Crossover u pravom smislu

CD: Vladimir Bodegrajac, We, Hrvatsko društvo glazbenih teoretičara, 2011.

• Intrigantna je povijest albuma We koji je, zapravo, na kompaktni disk pretočeni mjuzikl radnog naslova Nubian Dancer. Skladatelj Vladimir Bodegrajac započeo ga je pisati tijekom boravka u inozemstvu, a dovršio ga je u Hrvatskoj. Jezik pjesama je, stoga, engleski, ali to nije nedostatak s obzirom na internacionalni karakter glazbe i univerzalnu priču. Međutim, vjerujem da je između ostaloga i jezik bio prepreka jednom našem eminentnom kazalištu koje je ovaj mjuzikl odbilo izvesti – usprkos tome što se doista radi o iznimnoj glazbi. Naposljetku, We je izdalo Hrvatsko društvo glazbenih teoretičara, čiji je predsjednik Tihomir Petrović i glazbeni urednik ovog CD-a.
  
  Sa sadržajem albuma We slučajno sam se upoznala tijekom jednog stručnog predavanja koje je održao upravo Petrović. On je inače učitelj teorijskih glazbenih predmeta na Glazbenoj školi Vatroslav Lisinski u Zagrebu, ujedno i predavač na Rock akademiji, autor brojnih knjiga vezanih uz teoriju glazbe te predavač na Radionicama utorkom koje se redovito održavaju u Hrvatskom glazbenom zavodu (na njima se uglavnom pretresaju zanimljivosti iz klasične glazbe, poput simbolike brojeva u djelima Johanna Sebastiana Bacha, te se često ukazuje i na činjenicu da je teorija jedna, a glazbi ima mnogo, što se i dokazuje stalnim usporedbama djela klasičnoga i popularnoga repertoara) – da nabrojim samo neke od Petrovićevih iznimno zanimljivih djelatnosti. Dakle, ne radi se o glazbeniku kojemu bi za oko, ili bolje – za uho, zapelo glazbeno djelo osrednje kvalitete. Tako on u uvodu kompaktnog diska We piše: „Može li glazba biti i popularna, što se dokazuje njenim prihvaćanjem u najširemu sloju publike, u kojoj ipak prevladavaju mlađe generacije slušatelja, te istodobno i odlična, što se dokazuje stručnom analizom glazbenih sastavnica djela, i da je pritom još i lijepa, dopadljiva? Iskreno, obično je riječ o rijetkim iznimkama. Tim više veseli opus mladoga hrvatskog skladatelja Vladimira Bodegrajca, koji se doista može opisati tim riječima: popularno i odlično. Kvaliteta njegovih skladbi proizlazi iz sasvim osebujnoga spoja klasične harmonije i kontrapunkta s modernim glazbenim izrazom, uz respekt zakonitosti glazbenoga oblikovanja kakvo se uočava u solopopijevkama klasičnih razdoblja glazbene povijesti.“
  
  Upravo su me ove karakteristike Bodegrajčeve glazbe, koje jednostavno i jezgrovito navodi Petrović, navele da za Klasiku predstavim ovaj CD. Riječ je o glazbi koja je nedvojbeno popularnog žanra i čije je ishodište doista klasični mjuzikl. Međutim, uz konvencije mjuzikla, Bodegrajac se ozbiljno hvata konvencija klasične glazbe: kod slušanja pojedinih glazbenih brojeva instrumentalni uvod ničim ne govori da se ne radi o suvremenom klasičnom djelu. Tek uvođenjem glasa skladatelj prirodno skliže u popularnije glazbene vode koje su bliske širokom slušateljstvu, a ne samo ograničenoj skupini poznavatelja klasične glazbe. Bodegrajac nedvojbeno cilja na sve slušatelje, uključujući i prve i druge, a misleći prvenstveno na velike ljubitelje glazbe.
  
  We ima klasičan početak: istoimena pjesma uvodno je lirskog karaktera te donosi ugođaj koji će postupno pokrenuti dramatične događaje jedne ljubavne priče. Među meni najdražim brojevima su Touch Code i Woman in Bed, jer se ne radi samo o brojevima koji prenose vrlo snažne emocije, nego i o brojevima koji su glazbeno toliko vrsno riješeni da ih valja slušati upravo zbog njihove uvrnutosti, neočekivano-očekivanih harmonijskih i melodijskih rješenja. Za radnju mjuzikla su, međutim, najvažniji brojevi Nubian Dancer, Vortex i Confession, koji u sebi sadrže poseban pristup glazbenoj lirici i zapravo iznalaze nov način pristupanja žanru ljubavne pjesme (koja se, inače, u popularnoj glazbi toliko standardizirala da su iskoraci doista rijetki). Skladatelju je bilo toliko važno da se ljubavna priča kroz glazbu shvati ozbiljno, da se za pomoć neskriveno obratio starom majstoru kojem su se tijekom povijesti obraćali svi veliki skladatelji klasične glazbe.
  
  Citat tonova B-A-C-H (kojima se nekoliko puta u svojim djelima potpisao veliki Johann Sebastian, a koje susrećemo ne samo u skladbama velikog majstora baroka, nego i mnogih drugih skladatelja, u pravilu kao posvetu velikom skladatelju) nije slučajan, niti predstavlja hir, nego je sastavni dio razmišljanja o važnosti glazbenog sadržaja koji podupire tekstovni. A autor je oba sloja, dakle – stihova i glazbe, Vladimir Bodegrajac, koji je, barem na ovom disku, i jedini izvođač: on svira (glasovir) i pjeva (i glavni i back vokale), tako da slušatelj zapravo ne dobiva pravu sliku mjuzikla, nego tek projekciju zakinutu za orkestralne boje, raznolikost muških i ženskih glasova, eventualno zborske pratnje i drugih glazbenih elemenata koje obično prate raskošnije glazbene produkcije.
  
  No i to je dovoljno da se zaključi kako se radi o izvanrednom umjetničkom ostvarenju koje na pravi, potpuno neusiljeni način, uspijeva postići ravnotežu između (inače često sukobljenih) klasičnog i popularnog glazbenog jezika. To je crossover, ali doista pravi, a ne ušminkan reklamnim kampanjama, zvjezdanim statusom izvođača ili/i autora i nespretnim pokušajima da popularno zvuči kao klasično ili obratno. Bodegrajcu svaka čast!
  
  © Irena Paulus, KAZALISTE.hr, 13. lipnja 2011.
  
  Read the English version of the text

Piše: