Raspršeni gegovi i propuštene prilike

Kazalište Moruzgva: Tristan Petitgirard, Prekid preko veze, red. Krešimir Dolenčić, gostovanje u Kulturnom centru u Osijeku

• 

  Predstava Prekid preko veze ispunila je 27. travnja 2026. dvoranu Kulturnog centra u Osijeku. Uloge u komadu koji je u francuskom izvorniku kao Rupture à domicile napisao Tristan Petitgirard (a na hrvatski ga prevela Ivana Ursula Burger), redatelj Krešimir Dolenčić dodijelio je Filipu Deteliću, Petri Kurteli i Matiji Šakoronji. Kako najavljuju producenti iz Kazališta Moruzgva, glumačka je to postava u kojoj su svi redom dobitnici prestižne Nagrade hrvatskog glumišta.

  Iako gotovo svaka predstava, bez obzira na konačan dojam, ima barem nešto vrijedno pozornosti, postoje i one koje se ne podudaraju s onim što osobno tražimo i nakon godina posvećenoga pohođenja kazališnih i inih dvorana vrjednujemo. Katkad je riječ o tekstu, katkad o redateljskom pristupu, glumačkoj estetici ili ukupnoj poetici, a ponekad se sve spoji u dojam koji nikako ne korespondira s našim osobnim kazališnim senzibilitetom. Prekid preko veze za mene je upravo to: predstava koja se po mnogočemu razlikuje od onoga što preferiram i očekujem na sceni.

  Scenograf Kristijan Popović reducirao je scenu na pomalo artificijelan prostor susreta i, u ovom slučaju, sukoba među likovima. Nad plavim tepihom i crvenim stolnjakom prekriven, u sredini je okrugao stol i tri stolca. Tu je i crveni telefon kao rekvizit komunikacije i onoga oko čega Petitgirard plete priču – prekida. Pomalo kabaretski sve izgleda zbog narančastog zida na kojem visi jedna minijaturna umjetnička slika, za radnju bitna. Točka na i glazbena je kutija iz koje se pjesma (ne) čuje na zahtjev, pa nije pasivna kulisa, nego aktivno diktira atmosferu predstave. Glazbu u predstavi potpisuje Sandro Petrić, no bila je ne više od sporadičnoga pratećeg elementa i bez konkretnijega dramaturškog ili atmosferičnog značaja.

  Kostimografska rješenja jasno podržavaju karakterizaciju likova. Profesionalni „rezač emocija”, kako Erika Majera (čiji je poslovni pseudonim Marko de la Porte) naziva redatelj Dolenčić, a kojega tumači Filip Detelić – odjeven je ležerno, kao moderan, samouvjeren muškarac, podjednako poslovno ozbiljan i nonšalantan: traperice, crna majica kratkih rukava, plavi sako i crne cipele (ili u nekoj varijanti narančasta košulja bez kravate, uz narančaste čarape i vezice na cipelama ili narančasti sako i crna košulja). Tipičan agent koji profesionalno posreduje u prekidima veza.

  

  Kostimografkinja Marta Dolenčić identitet je Đurđi, u interpretaciji Petre Kurtele, naglasila kosom skupljenom u visoki rep, crnim štiklama i svilenim ogrtačem cvjetnoga uzorka, ispod kojega je tamnocrvena plišana minica i biserna narukvica. Koja god inačica bila, uvijek je mješavina deklarativne ženstvene elegancije i dramatike. Kostimom pokušava sugerirati svoju sofisticiranost, čak i glamur, suprotnost čega je njeno ime, koje asocira na nešto prizemljenije, svakodnevnije, pomalo karikirano. Đurđa želi biti doživljena kao dramatična i zavodljiva, ali joj identitet (i izvedba) stalno klize u banalnost i prenaglašenost. Srž je pukotina između projekcije i stvarnosti, onoga što pokazuje i onoga što jest.

  Vinko, kojega igra Matija Šakoronja, kostimografski je Markova preslika, uz ciljani raskorak – npr. bijela umjesto crne majice i upečatljive narančaste pertle. (Ponekad nosi svijetloplavu košulju i kravatu.) Ta vizualna sličnost odaje povezanost i pripadanje sličnom profesionalnom i društvenom miljeu, a razlike u detaljima upućuju na karakterne razlike i/ili različite pozicije u kojima su u ovom trokutu, rivalstvo, pa čak i antipode.

  Predstava je najavljena kao „postromantična urnebesna komedija – prati priču o specijaliziranoj agenciji koja za svoje klijente preuzima neugodne razgovore o prekidu veze, pretvarajući ih u niz humorističnih situacija, iznenađenja i nesporazuma”. Sam tekstopisac kaže: „(...) u ovo užurbano doba, posebice u velikim gradovima gdje je vrijeme od suštinske važnosti, pojavili su se novi načini pronalaženja partnera. Što se više susrećemo… Također je i više prekida. I, iako neki sada znaju kako zavesti u sedam minuta, još uvijek je teško reći: Gotovo je!”. A i redatelj ističe da je „…tekst – baš jako francuski. Izašao iz torbe Molierea ili Feydaua, izlegao se iz vodvilja i cabareta... otvoren za improvizaciju”. Možda je moglo i trebalo biti tako...

  Uvodne minute pršte energijom i ritmom koji sugeriraju da slijedi zanimljiv i dinamičan nastavak. Zbog toga razigranog početka koji obećava, i uzevši u obzir naslov komada, vjerujem da nisam bila jedina u publici koja je očekivala da će dobiti uvid u svakodnevicu neobične profesije egzekutora prekida veza i brakova. Takav je koncept mogao ponuditi komične i društveno pronicljive, partnerski škakljive situacije. Mogao! Ili barem posljedično, kao što kaže poslovica: „Tko se mača lača, od mača i pogiba“ (Qui gladio ferit, gladio perit).

  No nakon tih nekoliko uvodnih minuta, umjesto da se pokrene i zakotrlja, priča se počne rasplinjavati i gubiti ne samo jasnu, nego bilo kakvu poveznicu s onim što je početak naznačio. Uz urušavanje strukture, očito je i konceptualno i estetsko potonuće, a izvedba se počinje oslanjati na epizodne dosjetke i improvizacijske digresije kojih je previše i rijetko odu dalje od početne dosjetke.

  Sve češće loptica se vraćala publici i uključivala dvoje-troje istih pojedinaca. To je prokušan kazališni ziher kod kojega reakcija varira od prvotne nelagode, spontanosti, i nepredvidljivosti do smijeha, ali ne izostaje. Za tim su posegnuli toliko puta da je djelovalo kao zamjena za nešto sadržajnije.

  Obraćanje publici u drugom licu jednine (bez obzira na dob), vulgarnost, prečesto psovanje, nisu ništa drugo nego sredstvo za postizanje brzog i trenutačnog efekta. Teško da to može pridonijeti kvaliteti kazališnoga izraza, osobito u prostoru koji okuplja publiku različitih generacija, senzibiliteta i očekivanja. Ipak, sigurna sam da je predstava u početnom konceptu imala slojevitiji, zabavniji i promišljeniji potencijal, ali zbog skretanja u nepovezane epizode i gegove ostao je tek propuštena prilika.

  Unatoč tomu, ansambl povremeno drži energiju izvedbe, iako ne podjednako uvjerljivo ni u svim segmentima. Detelić je nešto sigurniji i prirodniji, najviše u improvizaciji i izravnoj komunikaciji s publikom. Marko de la Porte a.k.a. Erik Majer, samodopadan je i ironičan lik koji zabavlja ponajprije samoga Detelića. Sličan glumački registar on i Matija Šakoronja već su razvijali u ranijim projektima.

  Smijati se vlastitim dosjetkama i međusobnim pošalicama nije pretjerano atraktivno, iako publika na takve trenutke uglavnom reagira onako kako izvođači žele. Takva samodostatnost više je televizijska manira, nego kazališno poticajan čin. Nije krȋmen kada glumca spontano ponese vlastita scena ili nasmije partnerova reakcija – takvi se trenutci događaju i u mnogo ozbiljnijim i zahtjevnijim i ne samo izvedbenim okolnostima, no razlika je kad su oni rijetka i prirodna posljedica scenske živosti od onog kada počnu djelovati kao gotovo očekivan i unaprijed ugrađen obrazac izvedbe.

  Glumačka estetika Petre Kurtele teško se uklapala u ritam i stil kolega glumaca. Neuvjerljiva je bila čak i u scenama bijesa, lupanja šakom o stol ili verbalnim sukobima. I tada je izvedba blijeda, a gestikulacija neprirodna i mehanička. Dok je kod Đurđe problem manjak uvjerljivosti i scenske preciznosti, kod muških se likova humor najviše oslanja na posve drukčije načelo: Vinko je stereotipno naivan i skromnih intelektualnih kapaciteta, a Marko mu se neprestance ruga zbog neznanja, pogrešnog izgovora, stranih jezika, gramatičkih i pravopisnih pogrešaka te manjkave opće kulture. Ponavljanje istih dosjetki, poput Crvenkap(av)ice – izazove reakciju, ali brzo gubi učinak. Nije komično ako je iscrpljujuće i bez razvoja ili nadogradnje.

  

  Sličan problem imaju i scene koje humor grade na krajnje neukusnim temama. Uvjerljivo najodbojnija je prepričavanje pada Erikove majke s 10. kata. Prvi put je – kakva šteta! – preživjela. Prizor se pretvorio u bizarno natjecanje, a Vinko je pobijedio jer je njegova pala s višeg kata! Posegnuli su i za dosjetkama na račun nacionalnih kazališta, Krleže i sl., no i to zaglavi na razini usputne pošalice.

  Dinamici nimalo nije komplimentirala razvučena i dramaturški suvišna epizoda u kojoj se Marko i Vinko provociraju, sjedeći za stolom kao u nekoj opskurnoj kavani. Trajanje od dva sata bez pauze bilo je nauštrb ritma, a najveći se dio činio kao kupovanje minuta ponavljanjem obrazaca. Bilo je teško uhvatiti uzročno-posljedičnu povezanost naslova, početne premise i onoga što se odvijalo na pozornici, osim što su pokušavali održati pozornost publike pod svaku cijenu.

  Unatoč ponekim duhovitim trenutcima i energiji glumačkoga ansambla, Prekid preko veze prilično je daleko od onoga što smatram dramaturški zaokruženim, estetski usklađenim i glumački uvjerljivim teatrom. Svaki je kazališni doživljaj u konačnici duboko osoban, pa tako i ovaj. Laž bi bila reći da publika tijekom izvedbe nije reagirala smijehom i prihvaćala ponuđeni tip humora i komunikacije, što pokazuje da predstava nesumnjivo pronalazi svoj put do većeg dijela njih.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 11. svibnja 2026.

Piše: