suvremenu repliku na drevno pitanje o slobodi, koje se kroz tradiciju probija do današnjice i uvijek iznova nameće.“

    Za razliku od ovih mahom pozitivnih kritika one objavljene u Novom listu su izrazito negativne, pa tako Nataša Govedić piše pod naslovom Krah slike, zvuka i pokreta: „Kad na prvoj izvedbi nakon premijere mnogoljudni glumački, pjevački i plesni ansambl dobije tek jedan i to mišje tih aplauz, jasno vam je da se predstava može opisati jedino najširim rasponom pojma fijasko…. Scenografski i kostimografski bogata i skupa predstava Selemova Dubravka prenosi vrlo „jeftine“poruke. Prvo, da vizualni kič slatkastih krajolika, bezbrižnih satira i lijepih dama nije ničiji suvremenik; tekst izvornika sadrži i mnogo tamnih tonova kompozicijskog, pa onda i društvenog nereda; kao i kritiku nerazlikovanja istine od himbe. Drugo, činjenica da Gundulićev barok ostaje u nas i dalje nepročitan suvremenim sredstvima. Treće, zaključak da Selemov pristup režiji nažalost ničim ne obogaćuje kulturu u kojoj živimo – posebno ne harmoničnim srazom redateljskog koncepta i glumačke izvedbe…“.

    Ivan Gundulić, <em>Dubravka</em>, red. Petar Selem, HNK u Zagrebu, 1999.U svojoj kritici predstave pod naslovom Gotovac kao ukras Bosiljka Perić Kempf, također u Novom listu, podrobno analizira glazbeni dio Selemove Dubravke: „Ni trunka razumijevanja važnosti i vrijednosti Gotovčeve glazbe za Dubravku nije bilo moguće otkriti u Selemovoj samodopadnoj režiji, oslonjenoj na vanjske efekte, sklepane u nekakav quasi moderan pristup Gundulićevom tekstu. Selemov redateljski prosede strašno podsjeća na neke njegove ranije predstave…. Za potrebe svog viđenja Dubravke Seelem je aranžirao Gotovčevu glazbu ne pokazujući ni najmanje sluha za njenu organsku vezanost uz Gundulićev tekst, niti bilo kakav osjećaj obveze da je primjeni u skladu s tom činjenicom…. On ju je zloupotrijebio! Izvukao je Himnu slobodi bez čije popularnosti ova Dubravka ne bi mogla ostvariti željeni učinak, a ostale brojeve ili je izbacio ili doslovce iskasapio na fragmente od nekoliko taktova, na nelogično odrezane dijelove glazbe koja je na taj način potpuno izgubila svoju funkciju, logiku i vezu s dramskom radnjom.“

    Dubravka Lampalov pak naslovljuje svoju kritiku: Katastrofalna modernizacija kapitalnog Gundulićeva djela, naglašavajući nesrazmjer između vrhunske likovnosti predstave i scenske realizacije redateljskih ideja u kojima se ni glumci nisu najbolje snašli: „Naime, vrhunska je likovnost predstave zapravo otvorila nepremostiv jaz, zorno pokazavši kako izrazita vizualna perspektiva može postati oštra kritika redatelju koji ne mari za dramske situacije, nego više voli defile lijepih slika na pozornici. Ipak, neki su se glumci pokazali pravim profesionalcima kao Ivana Boban (Jeljenka satirica) Vedran Mlikota kao Divjak satir dobivši za svoj posao pljesak na otvorenoj sceni…“.

    U Večernjem listu Želimir Ciglar piše: „Selemova režija maksimalno je iskoristila baroknu potrebu za gomilanjem znakova. Scenograf Raffaele del Salvio, vjeran talijanskom baroku, oblikovao je svojevrsnu scensku mašinu, dižu se i spuštaju zastori, platna imitiraju plastiku…. Posve u duhu baroka, ali što mi imamo s tim? Ostaje dojam kako je ova predstava prvorazredan eskapizam od zbilje, povijesnog trenutka, pa i od kazališta…. Ivana Boban je napravila izvrsnu ulogu, Danica Dedijer gotovo cinične kostime kao svojevrstan autorski komentar, glazba pak zanosna do vrhunca u Himni slobodi. Sloboda svakako, no od čega i za što! Gundulić je oblikovao spektakl vlasti svoga vremena. Selemove intervencije to nisu promijenile…“.

    Zaključno, može se reći kako ova verzija Gundulićeve Dubravke, nažalost, nije ponovila uspjehe prethodnih, ostajući tako izazov kojeg se i u budućnosti treba prihvatiti.

    Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

    ©Snja Ivić, KAZALIŠTE.hr, 16. rujna 2025.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam