Retoričko razvodnjavanje inkluzivne poruke

Gradsko Kazalište Žar ptica: Damir Miloš i Dorotea Šušak, Bijeli klaun, red. Christian Jean-Michel Jalžečić

• 

  Postaviti Bijelog klauna na scenu osjetljiv je zadatak. Riječ je o lektirnom naslovu poznatom generacijama čitatelja, ali i o tekstu čija se vrijednost ne iscrpljuje u fabuli. Ova dramatizacija očito nastoji ne podcijeniti filozofska pitanja socijalne i egzistencijalne prirode kao važan element predloška i pritom ponuditi nov pogled na junakovu stvarnost. U tome mjestimice uspijeva, ponajprije kada precizno odredi vlastitu perspektivu, ali predstava istodobno pokazuje i ozbiljan problem retoričke prenaglašenosti koji joj usporava ritam i razvodnjava poantu.

  U središtu je Dječak (Matej Đurđević) iz cirkuske obitelji, budući klaun koji je sramežljiv i boji se nastupati, ponajprije stoga što ne vidi boje. Njegov je svijet siv, po tome se Dječak razlikuje od ostalih, a upravo ta činjenica postaje filozofski i scenski temelj predstave. Ako je poanta klauna šarenilo, postavlja se pitanje: što znači biti klaun ako ne razlikuješ boje? Predstava to artikulira vrlo jasno, tretirajući Dječakovu vizuru kao polazište za cjelokupan vizualni koncept. Pozornica je prekrivena bijelim platnom, a scenografija i kostimografija (Ana Paulić; Ivana Radić) dominantno se kreću u spektru crnog, bijelog i sivog. Glumac pritom i publici u interakciji dokazuje da ne vidi boje, pa se temeljna ideja ne zadržava samo na deklaraciji nego postaje djelotvorni efekt.

  Predstava otpočinje nijemom igrom svjetla (Vesna Kolarec) i pokreta, a zatim se pretapa u probu cirkuske točke u kojoj glumci nastupaju kao cirkusanti. Pozornica se transformira u cirkuski šator, a u kutu je prisutna i tumačica odnosno tumač za gluhonijeme, pri čemu svatko pokriva polovicu predstave. Budući da je polazište predstave misao o važnosti inkluzije u kazalištu i svijetu, ovdje takva inkluzivna gesta nije sporedna, nego se organski veže uz temeljnu temu djela: važnost prostora u kojem različitost nije iznimka nego temelj zajedničkog iskustva.

  

  U sadržajnom smislu predstava jasno ističe ozbiljnu problematiku egzistencije i snalaženja u svijetu kada ti nedostaje nešto što većina drugih ima. U tom okviru važnu funkciju ima lik Slijepca (Petar Atanasoski), Dječakovog slučajnog mentora koji ne vidi ništa, a ne samo boje. On traži gljive, upoznaje svijet drugim osjetilima i Dječaku pomaže spoznati da boje nisu samo optička činjenica nego i iskustvo mirisa, dodira, mašte i unutarnjeg osjećanja. Tako se uspostavlja pouka predstave, a to je da je doživljaj svijeta subjektivna pojava te da svatko vidi i osjeća vlastitu verziju svijeta. Smisao stoga nije u tome da se stvarnost svede na identično iskustvo, nego da naučimo živjeti unutar vlastite subjektivnosti.

  Edukativna funkcija predstave je u prvom planu, počevši od tumača za gluhonijeme i programa predstave na brajici. Ona otvoreno poručuje da nismo sami, iako smo svi različiti i iako se ponekad osjećamo vrlo usamljeno. Naglašava i važnu ulogu imaginacije, koja nije manje vrijedna od osjetila nego jedno od temeljnih iskustava svijeta. U tom smislu glumačka imaginacija može se uzeti kao dobra paralela glavnoj temi, jer kao što protagonist uči zamišljati boje, tako bi i kazalište trebalo omogućiti da se ono neopipljivo, nastalo u mašti, doživi kao stvarno. Na kraju se ta zamisao i materijalizira, kada se u kostimima pojave poneke boje. Protagonist nije čudesno progledao i otkrio ih u banalnom smislu, nego je razvio moć zamišljanja i naučio istraživati stvarnost na druge, neobičnije načine. Sinestezijsko iskustvo pojavljuje se kao novo, neobično i oslobađajuće iskustvo svijeta.

  Sve to pokazuje da predstava, u režiji Christiana Jean-Michela Jalžečića, ima jasnu etičku i idejnu liniju. Problem je što je njezin način izlaganja previše retoričan (autori kazališne adaptacije teksta su Damir Miloš i dramaturginja Dorotea Šušak). Ritam predstave je graničan, a dramski govor često graniči s predavanjem, što postaje osobito naporno u registru koji se čini namijenjen prije svega najmlađoj, predškolskoj publici. Umjesto da kazališne slike i odnosi nose značenje, predstava to značenje vrlo često dodatno objašnjava, pa ono što je već jasno postaje višestruko verbalizirano i zamorno. Takva potreba za tumačenjem oslabljuje izvedbenu napetost i stvara dojam da predstava zapravo ne vjeruje u moć zamišljanja kod vlastite publike.

  Šteta je i to što, unatoč agilnim mladim glumcima (uz Mateja Đurđevića i Petra Atanasoskog tu su Vini Jurčić i Dunja Fajdić te akrobati iz Triko Cirkus Teatra), nema više konkretne fizičke nadopune koja bi otvorila slobodniji, zaigraniji kontrast sumornoj retoričkoj dimenziji cjeline. Budući da je riječ o cirkusu, a i o priči koja tematizira imaginaciju, bilo bi prirodno očekivati snažniji fizički sloj, s više rizika u igri i više kontrapunkta između veselog i ozbiljnog. Za kraj gledamo pravu cirkusku točku, no i ona je iz nekog razloga prožeta ukočenom ozbiljnošću. Umjesto rasterećenja, završnica ostaje pod istim teškim verbalnim teretom objašnjavanja.

  Pretjerano razvedena, završna dijegeza ostvaruje slabašan efekt. Jasnoj i direktnoj poanti ovakva egzekucija uopće nije potrebna. Štoviše, takav izbor za kraj istu poantu destabilizira, sugerirajući da sama formulacija možda nije dovoljno jasna pa je treba dodatno razjašnjavati. Upravo ondje gdje kazalište počne previše objašnjavati ono što je već pokazalo, počinje i slabiti njegov učinak. Dakako, ova kritika ima na umu važnost dijegetske dimenzije kao inkluzivne. Međutim, baš zbog toga što predstava pretendira na inkluzivnost, čini se da je nedovoljno istraživala i produbljivala audio-vizualne dimenzije koje nadilaze običnu dijegezu, a koje bi aktivirale osjetilnu spoznaju kazališta na različite načine dok istovremeno iznose retoričku poantu.

  

  Bijeli klaun djeluje kao dobronamjerna predstava koja ozbiljno shvaća temu inkluzije i različitosti, odnosno njihovu psiho-socijalnu problematiku. Njezin veliki doprinos jest u tome što iz perspektive djeteta koje ne vidi boje gradi i scenski prostor i etički horizont izvedbe. No, između te vrijedne namjere i njezina kazališnog učinka postoji procjep. Predstava ima jasnu poruku, nekoliko vizualno i konceptualno dobrih rješenja te važno inkluzivno uporište, ali bi bila puno snažnija kada bi uz izlaganje priče naracijom, malo više vjerovala igri slike, tijela, ritma i ostalim, verbalnim i neverbalnim dimenzijama zvuka. Tada bi i njezina poruka o hrabrosti, usamljenosti, prihvaćanju i savladavanju vlastitih ograničenja te subjektivnom spoznavanju svijeta do različite publike došla mnogo neposrednije.

  © Marta Brkljačić, KAZALIŠTE.hr, 17. svibnja 2026.

Piše: