Zaboravljena čuvarica zagrebačke kazališne povijesti

Antonija Kassowitz-Cvijić, Iza starog zastora, priredio Hrvoje Ivanković, Hrvatski centar ITI, 2025.

• Kazalište je živ organizam i kao takvo nije samo umjetničko ogledalo dramske literature, nego i prostor u kojem se zrcali svakodnevica pojedinoga razdoblja. U tom smislu ono funkcionira i kao specifičan medij pamćenja, u kojem se ne pohranjuju samo estetske vrijednosti, nego i društveni odnosi, navike, hijerarhije i emocionalni horizonti jednoga vremena. Istraživanje kazališne povijesti zato ne obuhvaća samo etablirane činjenice, nego i mnoge naoko nevažne sitnice koje nam pomažu u razumijevanju pojedinih trenutaka u realnom vremenu. Knjiga Iza starog zastora kronika je zagrebačkoga kazališnog života u dugogodišnjem rasponu od nekoliko desetljeća i dragocjen doprinos boljem razumijevanju doba kada je kazalište bilo predmet zanosa i ushita ne samo jednoga grada, nego i cijele Hrvatske. Autorica Antonija Kassowitz-Cvijić doista je zaboravljena čuvarica zagrebačke kazališne povijesti, kako to naglašava urednik i priređivač Hrvoje Ivanković u svom uvodnom tekstu, no razlozi prešućivanja njezina rada i djelovanja mnogobrojni su i teško objašnjivi.

  Iz toga se razloga nameće i pitanje same naravi kazališne povijesti: ona se ne sastoji samo od velikih premijera, slavnih glumaca i kanonskih predstava, nego je jednako određuju rubni podaci, efemerne zgode, ljudi iza pozornice i ona svakodnevica koja se u velikim pregledima obično gubi. Zato knjiga Iza starog zastora, koju je priredio Hrvoje Ivanković, ima posebnu vrijednost. Ona ne donosi samo niz ogleda, portreta i crtica iz zagrebačke kazališne prošlosti, nego otvara pogled na kazalište kao prostor umjetnosti, rada, siromaštva, ambicije, taštine, entuzijazma i prolaznosti. U središtu je tog svijeta Antonija Kassowitz-Cvijić, iznimno uporna i osjetljiva kroničarka zagrebačkoga kazališnog života, kojoj je temeljna misija bila oživljavanje uspomena na povijest hrvatskoga glumišta. U tome je i glavna snaga ove knjige: ona ne rekonstruira samo kazališnu povijest, nego vraća glas onima koje je službena povijest često ostavljala na njezinim rubovima.

  U vrlo preglednoj i bogato dokumentiranoj uredničkoj bilješci doznajemo kako je „njezina temeljna misija bila oživljavanje uspomena na povijest zagrebačkog kazališta“, s posebnim naglaskom na predvodnike profesionalizacije hrvatskoga glumišta, prije svega Dimitrija Demetera, kao i na borce za hrvatski književni jezik na pozornici tijekom 19. stoljeća. No Antoniju Kassowitz-Cvijić ne zanimaju samo velika imena i opće poznate povijesne činjenice. Jednako je privlači i ono što ostaje izvan glavnog svjetla pozornice: ljudi iz sjene, svakodnevica kazališnoga rada i cijeli jedan mikrokozmos bez kojega kazalište ne bi moglo postojati. Zato piše ne samo o glumcima i ravnateljima, nego i o frizerima, šaptačima, krojačima, scenografima, nosačima kulisa i drugima koji se na sceni ne vide, ali bez kojih predstave nema.

  Upravo u toj širini interesa i jest jedna od velikih vrijednosti ove knjige. Uz velika i kanonska imena, poput glumačke dinastije Freudenreich, Marije Ružičke-Strozzi, Ive Raića, Andrije Fijana, Arnošta Grundta, Hinka Nučića, Adama Mandrovića i Julija Šenoe, Antonija Kassowitz-Cvijić s jednakom pažnjom portretira i manje poznate, ali nipošto manje zanimljive kazališne ličnosti. Tako čitamo o Ivani Bajza-Szlavik, o kojoj ne saznajemo samo osnovne biografske podatke, nego i vrlo konkretne okolnosti njezina rada: prvi nastup 1856. godine, a potom i ugovorne obveze prema kazalištu na Gornjem gradu, gdje se od glumice očekivalo da za osam dana nauči čak četiri, pa i velike uloge, i to za njemačke i hrvatske predstave. Već taj jedan podatak otvara čitav svijet tadašnjega kazališnog rada, njegove discipline i njegove surovosti.

  Jednako su živi i portreti drugih umjetnika. Maca Peris, pravim imenom Marija Akačić, ostaje zapamćena kao velika ljepotica koja je nastupala i u cirkusu i u putujućim družinama, a na gornjogradskoj pozornici osvajala mladošću i pojavom unatoč oskudnoj glumačkoj poduci. Josip Pepić Plemenčić prizvan je kao istaknuti član stare garde kazališta na Markovu trgu i omiljeni komičar. Šandor Sajević pojavljuje se kao glumac koji je briljirao u konverzacijskim komadima 19. stoljeća, dok je Nikola Milan Simeonović prikazan kao glumac, redatelj i pisac, dugogodišnji stup zagrebačkoga kazališta i nenadmašan tumač salonskih komedija i komičnih junaka. Tu je i Ivka Kralj-Milarov, učenica Josipa Freudenreicha, koja je u zagrebačkom kazalištu od 1871. do 1884. igrala ponajprije naivke, i to u više od stotinu uloga. Autorica pritom ne slaže samo niz biografskih bilježaka, nego pred nama doista obnavlja jedan gusti, razgranati kazališni svijet.

  U svakome od tih portreta doznajemo mnogo više od osnovnih biografskih podataka. Otvaraju se podrijetlo, obiteljske okolnosti te životni i umjetnički put pravih kazališnih zanesenjaka koji su svoje umijeće, maštu i talent u potpunosti podredili kazalištu, i to u razdobljima njegovih burnih promjena. Tu dolaze do izražaja akribičnost i posvećenost autorice, ali i njezin autentičan zanos. Ti tekstovi ne djeluju samo kao dokument o prošlosti, nego i kao omaž svima onima koji su svoj rad utkali najprije u kazalište na Gornjem gradu, a potom i u novu zgradu od 1895. godine. Ono što se iz tih napisa jasno vidi jest činjenica da je zaborav stalni pratitelj kazališta. Antonija Kassowitz-Cvijić nastoji od toga otrgnuti one za koje s razlogom smatra da su nepravedno ostavljeni na rubovima kazališne povijesti. Taj odnos prema kazališnim marginalijama jedna je od važnih karakteristika ove knjige.

  

  U tekstu naslovljenom Prvo putovanje naše Drame Antonija Kassowitz-Cvijić opisuje prvo umjetničko gostovanje 1862. godine u Banat, Zemun i Osijek, koje je organizirao odbor u kojem su, među ostalima, bili Josip Freudenreich i Adam Mandrović. Već sam početak toga putovanja otkriva koliko je tadašnji kazališni život bio daleko od svake udobnosti i institucionalne sigurnosti. Na put se krenulo 15. lipnja prema Sisku, i to omnibusima, jer se željeznička pruga još dograđivala, a cijelu su turneju glumci morali financirati sami. Iz Siska su parobrodom nastavili prema Zemunu, ali su zbog bune u Beogradu i pucnjave Turaka na grad morali pristati na srpskoj obali, u Šapcu. Nakon toga plove do Pančeva, a zatim kolima odlaze u Veliki Bečkerek, današnji Zrenjanin, gdje nekoliko večeri nastupaju s velikim uspjehom. Uspjeh se ponavlja i u Pančevu, no daljnji nastavak gostovanja više nije bio tako sretan, pa očajni Freudenreich glumcima daje vlastiti novac kako bi uopće mogli preživjeti. Na povratku ipak svraćaju u Beograd, gdje se buna u međuvremenu smirila, a tamošnji nastupi pretvaraju se u pravi trijumf, uz večeri ispunjene gozbama, svečanostima i slavljima. Poslije igraju i u Osijeku, usred stare kasarne u Tvrđi, a zatim i u Đakovu, gdje je, kako autorica kaže, tek trebalo probuditi zanimanje za dramsku umjetnost, uz prihod preslab za „zdrave želuce naših junaka“. U takvim epizodama ova knjiga posebno dobiva na živosti, jer povijest kazališta ovdje nije niz datuma i naslova predstava, nego stvarni put kroz neizvjesnost, oskudicu, političke nemire i kratkotrajne trenutke slave.

  Jednako su sugestivni i tekstovi koji govore o svakodnevnom siromaštvu staroga teatra. U zapisu Malko mizerije iz našeg starog teatra Antonija Kassowitz-Cvijić donosi niz pojedinosti iz oskudnoga života glumaca i glumica, pri čemu kazališna iluzija neprestano stoji nasuprot materijalnoj bijedi. Posuđivala se „čitava salonska toaleta“, a pojedini glumac nije mogao izaći na pozornicu ako mu kakav imućniji gospodin ne bi posudio prikladnu bundu. I sam ravnatelj Freudenreich glumcima je znao posuđivati svoju, no najupadljivija je, piše autorica, bila bunda ravnatelja Zajca s pjegavom kunovinom, toliko duga da je sitni Plemenčić u njoj pred publikom izgledao „kano sibirski pop u predugačkoj mantiji“. Takvi detalji nisu samo anegdotalni ukrasi, nego važan dio slike o kazalištu koje je istodobno živjelo od iluzije i improvizacije, od zanosa i oskudice. Tu se vidi posebnost Antonije Kassowitz-Cvijić: ona zna da povijest teatra ne čine samo veliki umjetnički uspjesi, nego i ovakve prizemne, gotovo komične, ali duboko znakovite epizode.

  Jedna od posebnih kvaliteta ove knjige jest i to što Antonija Kassowitz-Cvijić ne promatra kazališnu prošlost samo kroz ljude i njihove biografije, nego i kroz same materijalne tragove kazališnoga života. Tako vrlo detaljno razmatra autorstvo svečanog zastora u obliku lepeze, pod naslovom Djed, unuk i vila, koji se pripisuje Vjekoslavu Karasu i koji je bio postavljen 1850. godine. Taj je zastor tim dragocjeniji što je riječ o jedinom sačuvanom predmetu scenske opreme staroga kazališta na Gornjem gradu, Stankovićeva kazališta. Već iz takva primjera vidi se koliko je autorici stalo do onoga što bi se moglo nazvati materijalnom memorijom kazališta: ne samo do velikih predstava i slavnih umjetnika, nego i do predmeta, prostora i tehničkih uvjeta koji su činili kazališnu svakodnevicu.

  Slično vrijedi i za tekst o scenskim efektima u starom kazalištu na Markovu trgu, gdje Antonija Kassowitz-Cvijić priziva sjećanja umirovljenih glumaca koji govore o prošlosti, o zgodama i nezgodama vezanima uz rasvjetu, dok je ona još počivala na uljanim lampicama sa štitnicima, sve do uvođenja plinskoga svjetla u šezdesetim godinama 19. stoljeća. Ti su prizori osobito živi zato što ne nude samo tehnički podatak, nego i atmosferu jednog kazališta koje je istodobno bilo improvizirano, nesigurno i puno domišljatosti. Još je sugestivniji završetak toga zapisa, kada autorica opisuje selidbu inventara u novu kazališnu zgradu 1895. godine. Kada je, prema njezinim riječima, intendant Miletić počeo seliti nagomilani inventar, tek se tada do kraja vidjelo koliko se od 1838. u propadalištu nakupilo materijala, dovoljno gotovo za katastrofalan požar. U toj slici staroga kazališta, pretrpanog, zapuštenog i opasnog, ima nečega gotovo simboličnog: iza pozornice iluzije stoji svijet trošnosti, prenatrpanosti i stalne opasnosti.

  I tekstovi o kostimima i financijskim prilikama pokazuju koliko je ovoj autorici važno lice i naličje kazališnog života držati zajedno. Kostimi su često bili sastavljeni od svega i svačega, ponekad gotovo karikaturalni u odnosu na ono što je komad zahtijevao, a nad cijelim je tim svijetom, kako podsjeća, često lebdjela Demetrova krilatica: „Nemamo novaca!“ U tom smislu osobito su zanimljivi podaci o plaćama kazalištaraca za vrijeme uprave Adama Mandrovića i Ivana pl. Zajca. Najviše dramske gaže imali su ravnatelji Josip Freudenreich i Adam Mandrović, po 140 forinti mjesečno, dok su istaknute glumice i glumci, poput Markize Strozzi, Mace Perisove, Ivane Bajzove i Andrije Fijana, primali osjetno manje. Još je izrazitija razlika vidljiva u operi, gdje su najveće honorare imali vodeći izvođači, poput Ferenczijeve i Josipa Kašmana, dok su članice zbora, mlađe i starije, bile plaćene vrlo skromno. Posebno je važno što autorica ne ostaje samo na glumačkim i pjevačkim zvijezdama, nego donosi i podatke o tehničkom osoblju, majstoru rasvjete, portiru, krojaču, garderobijerki, podvorniku, vlasuljaru, brijaču, biljeterima, binskim radnicima i statistima. Ti podaci razbijaju idealiziranu sliku kazališta i pokazuju njegovu društvenu i ekonomsku stvarnost.

  Posebno je uspješno što Antonija Kassowitz-Cvijić ni u tim gotovo arhivskim, brojčanim dionicama ne gubi osjećaj za kazališnu sliku. Iza plaća, posuđenih kostima, loših uvjeta rada i stalnog računanja s oskudicom ipak ostaje ono zbog čega se teatar održava: trenutak kada navečer zasja u svjetlu lampi i kada se kićeni zastor polako podigne. Tada se, kako pokazuje i ova knjiga, makar nakratko zaboravljaju i siromaštvo i prenatrpan inventar i burne svađe oko isplata. Napetost između prizemne svakodnevice i kazališne čarolije jedna je od najprivlačnijih dimenzija ove knjige. Ona zagrebačku kazališnu povijest ne prikazuje ni uljepšano ni cinično, nego u njezinoj punoj, često proturječnoj živosti.

  Antonija Kassowitz-Cvijić ne zaustavlja se samo na povijesti umjetnika, tehničkoga osoblja, kostima, plaća i kazališnih zgoda iz 19. stoljeća, nego piše i o suvremenoj zagrebačkoj kazališnoj publici dvadesetih godina prošloga stoljeća, kao i o raznim zgodama i nezgodama staroga teatra. Ti tekstovi dodatno potvrđuju širinu njezina interesa: kazalište je za nju i pozornica i publika, i institucija i svakodnevica, i prostor umjetničke ambicije i prostor ljudskih slabosti. Završni tekst, Pismo mladog Miletića, izvorno objavljen u Kazališnom listu 16. travnja 1922. pod naslovom Zgodice i nezgodice u starom našem teatru, osobito je znakovit. U njemu se opisuje zapravo prilično duhovit sukob na glavnom pokusu Gundulićeve Dubravke u siječnju 1889. između mladoga Miletića i dosta starijega Nikole Milana, sukob izazvan obostranom povrijeđenom taštinom, ali razriješen tako da ga Nikola Milan na kraju okreće na šalu. U toj epizodi lijepo se vidi jedna od važnih odlika ove knjige: povijest kazališta ovdje nije mrtav niz činjenica, nego prostor karaktera, taština, nesporazuma i pomirenja, dakle živ ljudski svijet. Još je znakovitiji završni ton toga zapisa, u kojem se podsjeća da je Stjepan pl. Miletić već 1. lipnja 1894. postao intendant, a Nikola Milan njegov pouzdani prijatelj i savjetnik u kritičnim kazališnim trenucima. Time se i jedan naizgled sitan, gotovo anegdotalan sukob upisuje u širu povijest odnosa, sazrijevanja i kazališnoga života.

  Takvu knjigu nije mogla napisati slučajna autorica. Antonija Kassowitz-Cvijić, publicistkinja, književnica i pedagoginja, završila je Učiteljsku školu u Beču 1883., a po povratku u Zagreb radila je kao učiteljica i ravnateljica u Gradskom zabavištu, organizirajući njegov rad u skladu sa suvremenim pedagoškim načelima. Vodila je i vlastitu knjižaru i papirnicu, a od 1928. sređivala arhivsku građu u Zemaljskom arhivu. Taj spoj pedagoškoga iskustva, književne osjetljivosti i arhivske upornosti jasno se prepoznaje i u ovoj knjizi. Pisala je od 1883. u hrvatskim i austrijskim časopisima, književno djelovala od 1890., objavljivala kraće proze, igrokaze za djecu, zbirke pripovijedaka za mladež, feljtone o književnosti, glazbi, kazalištu i likovnim umjetnostima, kao i romantizirane biografije Lisinskoga, Freudenreicha, Kuhača, Ivana pl. Zajca i Marije Ružičke-Strozzi. Napisala je i dvjestotinjak biografskih članaka za ediciju Znameniti i zaslužni Hrvati te za zagrebački HNK prevela desetak opernih i operetnih libreta. Sve to pokazuje da je riječ o iznimno marljivoj i svestranoj autorici, čiji je golemi rad dugo ostajao podcijenjen.

  Izuzetna informiranost, radoznalost i marljivost u proučavanju najrazličitijih arhivskih materijala, duhovite kolumne u dnevnim novinama, opširni portreti velikih umjetnika, kao i sustavno bavljenje poviješću domaćeg kazališta od njegovih početaka, feljtoni, kritike i crtice o teatru čine temelj ove knjige. Ona je dragocjeno djelo koje nas živo vraća u prošlost, ne gubeći pritom ni tadašnju sadašnjost iz vida. Njezin lagani, neopterećujući stil, koji nikada ne teži akademskoj strogoći, osvaja iskrenošću i šarmom, ali joj upravo to, paradoksalno, nije osiguralo zasluženo mjesto među kroničarima kazališta.

  Činjenica da je Antonija Kassowitz-Cvijić crpila građu ne samo iz arhiva, nego i iz pripovijedanja, sjećanja i osobnih susreta s umjetnicima dodatno je obogatila njezine tekstove, ali je istodobno pridonijela njihovu podcjenjivanju u strožim historiografskim okvirima. Velika količina kazališnih marginalija, koje su u očima akademskih povjesničara često bile tek usputne crtice i nevažne epizode, zasigurno nije pogodovala punoj valorizaciji njezina opusa. U tome leži jedan od ključnih paradoksa ove knjige: ono što joj daje životnost i uvjerljivost ujedno ju je udaljavalo od kanonskog priznanja.

  Njezino pisanje o kazalištu pripada kod nas rijetkom žanru bilježenja kazališne povijesti koja ne zazire ni od banalnih, naizgled nevažnih anegdota, baš zato da bi što plastičnije prizvalo prohujala vremena. U toj spremnosti da se zadrži i na sitnom, svakodnevnom i prolaznom krije se posebna vrijednost njezina pristupa. Doza naivnosti i zanosa koja pritom izbija iz tih tekstova ne djeluje kao slabost, nego kao dirljiva potvrda autentične vezanosti uz kazalište.

  

  U sveopćem zaboravu koji je gotovo konstanta kazališta kao izvedbene umjetnosti, ovi zapisi donose dah jednog teatra koji nije uvijek uzvišen ni izdignut iznad svakodnevice, ali zato, u trenutku podizanja zastora, postaje nešto veliko i očaravajuće. Ta napetost između prizemnoga i uzvišenoga, između svakodnevice i kazališne iluzije, jedna je od najdragocjenijih dimenzija ove knjige.

  No možda je njezina najveća vrijednost u nečemu drugom: u sposobnosti da kazalište vrati u vrijeme, ali i vrijeme u kazalište. Ovi tekstovi ne čuvaju samo uspomenu na predstave i umjetnike, nego i na načine života, odnose i emocije koje bi bez ovakvih zapisa nepovratno nestale. U tom smislu Iza starog zastora nije samo knjiga o kazalištu, nego i knjiga o pamćenju. Stoga ona nadilazi okvire kazališne historiografije i postaje rijedak dokument jedne kulture u pokretu, u njezinoj prolaznosti i njezinoj trajnosti u isti mah. A to je možda i najviše što jedna ovakva knjiga može postići.

  Na kraju treba istaknuti i zahvaliti Hrvoju Ivankoviću na iznimno predanom i kompetentnom priređivačkom i uredničkom radu, bez kojega ovakav povratak Antonije Kassowitz-Cvijić u kazališnu svijest ne bi bio moguć.

  © Sanja Ivić, KAZALIŠTE.hr, 22. travnja 2026.

Piše: