Poetika povjerenja u susretu tijela i stroja

Proscenij – festival nezavisne kazališne scene, Osijek, Teatar Luika, Kazališna družina susret, Udruga Malo drama, malo art: Sabiranje života, autorski projekt Tamare Kučinović, Gorana Guksića, Gabriele Redžić i Domagoja Pintarića

• 

  Desetljeća kazalište pomiče granice, sve češće onoga što smatramo izvođačem. Tako, primjerice, u estonskoj predstavi Romula ja Julia Shakespeareove ljubavnike utjelovljuju građevinski strojevi, a poljski Excavatory Ballet pretvara bagere u plesače. Takvi spektakli fasciniraju tehničkom virtuoznošću, a tom se nizu pridružuju i predstave Transports exceptionnels, u kojoj plesač Philippe Priasso izvodi duet s bagerom, te britanski projekti EXO i Traction, koji građevinske strojeve uključuju kao ravnopravne sudionike koreografije.

  U taj se međunarodni dijalog o odnosu čovjeka i stroja uključio jedan osječki, autorski, ali ne kroz spektakl, nego kroz istraživanje odnosa, povjerenja i međusobne ovisnosti, jer predstava Sabiranje života ide sličnim, ali ipak drugim putem. Autorski tim nije zanimalo što stroj može izvesti na pozornici, nego su istraživali mogu li čovjek i stroj razviti odnos – prijateljski, partnerski... Početni je impuls izv. prof. art. Tamari Kučinović s Akademije za umjetnost i kulturu došao tijekom studija režije u Rusiji.

  Od te mentalne skice nastao je autorski proces u kojem su, uz nju, ravnopravno sudjelovali i Goran Guksić (umjetnički suradnik na kolegijima animacije lutaka na AUKOS-u) te studenti Gabriela Redžić i Domagoj Pintarić, kojima je ovo bila diplomska predstava iz glume i lutkarstva. Timu zahvaljujući, projekt je rastao i nije to samo izrežirani (unaprijed zadani) koncept, nego rezultat istraživanja i međusobnoga povjerenja svih uključenih. I svi su ostavili svoj trag na projektu, harmoničnoj priči koju su usput otkrivali i upoznavali i u kojoj je svatko odgovoran i zaslužan za konačan rezultat. Najavili su „kazališno istraživanje teme uništenja i obnove”, s ciljem „dubokim simbolikama stvoriti vizualno bogat i emotivan kazališni doživljaj” i odgovoriti na pitanje: Što znači sastavljati svoje krhotine i ponovno stvoriti nešto od njih?

  Na pozornici = travnatoj površini („opustošenom gradilištu”) kod zgrade Kiparstva, uz zalazeće Sunce, predstava je u subotu, 6. lipnja, u 19.20 sati počela apokaliptičnom filmskom scenom: okolne zgrade i stabla bacaju sjenu na nepomično žensko tijelo koje leži na tlu kao neki zaboravljeni svijet, tijelo koje treba oživjeti. Stroj se pali i polako kreće. Tek 50-ak cm široka žlica bagera precizan je instrument opreza i koncentracije vozača (izvedba je pokazala, iznimno vještoga i kirurški preciznoga). Već u prvim su minutama mnogi u publici instinktivno zadržali dah.

  Inspirirani promišljanjem odnosa načela ženstvenosti i muževnosti, autorski tim nije htio biti doslovan. Odlučili su graditi slojevitu simboličku igru prirode i tehnologije, krhkosti i snage, ljepote i otpornosti, straha i povjerenja.

  Podsjetilo me to na Pixarov crtić iz 2008. Wall-E, o posljedicama pretjeranoga konzumerizma, ekološke nebrige i ovisnosti o tehnologiji, u kojem je društvo izgubilo vezu s prirodom i vlastitom odgovornošću. Odnos dvaju robota naglašava vrijednost ljubavi, znatiželje i ljudskosti kao pokretača promjene i nade za budućnost. Stari zahrđali Wall-E utjelovljuje tradicionalno muško načelo djelovanja, postojanosti i usmjerenosti prema cilju, a futuristička Eve predstavlja žensko načelo intuicije, obnove i potencijala (za novi život). Njihova igra i međusobno privlačenje pokazuju da se promjena događa tek kada se ta dva načela susretnu, surađuju i nadopunjuju.

  Slična se logika susreta i nadopunjavanja prepoznaje i u Sabiranju života, koje polazi od ideje da se smisao rađa upravo u susretu različitosti. Ovdje se igraju žena i građevinski stroj pa je metafora snažnija, izravnija i osobnija.

  Scenska igra puna napetosti počinje od opreza i nepovjerenja – stroj prvo kruži, potom se približava, dodiruje je, gurka, izaziva reakciju. Pritom Ona (Gabrijela Redžić) prolazi put od straha i samoobrane (kada ruke puni zemljom i sprema se za rat, ili golim rukama gura tri tone težak stroj, ili naglavačke visi iz bagera dok je voza naokolo) do znatiželje i povjerenja (sklupča se u žlici bagera kao fetus, bager se pali, podiže žlicu, a ona povremeno otvara oči). Početna prijetnja postaje joj oslonac.

  

  Iako je u duodrami to nepošteno reći, malo je veći teret ovdje ponijela Gabriela Redžić. Bez riječi, oslanjajući se gotovo isključivo na svoje tijelo, pogled i prisutnost, ponudila je izvedbu iznimne koncentracije, fizičke spretnosti/spremnosti (višestruka pobjednica državnih i međunarodnih natjecanja u nanbudu, uključujući i svjetsko prvenstvo!) i emocionalne preciznosti. Sve što je njenim licem i tijelom prolazilo, publici je bilo jasno i čitljivo. Ova mlada glumica, odnedavno članica ansambla dubrovačkog Kazališta Marina Držića, kroz dosadašnje je projekte (primjerice Millerove Vještice iz Salema u režiji Ivana Plazibata ili Pčelice Teatra To Go) dokazala talent, predanost i dosljednost.

  Domagoja Pintarića pak u Gradskom kazalištu Požega gledala sam u predstavama Sanjareva priča i Ćelava pjevačica, a u HNK-u u Osijeku u Zmaju Jevgenija Švarca (koprodukcija s OLJK-om 2025.), Šovagovićevoj drami Sokol ga nije volio te Grofici Marici (prvu nagradu na Međunarodnom pjevačkom natjecanju Lav Mirski u kategoriji mjuzikla osvojio je 2024. u tandemu upravo s Gabrielom).

  Na prvi se pogled činilo da je njegova (jedina) zadaća ovdje bila voziti bager, no vrlo brzo postaje jasno da je to ravnopravna glumačka uloga. Precizna vožnja (uvijek na sigurnoj udaljenosti), osjećaj za ritam partnerice i igre te sposobnost objekt pretvoriti u biće s karakterom, neki su od najupečatljivijih trenutaka predstave. Stroj je bio partner u dijalogu. Pintarićev prinos pritom nije bio samo tehničke naravi; stroju je dao karakter i emocionalnu logiku. Bager nije bio objekt nego biće koje reagira, osluškuje i odgovara.
  Iako bez klasične redateljske hijerarhije, nenametljiva mentorska prisutnost Tamare Kučinović bila je bitna. Njezin rad karakteriziraju snažna vizualnost, poetska simbolika i osobita senzibilnost za glumca. Kroz sve svoje projekte mladim izvođačima ostavlja slobodu istraživanja, zaokružujući i jasno usmjeravajući njihove kreativne impulse. Zbog svega se toga činilo da ova predstava spontano nastaje pred publikom, iako iza svega stoji vrlo precizna autorska misao i složen process.

  Važan je dio toga procesa kostim, zahvaljujuću Zdenki Lacini, čestoj suradnici Tamare Kučinović, ovdje jednostavan i funkcionalan. Višestruko nagrađivana kostimografkinja, Njen je kostim osmislila kao integralni dio tijela i prostora, naglasivši povezanost žene sa Zemljom, prirodom i idejom ponovnoga rađanja. Pun pogodak i kao razgovijetan vizualni kontrapunkt hladnoj metalnosti stroja. Baš kao i oblikovanje svjetla Marijana Josipovića, koji je prirodni zalazak Sunca pretvorio u razgovijetan scenski jezik predstave.

  Svakako presudan udio u atmosferi imala je autorska glazba Petra Eldana, koja je radnju pratila i artikulirala. Kombinacijom elektronike, dubokih udaraca bubnja i suptilnih dionica glasovira gradio je emocionalnu putanju predstave, od početne nelagode i prijetnje (dok Ona brzo trči, a neprijateljski je bager prati u stopu; dok nerazumljivo mrmlja i pogleda punog straha i neizvjesnosti bjesni; dok gleda smrti/životu/izazovu u oči) do bliskosti i povjerenja (počinje mu vjerovati, uspravlja se i nekoliko vrlo brzih krugova vozi se uspravno stojeći NA žlici). Smijeh, nesputanost igre, života, jasni su znaci sreće i promjene, bliskosti i razvijanja prijateljstva. U toj glazbenoj strukturi lako se prepoznaje temeljni motiv predstave: susret ženskog i muškog načela. Bubanj i elektronički zvukovi prizivaju snagu, pokret, mehaničnost i energiju, a glasovir unosi nježnost, introspekciju i emotivnu toplinu. Postupno se prožimaju kao i Ona i stroj. Iako stalno prisutna, glazba ni u jednom trenutku nije nametljiva, ali tiho i snažno određuje emocionalni ton priče.

  Kraj je donio najljepši trenutak: ona ubire maslačak, penje se i s vrha bagera u vjetar otpuhuje sitne padobrančiće. Jednostavna slika koja nosi predstavu: nakon sukoba, straha i opreza slijedi prihvaćanje, nakon rušenja – novi početak.

  U vremenu koje nas svakodnevno uvjerava da su čovjek i tehnologija suprotstavljeni svjetovi, Sabiranje života poručuje da možda smisao nije nadmetanje, nego susret. A upravo iz susreta rađaju se najzanimljivije kazališne price. Nekoć smo vrijeme provodili dodavajući ljepotu stvarima koje je nisu ni trebale. Negdje usput, sve se podredilo učinkovitosti, a ljepota je postala neobavezna... Srećom, postoji umjetnost i u njoj ovakvi mali znaci ljepote. Sabiranje života pokazalo je koliko autorske slobode, hrabrosti i umjetničke znatiželje postoji izvan institucionalnih okvira te koliko snažno kazalište može nastati iz jedne jednostavne, ali dobre ideje.

  

  ***

  Nije, stoga, slučajno da je ova predstava bila dijelom Proscenija, festivala koji je okupio osječku nezavisnu kazališnu scenu: Kazališnu družinu Susret, Luiku, UO Poligon, Teatar To Go i Udrugu Malo Drama, Malo Art. Ime glasno već godinama izgovara Marijan Josipović i lani je sazrjelo vrijeme i stasala ideja dostojna nositi ga. Svi su programi za „sve znatiželjne i zaljubljene u kazalište” bili besplatni. „Prošle godine gerilska i kvartovska, ove je godine postala prava priča grada”, tvrde sudionici. Inicijativa je regrutirala one izvan institucija, koji rade jednako profesionalno i kao autori i kao producenti. Događaj, koji se bavio pitanjem prostora – svojevrsnom verzijom igre treasure hunt, u kojoj sudionici u šetnji gradom otkrivaju prostore povezane s kazalištem, otvorili su Teatar To Go i njihovi KLAP KLAPovci.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 21. lipnja 2026.

  Koprodukcija: Teatar Luika, Kazališna družina Susret, Udruga Malo drama, malo art
  Autorski tim: Tamara Kučinović, Goran Guksić, Gabriela Redžić, Domagoj Pintarić
  Sve oko tehnike: Marijan Josipović
  Kostimografija: Zdenka Lacina
  Glazba: Petar Eldan
  Producentica: Iris Tomić

  Izvođači: Gabriela Redžić, Domagoj Pintarić

   

Piše: