Glazbeni obred radikalnoga nihilizma

36. Marulićevi dani, 20. – 30. travnja 2026., De Facto Theatre Company, Teatar &TD: Kamov, potres, autorski projekt Darija Harjačeka

• 

  U sklopu Festivala hrvatske drame (36. Marulićevih dana) u splitskom Gradskom kazalištu mladih izvedena je 27. travnja predstava Kamov, potres u koprodukciji dvaju kazališta: De Facto Theatre Company i Teatra &TD. Dario Harjaček, kao autor adaptacije i redatelj, uhvatio se ukoštac praktički s nemogućim: oživjeti, naime, šest novela Janka Polića Kamova iz njegove Knjige lakrdija u obliku glazbeno-scenskog performansa skupine Cefas & The Gipsy, koja koncertno predstavlja svoj album Kamov, potres, inspiriran Kamovljevom modernističkom prozom.

  Duh najradikalnijega hrvatskog avangardista, bliska ranoj fazi talijanskog futurizma, na scenu iznosi četvero glumaca, odlučnih u namjeri suočavanja publike s estetikom šoka, odnosno sa svim onim što određuje najelitniji avangardizam: psovkom, veličanjem tjelesnosti, ismijavanjem tradicije i esteticizma i najvažnijim zahtjevom – radikalnim nihilizmom. Zgađen egzistencijom, a blizak filozofiji Pirandella i Nietzschea, Kamov u svim svojim djelima (naročito dramama) nudi sliku toksične stvarnosti. Pod krvlju ispisanom parolom: „Obitelj je reakcija na bordel“, pronoseći plakat Cirkus Katastrofa, angažirana četvorica iznose otužnu istinu o društvu koje tone jer se i obitelji urušavaju gušenjem pojedin(a)ca nametnutim konzervativnim okvirima. Propovjednici ruševnoga kršćanstva na scenu stupaju kao lutke koje oživljavaju jer se spremaju nešto važno reći onima kojima „sjede na ušima i drže povez preko očiju“. Četiri pojave povezuje jedan pojam: anarhistični bunt, što je kostimografski dosljedno podcrtano, a novovalnim, post-punk, noise i industrial zvukom sugestivno oživotvoreno.

  

  Harjaček je kreativno posegnuo za nekim elementima commedie dell' arte, koja je nezamisliva bez tipiziranih maski, trenutaka improvizacije, akrobacija, šala i dosjetki, te ih vješto spojio s gustom, gotovo neprohodnom mizanscenom koja sva vrvi od detalja. Neki su ipak najuočljiviji jer supostoje na sceni kao idejni kontrapunkt. Nemoguće je ne zamijetiti reprodukcije starih slika s likovima svetaca ili primjerke klasičnoga mimetičkog slikarstva u jednome kutu, a u drugome svakodnevne uporabne predmete (plinska boca, ambalaža masažera) uzvišene na razinu umjetničkih instalacija. Mrtvački ples Vincenta iz Kastva, pa onda i istaknuta tetovaža smrti na prsištu Nikole Nedića, snažno apostrofira kulturu sveopćega umiranja u društvu, iza kojeg ostaje veliko NIŠTA, ispražnjeni sadržaj okužene svakodnevice kakvom je Kamov doživljava i ostavlja u svojemu pisanome nasljeđu. A nema umjetnosti bez posljedica. Iza svake ostaju kolektivni rituali, baratanj, znakovljem, pa i klišeji.

  Harjaček i glazbeno i scenskim simbolima izvlači upravo tu Kamovljevu podvojenost na relaciji priroda – kultura, dajući, dakako, prednost prirodi koju poima kao vraćanje iskonskoj, izvornoj, instinktivnoj, gotovo starobiblijskoj  koncepciji života. Ne slučajno, svojemu imenu i prezimenu stoga i dodaje nadimak Kamov. Modeli stvaranja (u svim vrstama umjetnosti) trebaju biti oslobođeni od norme represije: „obucimo novo odijelo“ postaje najvažnijom idejnom premisom čovjekova i umjetnikova djelovanja. Scenom snažno odjekuju ne manifestne parole nego novi sadržaji: ekstravagancija, originalnost. A u ruhu ekscentrika djeluju svi umjetnici na sceni: Dean Krivačić kao transvestit, Nikola Nedić kao buntovnik koji traži svoje pravo JA, neurastenično autodestruktivna akrobatkinja Laura Čerina, i apsolutno afirmirana u novom anarhističnom (punk) svjetonazoru Jelena Miholjević. Oni slave subkulturu i mizantropizam jer je nužna pojava „novoga čovjeka“. No, ispod sloja „sve rita u mojemu mozgu“, otkriva se i onaj skriveni, introspektivni, naglašeno osjećajni Kamov.

  

  Od šest umjetničkih interpretacija Kamovljevih najpoznatijih novela-lakrdija, u predstavi su posebno odjeknule četiri: Katastrofa, Brada, Potres i Žalost. Katastrofu iznose svi kolektivno kao fantazmagorično stanje ravno snu. Ta autorova novela tematizira autobiografsku činjenicu (željezničku nesreću) koju opisuje nadrealistički groteskno: „... najradije spominjem kako je na mene najdublji dojam ostavio onaj starac što je ostao na mjestu mrtav s lulom u ustima.“ Nikola Nedić oživljava Kamovljevu Bradu koja na scenu dovodi psihički nestabilna pojedinca, nemoćna u nakani da svoje JA dovede u ravnotežu sa samim sobom i s okolinom („Sav je moj cinizam i ideja ličnoga izraza bio u mojoj bradi...“).

  Novela Potres, doslovno je i u prenesenom značenju, prodrmala sve aktante na sceni, ostavljajući iza sebe (zvukovno izvanredno dočarano) razarajući osjećaj straha i nemoći pred budućnošću. Novela Žalost, osobni je, suptilno iščitan Kamovljev tekst – o tom pečatu obiteljske tuge, tj. sestrinoj smrti, Jelena Miholjević suživljeno gradi most između pisca i publike, dok glazbena kulisa od distorzična početna zvuka i psihodelična u središnjem dijelu predstave, konačno poprima katarzično-elegičnu notu: „Bojim se samoće. Kad je se ne bojim, onda me je stid.“ U jednoj točki, sve silnice koje su prštale scenom, vraćaju se na sam početak. U Kamovljev mrak autodestrukcije i izokrenute slike svijeta koja, paradoksalno, jedina osigurava neku vrstu duhovnoga oslobođenja.

  

  Dario Harjaček uspio je ovim glazbeno-scenskim performansom, lišenom dramatizacijskih postupaka Kamovljeve proze, oživjeti autorov duh koji je gorljivo stremio revidiranju cjelokupnoga sustava društvenih vrijednosti.

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 3. svibnja 2026.

  Autor adaptacije i redatelj: Dario Harjaček
  Skladatelj: Damir Šimunović
  Kostimografkinja: Ana Mikulić
  Dizajner svjetla: Tomislav Maglečić

  Igraju: Jelena Miholjević, Nikola Nedić, Laura Čerina, Dean Krivačić

Piše: