Brehtijanska studija glume pod okupacijom

Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Ljubomir Simović, Putujuće kazalište Šopalović, red. Aleksandar Popovski

• 

  Iako nova premijera Satiričkoga kazališta Kerempuh prema svim kriterijima odgovara profilu ovoga kazališta i očekujućoj publici, čini se da dramski tekst napisan 1985. danas nije dovoljno atraktivan, unatoč svim njegovim pojavljivanja i uspjesima na mnogim scenama. Naime, u tekstu se osjeća doza dramaturške naivnosti i edukativnosti, a publika je danas ipak iskusnija, zna što je kazalište, pa je teško (po)vjerovati da još ima pojedinaca koji ne znaju kako funkcionira mehanizam kazališta, što je iluzija, koje svjetove odvaja zastor, tako da izostaje mimetički dio identifikacije i pretpostavljene komičnosti u crno-bijelome svijetu u kojemu glupi i neškolovani neprijatelj ne razumije kazalište. U takvu je dramskome predlošku intervenirala, aktualizirajući ga i adaptirajući dramaturginja Dora Delbianco, ujedno i prevoditeljica, ali čini se da je nemoguće bilo otkloniti sve nedostatke teksta gledajući ga kroz prizmu nas danas.

  Ova crna komedija švejkovskoga tipa, uza sve svoje nedostatke u kontekstu današnjega vremena, tematizira probleme neformalnih, neinstitucionalnih kazališta u bilo kojemu vremenu, kao i poziciju glumaca i glumica od srednjega vijeka, kojemu donekle inklinira, do danas. (Putujuća) kazališta slobodnih umjetnika vječno traže uvjete za rad, novac za produkciju, prostore za izvedbe, gledatelje, razloge, mogućnosti izvedbi u svim militarističkim društvima, ali i u svima onima u kojima postoji jasna vertikala vlasti i moći, ovdje pojačana njemačkom okupacijom države, koja zarobljava i umjetnike i umjetnost.

  

  Koegzistencija umjetnosti i rata česta je tema mnogih umjetničkih djela, a jedno je od velikih egzistencijalnih pitanja treba li se i može li se baviti umjetnošću bilo tko u problematičnim vremenima i koliko je to moralno, psihološki i socijalno opravdano. Primjere kazališta kao performativne umjetnosti koja supostoji s politikom nalazimo u svim ratovima, kao i potrebu dramskih umjetnika da u apsurdnosti rata sačuvaju malo ljudskosti, civilizacije, zrcalnoga odraza, života, a tako je bilo i u Domovinskome ratu kad su glumci donosili barem trenutno veselje i radost, drugu zbilju, vječnu istinu na bojišnice.

  Zanimljivo je ponovno čitati Brechta, na kojega se vjerojatno autor dijelom oslonio: „A sve sam pak izvrgnuo čuđenju, / Čak i najprisnije. Da je majka pružila djetetu grud, / Dojavio sam kao nešto sasvim nevjerojatno; / Da je vratar zalupio vrata pred onim koji se smrzava, / Kao nešto dotad neviđeno.“ (Pjesma pisca komadā). U ovoj predstavi uvijek kreativnoga i posvećenoga redatelja Aleksandra Popovskog u tom brechtijanskom teatru V-efekta i pokazivačke estetike izvrsno funkcioniraju Kerempuhovi glumci koji su „sažetak i kratka kronika vremena...“ prema Shakespeareovu i Hamletovu govoru. Gotovo su svi vrlo dobri i stvaraju pravu glumačku ludičnu suigru na sceni u izvrsnim i funkcionalnim kostimima (kostimografkinja: Mia Popovska), koreografirani sigurnom rukom Pravdana Devlahovića (suradnik za scenski pokret), uz sceničnu glazbu Marjana Nećaka (autor glazbe) i uz svjetlosne efekte Zdravka Stolnika (oblikovatelj svjetla).

  

  Na pozornici su dva zastora: jedan je crveni Kerempuhov, kojim se izvrsno poigrao i dizajner (Studio Cuculić) na naslovnici kazališne knjižice na kojoj glumac u crnini uranja glavu u crveni zastor umjetnosti, koji se u jednome trenutku spusti odvajajući proscenij od naizgled tajnovite unutarnjosti pozornice (nadali smo se da će se scena nakon ponovnoga otvaranja zastora promijeniti), u koju ponovno uranjaju. Drugi je bijeli, koji je za ovu predstavu osmislio scenograf Vanja Magić, a koji je pomaknut u unutarnjost prostora i dijeli još jednom scenu prema principu zlatnoga reza, a iza njega se nalazi nova glumačka stvarnost u koju je nemoguće prodrijeti, glumačka tajna koju je teško dešifrirati.

  Naoko jednostavan zastor koji se nameće bjelinom, ponekad se kazališno otvara i raskošno rastvara, prizivajući predstavu koja postoji u intenciji, ali se nikad ne dogodi, samo se čuju fragmentarni monolozi, dijelovi dijaloga, a najefektnije je scensko rješenje postupno mijenjanje boje zastora; naime, u okomicama postaje sve crveniji, krvaviji, ekspresivniji, dodaje se i crna boja i na kraju zastor funkcionira kao ekspresionističko slikarsko crveno-crno-bijelo platno Duška Šibla ili Murtićeva grafika, ispred koje se događaju zlodjela ili na platnu u zanimljivoj stripovskoj varijanti rezanja kose (video dizajn: Denis Golenja).

  

  I još malo Brechta: „Mnogi drže teatar za poprište / Proizvodnje snovā. Vas, glumce, drže za / Prodavače opojnih droga.“ (Teatar, poprište snovā). U tekstu i predstavi, postavljenome redateljskome kodu, najbolje se (s)našao Marko Makovičić na pretjerano eksplikativne, ponekad i površne dramske dijelove reagirajući novim pretjerivanjem, glumačkim stereotipima stvarajući novu komičnost kao putujući glumac Filip Trnavac kojemu je svaka u građanskome životu izgovorena replika šlagvort za tekst iz svih predstava koje je igrao i svih tekstova koje je memorirao: Schillera, Shakespearea… i koji su mu promijenili percepciju kazališta zbog kojega je i umro. Umro je zbog šlagvorta.

  Borko Perić kao Matija Šopalović, vođa kazališne družine, ponovno je izvrstan, noseći kazalište u genima i pronoseći ga scenom u dvostrukoj ulozi glumca koji glumi glumca, a još i vlasnika kazališta u kojemu je oružje samo rekvizit i motivator iluzije i u kojemu su izvrsne i Anita Matić Delić kao Elizabeta Protić koja često mora, u nedostatku muškaraca, a u maskulinoj dramskoj produkciji, igrati muške dramske uloge, kao i Josipa Anković kao Sofija Subotić koja svojom suptilnošću uspijeva otopliti i krvnikovo srce. Drobac je Tarik Filipović, vrlo dobro pozicioniran u za njega netipičnoj ulozi batinaša koji do tog emotivnoga susreta iza sebe ostavlja krvave tragove. Na toj su crnoj strani uvijek vrlo dobar i pogođen, u svome prepoznatljivome glumačkome kodu Dražen Čuček kao Majcen i Ozren Opačić kao uvjerljivi glupasti Milan koji ne razumije ni politiku ni kazalište.

  

  Protuteža je i glumačkoj družini i Nijemcima obitelj: gotovo neprepoznatljiv s perikom, karakterno vrlo dobro osmišljen Damir Poljičak kao Božo Babić, uvijek pouzdana Ines Bojanić kao njegova žena Gina na kojoj je cijeli teret obitelji, sinegdohalno i cijeloga svijeta i koja na dobro i funkcionalno osmišljenome koritu simbolično pere rublje (zarobljen im sin postoji samo kao figura in absentia), Ornela Vištica je (ne)moralna susjeda Semka, a Josip Brakus kao Darko mete pepeo mrtvih i spojnica je svijeta živih i svijeta mrtvih, simbolično funkcionirajući kao njihov sin. Svi se pripadnici triju životnih rukavaca: glumačkoga, neprijateljskoga i obiteljskoga na kraju razotkrivaju kao glumačka družina koja tako postaje jedina istina, glumci koji uvijek idu dalje i naprijed, pokrenuti nepoznatom silom, gradeći nove svjetove i novu kreativnost unatoč svemu ili baš zbog toga.

  Savjet: treba pogledati predstavu.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 20. travnja 2026.

  Autorski tim:

  Redatelj: Aleksandar Popovski
  Prijevod: Dora Delbianco
  Autorica adaptacije i dramaturginja: Dora Delbianco
  Scenograf: Vanja Magić
  Kostimografkinja: Mia Popovska
  Autor glazbe: Marjan Nećak
  Suradnik za scenski pokret: Pravdan Devlahović
  Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik
  Asistentica redatelja: Tea Čorluka
  Asistentica scenografa: Ana Doljanin
  Kiparski radovi: Alma Mimica
  Video dizajn: Denis Golenja
  Inspicijentica: Lorena Matešić
  Fotografije: Mario Delić

  Glumci:

  Dražen Čuček: Majcen, Sipo
  Ozren Opačić: Milan
  Tarik Filipović: Drobac
  Damir Poljičak: Božo Babić
  Ines Bojanić: Gina
  Ornela Vištica: Semka
  Josip Brakus: Darko
  Borko Perić: Matija Šopalović
  Anita Matić Delić: Elizabeta Protić
  Josipa Anković: Sofija Subotić
  Marko Makovičić: Filip Trnavac

Piše: