Skica hit-predstave

Kazalište Trešnja: Marijana Fumić, Mitomanija, u početku bijaše mit, red. Dora Ruždjak Podolski

• 

  Mitomanija, u početku bijaše mit zamišljena je kao susret grčke mitologije i jezika današnjice, kao predstava koja mladima približava univerzalne osjećaje ambicije, slabosti, straha i moći. Koncept je praktički samonoseći: grčki bogovi i junaci već su po sebi uopćeni koncepti, otvoreni žanrovskom poigravanju, a njihova je hijerarhija lako prevodiva u suvremeni obiteljski i društveni kontekst. Predstava se poigrava i prevodi, ali ipak samo djelomično. Od geneze bogova do njihova kraja provlači se ideja približavanja Olimpa običnome, ljudskom svijetu, no provedba ostaje neujednačena i često tek načelna.

  Mitomanija je zamišljena kao razigrano muzičko kazalište u kojem glumci postaju ne samo pjevači, nego i svirači (klavijature, gitara, bas-gitara, bubnjevi, klarinet, itd). Taj „božanski jam-session“ ujedno je i najsažetiji opis njezina formata. Dominantni disco-funk senzibilitet prisutan je i u kostimima i u scenografskom ugođaju, gdje je scena oblikovana kao (underground) klub. Olimp postaje mjesto izlaska, a niz duhovitih detalja, poput Dioniza koji svira kao u piano-baru, pokazuje da je predstava najživlja onda kada vjeruje vlastitoj ideji i kad mit prestane biti školsko gradivo, a značenje riječi postane prostor igre.

  U tim trenucima Mitomanija doista sugerira ono što želi biti – duhovita, aktualna i provokativna interpretacija u kojoj je Pandora prototip umjetne inteligencije, a Najade influenserski stereotip, dok u junaštvima prepoznajemo sklonosti pohlepi i kontroli, kao i retoriku koja problematizira zlo što navodno dolazi izvana, a gotovo je uvijek produkt sebičnosti. Mitomanija je svojevrsna egomanija.

  

  Rječnički gledano, definicija pojma „mitomanija“ grana se u dva smjera. Jedan označava bolesnu sklonost izmišljanju i pretjerivanju u opisu različitih događaja, dok se drugi odnosi na sklonost mitskom načinu razmišljanja i tumačenja događaja. Problem nastaje ondje gdje bi ta konceptualna dosjetka, koja ne može ne kritizirati društvo, trebala prerasti u precizno vođenu scensku dinamiku. Iako su glumački glasovi uglavnom na mjestu, izvedbi nedostaje artikulacije, osobito jasnije pjevačke dikcije i oštrine konsonanata, ali još više nedostaje, kao što je to zabrinjavajuće često u Trešnjinom ansamblu, uvjerenja u ono što se radi. Trešnjine predstave iz nekog razloga uporno ponavljaju šablonu: poticajan materijal, nazire se ideja, ali ne postoji igra. Umjesto da se odnos prema materijalu gradi i razvija, glumci često izvode nešto što bi se najbanalnije moglo opisati kao glumljenje glume, pa predstava proizvodi dojam sklepanosti, jer izostaje najvažniji autor predstave – glumac.

  Zapinjanje u mrtvoj zoni između procesa i artikuliranih glumačkih izbora kronična je bolest kazališta Trešnja. Mitski autoironična misao da „nema ništa dosadnije nego gledati umjetnika kako stvara“ kao da se primjenjuje doslovno, jer publika valjda treba biti počašćena što gleda materijal koji traži vlastito uvjerenje kroz školski intonirane glumačke vježbe. To nije problem samog koncepta nego režijskog i izvedbenog stupnja razrade. Ako su glumci ovdje u potpunosti prepušteni sebi, očito u toj prepuštenosti mahom ne pronalaze scensku prisutnost koja ne imitira unaprijed zadanu predodžbu o tome kako bi gluma trebala izgledati.

  Šteta je tim veća što grčka mitologija kao predložak nudi širok emocionalni i žanrovski spektar. U njoj ima mjesta za komediju, ozbiljnost, ironiju, melodramu, tragediju, mjuzikl, grotesku, klaunerije, pa i probijanje četvrtog zida do mile volje. Predstava tu slobodu ovlaš koristi, jedva tematizirajući vlastita sredstva kojima se navodno poigrava kao i idejom mita. Primjerice, bogovi koji po definiciji mogu govoriti ljudima odozgo, izvana i izravno, mogli bi vrlo lako preispitivati interakcije s publikom; takva bi otvorenost bila i logična i kazališno plodna. Umjesto toga, niz prizora ostaje zatvoren u vlastitu shemu, a potencijal za neposredni kontakt ostaje uglavnom neiskorišten.

  

  Najjasnije se to vidi u prizorima koji na razini materijala već sadrže upisanu napetost. Arijadna, Tezej i Minotaur primjer su gotovo idealne situacije za emocionalno nijansirano upravljanje emocionalnim tonovima, za pomicanje prizora od prijetnje prema zavodljivosti, od heroizma prema tjeskobi, od mita prema sasvim ljudskoj drami. U praksi se to ne događa. Predlošci ostaju predlošci, a raspon mogućnosti ne postaje i izvedbena činjenica jer se sve tretira kao shema, bez istraživanja granica tog omeđenog prostora. Mitomanija tako niže prizore s puno potencijala, ali na tome ostaje.

  No, nije sve tako crno za ansambl, koji ipak u ovoj predstavi nalazi neke energetski uporišne točke. To su prije svega Radovan Ruždjak i Daria Knez Rukavina kao Zeus i Hera, koji su očito pronašli zajednički jezik suigre. Prati ih Vanda Vujanić Šušnjar kao Geja, a uz povremene trzajeve života ostalih poput Luke Bulovića kao Hefesta, do izražaja dolazi Dubravka Lelas, koja djeluje sigurno i prisutno, a Tomislav Dunđer kao Apolon/Heraklo donosi jednu od konkretnijih izvedbenih dionica. Te naznake života pokazuju da ova predstava, koja okuplja veliki ansambl i pred njega postavlja ozbiljne zahtjeve muziciranja i igranja višestrukih uloga, može biti puno stabilnija, povezanija i preciznija nego što jest.

  Vizualno je predstava općenito smislena, a mjestimice i izvrsno dovitljiva. Ugođaj kluba, kostimografski signal disco-funka (Ana Fucijaš) i pojedina scenografska rješenja (Stefano Katunar) pogađaju ton suvremenoga mitološkog kabareta. Ipak, brojna bi rješenja mogla biti interaktivnija, pa time i logičnija i razigranija. Budući da je riječ o predstavi koja želi slaviti organski ljudski izraz i izvođačku vještinu, bilo bi prirodno da i njezin scenski mehanizam bude otvoreniji, protočniji i življi. Bend u sastavu Matija Antolić (koji je ujedno i autor instrumentalne glazbe, dok je autor songova i tekstopisac Stanislav Kovačić), Radovan Ruždjak, Tvrtko Jurić, Dubravka Lelas, Kruno Bakota, Tomislav Dunđer i Matija Čigir dobra je najava prakse kakva Trešnjinom ansamblu očito nije nezamisliva prepreka i stoga djeluje vrlo organski, što bend čini nenametljivim, ali vitalnim elementom u predstavi.

  

  Mitomanija je, dakle, predstava s jasnom namjerom, dobrim početnim konceptom i nizom situacija koje obećavaju mnogo više nego što u praksi pružaju. Uspijeva zbog formata: zbog glumačkog benda, ideje Olimpa kao kluba, mini-mjuzikla i prilagodljivosti mita suvremenosti. Posrće, pak, zbog kroničnog manjka preciznosti, scenske živosti i razrađene izvedbene logike. Tu nemoć dodatno razotkriva završni song, inzistirajući na finalnoj glazbenoj točki bez potrebne snage. Umjesto da svečano zaokruži cjelinu, on je podsjetnik da predstava ne uspijeva do kraja kapitalizirati vlastite dobre ideje.

  © Marta Brkljačić, KAZALIŠTE.hr, 15. svibnja 2026.

Piše: