Anatomija zlostavljačkih obrazaca i moći

36. Marulićevi dani, 20. – 30. travnja 2026., Zagrabačko kazalište mladih i Litavsko nacionalno dramsko kazalište iz Vilniusa: Tena Štivičić, Acid / Kiselina, red. Antanas Obcarskas

• 

  U sklopu 36. Marulićevih dana, 23. travnja u HNK-u Split izvedena je predstava Acid / Kiselina, u režiji Antanasa Obcarskasa, nastala u koprodukciji ZKM-a s Litavskim nacionalnim dramskim kazalištem iz Vilniusa, na temelju dramskoga teksta Tene Štivičić, jedne od najistaknutijih suvremenih hrvatskih autorica s međunarodnim ugledom. Naslov njezine drame otkriva inspiraciju stvarnim događajem koji se zbio 2013. godine: umjetničkom ravnatelju Teatra Boljšoj, Sergeju Filinu, 21. siječnja, ispred njegove kuće u Moskvi unajmljeni napadač izlio je opasnu kiselinu po licu nanijevši proslavljenome ruskom baletanu opekline trećeg stupnja s trajnom ozljedom oka. No stvarni je događaj Teni Štivičić bio tek polazištem da rafiniranim dramskim jezikom progovori o izazovnoj svakodnevici baletnih umjetnika, napose o odnosu koreografa i plesača, spolnim razlikama i društveno uvjetovanim obrascima ponašanja zamijećenima i u toj umjetničkoj branši.

  Uz preciznu i skladnu dramaturgiju Karle Leko, koju obilježava ritmično i uravnoteženo oblikovanje dijaloga, monoloških dionica i plesnih sekvenci na sceni, redatelj Obcarskas, vješto se poigravši i sugestivnim videoprojekcijama u službi aktualiziranja zbilje, kreativno je zaokružio priču o anonimnom prokazivanju slavnoga koreografa Gabrijela u trenutku snimanja dokumentarnog filma povodom 30. obljetnice djelovanja baletne kompanije koju vodi u sinergiji sa suprugom Sonjom, bivšom baletnom plesačicom. Nenametljivom scenografijom, koja uprizoruje tri ključna segmenta dramskoga prostora: baletni studio, upravu kompanije i dnevni boravak uspješnoga bračnog para, pred gledateljima se otvara svijet umjetničke svakodnevice, ispunjene mukotrpnim radom plesača, njihovim zalaganjem da postignu savršenstvo i Gabrijelovom pedagoškom ustrajnošću, ali i nervozom i učestalim seksističkim komentarima koje, pod krinkom dobrohotne šale, upućuje ženskom dijelu ansambla.

  Međutim, dramaturgija teksta Acid / Kiselina ne počiva na strogoj podjeli protagonista i antagonista; filozofičnom je režijskom potkom zbilja međuljudskih odnosa u jednoj umjetničkoj organizaciji podvrgnuta višestrukom motrištu i problematizaciji, shodno temeljnom zakonu čovjekova djelovanja kako u obitelji, tako i u društvu, koje je dakako vođeno odgovornošću, prvenstveno prema samome sebi, a onda i prema drugim jedinkama iz okruženja. Prelaženje tuđih granica, tj. ranjavanje prostora tuđe slobode postaje tematskim središtem predstave koja propituje mehanizme nastanka svjesnih ili nesvjesnih zlostavljačkih obrazaca, vrlo toksičnih zbog pojave različitih oblika štokholmskoga sindroma.

  Umjetnička organizacija prikazuje se miljeom u kojem je, kao i u ostalim društvenim kružocima, moguća pojava vertikalnoga i horizontalnoga mobinga. Frano Mašković autentično utjelovljuje, iako uz nedostatak sonornije dikcije, koreografa u zrelim godinama, narcisoidno-kapriciozna ponašanja, lišena emocionalne inteligencije, sva usmjerena stvaranju vrhunaravnih plesnih koraka. Nepomućena ležernost njegove uhodane svakodnevice ipak biva narušena pojavom glasina da maltretira svoje plesače. Potraga za „multidenuncijatorom“, koji ugrožava egzistenciju bračnoga para i cijele kompanije, element je koji dramski zaplet čini kompleksnijim i još intrigantnijim.

  No od presudna je značaja i motiv koji izlazi iz dramskog diskursa u zbilju, a riječ je o suicidu mladića Krištofa, nekadašnjega člana plesnog ansambla, čija se nesretna sudbina u kuloarima dovodi u svezu s bossingom na radnome mjestu. I dok se u baletnome studiju na sceni ne događa ništa naoko spektakularno, probe za premijeru teku uobičajeno, nitko se ne opire Gabrijelovoj autoritarnoj baletnoj pedagogiji, svjedočenja Lucije, Adrijana i supruge Sonje, pak, u videoisječcima dokumentarna karaktera razotkrivaju lice i naličje baletnoga uspona pod Gabrijelovom paskom. Takva režija, utemeljena na kontrastima i različitim perspektivama uloga, interaktivno i snažno uvlači gledatelja u koloplet suptilnih mreža ljudskih interakcija,  osvješćujući mu sve zamke koje mogu stajati na putu spoznajna promišljanja o tome gdje počinje zlostavljanje na radnome mjestu, kako ga dokazati i može li se iskorijeniti.

  

  Nataša Dangubić sugestivno je iznijela ulogu supruge koja je sve podredila Gabrijelovu snu o vrhunskoj umjetnosti dok jednoga dana ne odluči „novinarima pustiti priču“. Utjelovljuje složen karakter zanemarene žene, relativno rano umirovljene umjetnice, uvijek u Gabrijelovoj sjeni, izdajice braka koji je bio sve samo ne duhovno zajedništvo. Opterećena i muževim biseksualnim karakterom, nerealiziranim majčinstvom, izrasta u osvetnicu koja „na kraju balade“ preuzima kormilo umjetničkog ravnatelja u trenutku kad je Gabrijelu sve iskliznulo iz ruku: i premijera koja je odgođena i sponzorstvo koje se povuklo zbog afere. Situacija „broda koji tone“ zorno je oblikovana dubokim i sočnim dijalozima između supružnika, a posebno između Gabrijela i prijatelja, homoseksualca Adriana, čiji emocionalno i zaštitnički obojen karakter uvjerljivo, s dozom potrebna humora na scenu donosi Filip Nola.

  Znalački pogođena kostimografija Marte Žegure plastično podcrtava sve dramske uloge, naročito nonšalantno držanje neurastenična koreografa i brižna mu intimnog prijatelja (tko je koga uhvatio u mrežu, pitanje je koje se ne rješava, ali se nameće). Ema Bates utjelovljuje najiskreniji „glas savjesti“: baletna umjetnica Lucija, čije ime funkcionira i simbolički kao rasvjetljenje, svjedoči o interakciji sa svojim pedagogom, ponajviše o primamljivom osjećaju žrtvovanja za visoku umjetnost, što u praksi označava guranje pod tepih svih onih konverzacijskih začkoljica i psiholoških okidača, no još gorljivije progovara i o osobnom buđenju te početku zdrava sebeljublja („sada mislim drugačije“). Međutim, pojavljivanje Lucijina dramskog lika kudikamo bolje odzvanja u kadru negoli na mizansceni.

  

  Aleksandar Čavlek i Miloš Isailović najdulju su plesnu sekvencu s estetiziranim osvjetljenjem kreirali da suptilno upotpuni, u ulozi intermeca, nelagodu dramske situacije (jer konačna raspleta ni nema) u kojoj je izbjegnuto razapinjanje kriv(a)ca, ali su ogoljeni svi (auto)destruktivni obrasci ponašanja dramskih osoba. I dok sam Gabrijel simboličnom gestom skida sa sebe crnu dolčevitu, prepoznatljiv dio odjeće među umjetnicima, kao znak ogoljenja i prihvaćanja kraja jedne karijere osramoćena genija, asistent kompanije, rasterećen njegovim odlaskom, vidno izmijenjena govora tijela, mirno podiže telefonsku slušalicu kako bi poziv usmjerio novome umjetničkom ravnatelju kompanije. Časnom ili častohlepnom – esencijalno je pitanje ove predstave, koja lako komunicira sa stvarnošću zalazeći očekivano u filozofsko-psihološke aporije, jer je u temeljnim prijevojima inteligentno ispisana dramskog teksta Tene Štivičić svugdje prisutna idejna krilatica, poznata mnogima u latinskome obliku kao ugradbena vrijednost svih demokratskih društava: Audiatur et altera pars!

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 28. travnja 2026.

  Autorica: Tena Štivičić
  Režija: Antanas Obcarskas
  Dramaturgija: Karla Leko
  Koreograf: Miloš Isailović
  Scenografkinja: Barbora Šulniute
  Kostimografkinja: Marta Žegura
  Glazba: Damir Šimunović
  Fotograf: Marko Ecegović
  Grafički dizajn: Antonio Dolić
  Oblikovateljica videa: Judita Gamulin
  Oblikovatelj rasvjete: Aleksandar Čavlek

  Igraju: Frano Mašković, Nataša Dangubić, Ema Bates, Filip Nola, Adrian Pezdirc, Nikolina Prkačin, Mateo Videk, Luna Lilek, Dorotea Domović, Gabrijela Kambić Kovačić

   

Piše: