Estetika praznine i iluzija izvedbe

HNK u Zagrebu, Annie Ernaux, Godine, red. Jovana Tomić

• 

  Vijest o odlasku Milke Podrug-Kokotović, jedne od najvećih hrvatskih glumica uopće, koja je obilježila cijelo hrvatsko glumište glumeći u antologijskim predstavama, saznala sam u neobaroknoj loži čekajući premijeru nove haenkaovske predstave Godine. Milka je otišla u visokim godinama, iako, rekli bismo, svaki odlazak dolazi prerano, i ne sjećam se nijedne predstave u kojoj je glumila a da je doživjela loš prijem, ili zato što su se naslovi pomnije promišljali ili zato što su se igrale predstave utemeljene na dramskim, a ne dramatiziranim tekstovima ili zato što je mogla birati u kojim će predstavama i s kojim redateljima glumiti.

  Očekivali smo da će nakon autorskoga projekta slovenskog redatelja Jerneja Lorencija 21. ožujka, statične predstave Zločina i kazne koja je gotovo uništila (ako je to uopće moguće) izvorni antologijski roman, prototip svih modernih romana, i u kojoj su izvanserijski glumci Alma Prica, Ksenija Marinković, Iva Jerković Oreški, Milan Pleština, Igor Kovač, Luka Dragić svedeni na čitače ili neutralne govornike tekstova, uz mikrofone, u sjedećoj varijanti antičkih poluamfiteatralno postavljenih zborista, a Raskoljnikov, student ADU-a Ivan Grlić, sa selotejpom pričvršćenim sjekiricama na ručne zglobove trči prvo sam sat i po u mjestu, a onda sa Sonjom, studenticom ADU-a Teom Ljubešić (koja se spotakne o samo nekoliko rečenica koje na kraju izgovara) u njegovim cipelama koje prije toga ponizno odvezuje, još pola sata, a sugestija radova na stubištu lihvaričine kuće sugerira se doslovnim (i pretencioznim?) posipanjem i zasipanjem glumca (koji je vrhunski podnio sve redateljske i ine manipulacije) talkom ili brašnom, biti izvrsna. To se, nažalost, nije dogodilo iako je publika s abonomanima vrlo lijepo i srdačno nagradila glumice na postpremijernoj izvedbi Godina.

  

  Na razgovorima nakon predstave komentirali smo kako nam se čini da smo tu i takvu predstavu već gledali, da je sve već viđeno. I zaista, sličnosti Godina i Zločina i kazne jasne su na samu početku kad Ksenija Marinković, inače izvrsna i uvjerljiva glumica, jedna od miljenica zagrebačke i hrvatske publike, na sredini pozornice čita (Zločin i kazna), odnosno govori (Godine) tekst kojim se najavljuju događanja, kao svojevrsna brechtijanska naratorica, jer dramatizaciju je romana teško napraviti, a da budu scenski prihvatljivi i glumački podatni, koliko se god u objema predstavama radi o iznimnim književnicima 19. i/ili 21. stoljeća. Iako su više nego jasne ideje autorskih timova (ne i opravdane), dramatizacije nisu do kraja napravljene. Godine su nastale kao dramatizacije tekstova višestruko nagrađivane Annie Ernaux, prijevoda njezinih tekstova Godine, Djevojačke uspomene (Les années, Mémoire de fille, prevela Vlatka Valentić), Događaj (L' Événement, prevela Milena Ostojić), Jedna žena (Une Femme, preveo Marko Gregorić), Samo strast (Passion simple, prevela Ela Agotić) i preispituju odrastanje djevojke u ženu u višeslojnim situacijama koje pokazuju segmente njezina života.

  Vrsne se glumice Ksenija Marinković, Daria Lorenci Flatz, Iva Mihalić, Jadranka Đokić, Lana Meniga kao lutke postavljaju u različite scenske fraktale, kvadrante koji prikazuju određene godine, a tako su i prema svojim privatnim godinama izabrane i poredane. Pet glumica pokazuje dijelove života autorice u nizu od pet tekstova, u mozaikalnoj teatarskoj strukturi koja ne nudi napetosti i tenzije, sve se može pretpostaviti, nema strasti iako se govori i o buđenju tjelesnosti kao nečemu novome u književnosti i na kazališnim daskama, a zapravo davno problematiziranome, pa čak smo i u HNK-u mogli vidjeti znatno izazovnije tjelesne trenutke (kazališno opravdane ili neopravdane). Neke glumice pristaju na nešto izazovnije scene u kojima nisu napravile željeni odmak, potreban stav, a cijela je predstava zamišljena ili je barem tako realizirana slijedeći autoričin komentar na intimnu i svjetsku povijest.

  Tako kazalište u ovim dvjema predstavama postaje pokazivačka, a ne prikazivačka umjetnost, vrlo se statično i sporo odvijaju situacije u kojima glumice mijenjaju identitete i prikazuju subjekte/objekte kao slučajeve u različitim problematičnim fazama života, gotovo pretenciozno, kao da se zaista radi o vrhunskim kazališnim ostvarenjima.

  Scenografija je u objema predstavama čista, bijela, precizna, jasna, s mogućnošću upisivanja značenja, u Zločinu i kazni duboki prostor (neki su gledatelji komentirali materijal izrade) u dubini kojega su vrata kroz koja dolaze glumci, interpretatori različitih uloga i teksta i na pauzi iza kojih nestaju, kao u nekom lijevku iza kojega je romaneskna opna koja se reinterpretira na sceni, koja bi trebala omogućiti 3D projekciju, ali to se ne događa. U Godinama je scena prazan brookovski prostor sa stolicama koje promjenom mjesta sugeriraju i promjenu vremena, ali sadržaj je u objema predstavama ostao tanak i neuvjerljiv, tako da nije uspostavljen odnos između saussureovskoga označitelja, predstavljača i predstavljenoga, označenoga, izostala je podudarnost, uza sav respekt prema autorskim timovima i glumcima/glumicama u svjetovima koji su (p)ostali hladni, ogoljeni, neempatični, nezanimljivi, nekatarzični. Ponekad se pitamo jesu li glumci svjesni rizika u koji se upuštaju na početku rada na predstavi ili shvate tek na kraju da je možda sve moglo biti bolje, ali profesionalno trebaju izdržati, baš zato što su profesionalci, i niz repriza s jednakom umjetničkom etikom? U Godinama nema stanke, publika ostaje do kraja, za razliku od Zločina i kazne na kojoj se predstavi već na premijeri govorilo o postotku izlaznosti.

  

  „U svom autobiografskom romanu Godine (Les Années), nobelovka Annie Ernaux vješto isprepliće individualna i kolektivna iskustva, stvarajući zajedničko i rekonstruirano sjećanje kroz uglađenu prozu i profinjene književne tehnike. Balansirajući lirsku naraciju s dokumentarnom preciznošću, Ernaux predstavlja svoju priču u trećem licu, vodeći čitatelje kroz bogatu tapiseriju autofikcije i živopisnih slika francuske prošlosti, koja se proteže od 1940-ih do početka 21. stoljeća. Ovaj slojeviti roman bavi se različitim aspektima svakodnevnog života, stavljajući poseban naglasak na žensko iskustvo, prožeto širom društvenom i političkom dinamikom. Ernaux delikatno isprepliće teme kao što su odrastanje, prijateljstvo, intimnost, buđenje želje, povijesna i politička transformacija, kulturna potrošnja, katolička tradicija i evolucija ženskih prava – sve prikazano kroz duboko osobne fragmente koji odjekuju s univerzalnom dimenzijom.“

  Tako stoji u najavi predstave Godine na stranicama HNK-a, ali predstava se, na žalost svih nas ljubitelja knjige i kazališta, nije dogodila.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 7. srpnja 2025.

  Dramaturg: Mirna Rustemović
  Skladatelj: Vladimir Pejković
  Scenografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin
  Kostimografkinja: Selena Orb
  Koreografkinja: Petra Hrašćanec
  Dizajnerica rasvjete: Vesna Kolarec
  Pomoćnica ravnatelja: Marta Tutiš
  Pomoćnica scenografkinje: Andrea Lipej
  Pomoćnica kostimografkinje: Irena Stolla

  Igraju: Ksenija Marinković, Daria Lorenci Flatz, Iva Mihalić, Jadranka Đokić, Lana Meniga

Piše: