Hermetično i nepropusno

Teatar &TD, Zagreb: Damir Bartol Indoš, Tanja Vrvilo, Anti – Edip: Anarhizam i shizofonija, red. Damir Bartol Indoš, Tanja Vrvilo

• Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo osmislili su u Teatru &TD jednu od onih predstava/performansa poslije kojih u premijernom ćaskanju vlada oprezni muk, jer je teorijska popudbina djela bremenita značenjima, a sama izvedba hermetična i uglavnom nepropusna.
  
  Anti – Edip je svojevrsno svođenje računa Indoša i Vrvilove s vlastitim anarhističkim idealima, na koje se u predstavi obilato pozivaju čitanjem širokog spektra iz best of kolekcije ljevičarske literature iz druge polovice 20. stoljeća. Enzebergerova biografija sindikalista Buenaventure Durrutija, proza Simone Weill i Rainera Wernera Fassbindera, žudeće mašine Deleuzea i Guattarija, afro-futurizam Kodwoa Eshuna i postkolonijalni radovi filmaša Jeana Roucha i arhitekta Eyala Weizmana čine amalgam materijala kojem se suprostavlja glazba Indoševog paklenog stroja. Pri tom je u teorijskom smislu ključan Anti – Edip Gillesa Deleuzea i Felixa Guatarrija, u kojem se klasičan psihoanalitički pojam nesvjesnog od freudovski shvaćene kazališne pozornice pretvara u svojevrstan tvornički stroj. Takvu kazališnu usporedbu Indoš i Vrvilo prenose na scenu, pa Indošev glazbeni mehanizam u obliku velike spirale predstavlja instrumet otpora edipovskim institucijskim pojmovima poput crkve, države i obitelji, protiv kojih se bori vlastitim sredstvima. „Mi mislimo da je naš put proizvodnje zvuka naša anarhija“, izjavljuju autori kazališnog Anti – Edipa, pritom jasno naglašavajući da je u predstavi isključena svaka mogućnost eksplicitnog političkog diskurza. Šizofonična igra s izvorom i reprodukcijom glazbe potencijalno je vrlo aktualna, posebno u vrijeme današnje alijenacije popularne glazbe „kojoj je nešto ljudsko oduzeto da bi se prodavala kao roba“ (Simon Frith), ali u Anti – Edipu ta šizofoničnost uglavnom ne prelazi rampu, ostajući ponajviše privilegijom izvođača.
  
  Anti – Edip dosljedno je deleuzovski strukturiran rizomatski, pa u predstavi neprestano bujaju znakovi čije nepregledno račvanje neprestano onemogućuje sintezu i razumjevanje publike. Izvedbeni ansambl podijeljen je u tri djela: Indoša i Tanju Vrvilo u funkciji protagonista, Antizborski kolektiv i Arkestar ritmičke psihodelije, koji u kolektivnoj igri suprostavljaju anarhističku i postanarhističku literaturu s upečatljivom glazbom i video materijalima. Glazbeni dio predstave čine muzičari na konvencionalnim instrumentima (električne gitare, bas gitara, violončelo) te performeri na Indoševim improviziranim glazbalima koji su uglavnom stvarali uzbudljivu dinamičku nadogradnju osnovnim glazbenim akcentima. Među glazbenicima posebno su se istakli Nino Prišuta, basist kultne SexA-e, koji je bas linijama igrao dominatnu ulogu u kreiranju zvučne slike, te Miroslav Piškulić sa svojim odmjerenim noise minijaturama à la Blixa Bargeld. Miro Manojlović je osim sudjelovanja u glazbenog segmentu predstave osmislio i video materijale, koji su uvjerljivo pratili čitane fragmente iz izabrane literature.
  
  Posebna kvaliteta Anti – Edipa jest u konačnom zbližavanju Damira Bartola Indoša s grupom performera iz skupine Aruša, s kojima ga veže zajednička privrženost radu i životu Ronalda Davida Lainga i antipsihijatrijskog pokreta. Članovi Aruše bili su očekivano predani kreiranju Anti – Edipa, suvereno izvršavajući sve zadatke koji su im povjereni. Kate Marušić, Adriana Josipović i Nikolina Majdak plijenile su pažnju maštovitim scenskim pokretom i uvjerljivom interpretacijom čitanih fragmenata, a Darko Jeftić, iako uvjerljiv, kao da je zbog nedostatka koncentracije pomalo zaostajao za kolegicama na premijernoj izvedbi. Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo, iako idejno u prvom planu, u izvedbenom smislu držali su leđa Antizborskom kolektivu, čitajući fragmete i svirajući.
  
  Indošev aktivizam, koji je svojedobno bio toliko žestok da se po vlastitom priznanju sramio sam sebe jer nije imao hrabrosti pridružiti se skupini Baader – Meinhoff i direktno prijeći s riječi na djela, u Anti – Edipu izgleda umorno i blazirano. Anti – Edip tako nakraju postaje žrtvom vlastite filozofske popudbine – unutar zahtjevnog koncepta teorija kao da je ostala dovoljna sebi samoj, a grupna energija izvođača prodirala je u gledalište zamućena neprohodnošću znakova i zamagljenošću poruke koja u potpunosti ne dopire do gledatelja.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 12. listopada 2009.

Piše: