Lear s mjerom i bez viška suvremenih upisa

HNK u Varaždinu: William Shakespeare, Kralj Lear, red. Ivan Plazibat

• 

  Pomodnost aktualizacije kanona trajna je opsesija suvremenog kazališta. To je traženje uvijek novih načina na koje će se svima poznati dramski predlošci osuvremeniti ili približiti aktualnostima, s njima postaviti i povezati na načine koji omogućuju izravnu komunikaciju sa suvremenošću. Nasuprot njemu stoji pristup koji razumije dramski tekst od kojega polazi te u njega ne upisuje značenja suvremenih aktualnosti, barem ne primarno, izravno i očito. To se ponekad, nažalost, svodi na muzealizaciju dramske baštine. Izbjegavajući svaku od ovih krajnosti, bilo postavljanje Shakespearea „onako kako se postavljao u bardovo vrijeme“, bilo upisivanje u njega značenja kojih u dramama jednostavno nema, počesto je najteži put – tražiti u bardovim dramama ono što ga čini kanonskim autorom i njegova djela zanimljivima u svakom vremenu i kontekstu. Ipak, ponekad se na hrvatskim scenama može vidjeti i predstava kojoj to, barem donekle, uspijeva. Jedan od primjera ostvaren je u Varaždinu, gdje je redatelj Ivan Plazibat premijerno na Velikoj sceni postavio Kralja Leara.

  Tamni tonovi scenografije (Davor Molnar) i kostima (Petra Pavičić), osim kao stilizacija srednjovjekovlja, funkcioniraju i kao konzistentni element izgradnje atmosfere. Ona je tmasta, teška, prekrivena prijetećim i rastućim ludilom, suspregnutom i potisnutom žudnjom za moći i snagom, ali i apsurdističkim naznakama humora. Za Plazibatov rukopis prepoznatljivi tonovi crne, zemljane i sive, koji često funkcioniraju više kao artefakti sredine nego kao izrazi misaonih stanja karaktera, u ovoj su se predstavi posve stopili sa starim, no nikako starinskim prijevodom hrvatskog klasika Antuna Šoljana. Za velikim stolom, gdje se događa prvi obiteljski rascjep i naznaka kraljeva ludila, u tumaranju napuštenog kralja ili tamnici, svaka se scena stapa u cjelovitu konzistentnost vizualnog koja je ono što ovu predstavu drži zajedno.

  

  U glumačkom se ansamblu moglo se tijekom premijerne izvedbe vidjeti, a još više čuti mnogošto. Dok je Ljubomir Kerekeš (kojem je Lear impresivna 120. premijera) pokazao, u boljim trenucima, kako još uvijek uspijeva pronaći karakterne, a zatim i izvedbene registre koji njegovog kralja čine zastrašujuće suspregnutim scenskim gubitnikom, dok je u lošijima znao (na premijeri ipak tek rijetko) otklizati u svoj prepoznatljivi karikaturalni falset, drugi su članovi ansambla znatno varirali u izvedbama. Na prvo mjesto svakako treba staviti Deu Presečki. Iako je već igrala slične uloge, Presečki u dvama rolama, Cordelije i Lude, a posebno u potonjoj, pokazuje iznimnu sposobnost za scensku preobrazbu. Pjevajući, svirajući na mandolini, snažnih i Ludi primjerenih gesti i izraza lica, Presečki stvara lik koji je čas u humornom odmaku, a čas u ciničnom komentaru te funkcionira kao svojevrsni čičerone za izgubljene, vodič koji ne vodi nikamo, ali ne zato što ne zna ili ne želi, nego zato što se vođeni ne dopuštaju voditi.

  Kraljeve kćeri Goneril i Regan, u koloristički distingviranim haljinama (plava i zelena) igraju Hana Hegedušić i Tea Harčević, korektno, no ne i sasvim ekspresivno. Marinko Leš postigao je luk od suzdržanosti do ekspresivnog očaja kao Gloucester. Karlo Mrkša kao Edgar, Gloucesterov sin, impresivan je u vlastitom ludilu, posljedici zabluda, koje poprima monstruozne karakteristike, što glumac uvjerljivo ostvaruje u pamtljivom prizoru. Lovro Rimac, makar siguran, mogao je biti uvjerljiviji u malicioznosti kao Edmund. Grofa od Kenta tumači Sunčana Zelenika Konjević pomaknuto i pomalo zajedljivo. Uglavnom uredne su uloge Vida Ćosića kao Oswalda i vojvode Burgundskog, Pavla Matuška kao vojvode od Albanyja te Roberta Španića koji se pojavljuje kao više manjih likova. U tekstu koji glumci izgovaraju sa scene zadržani su, dakako, stihovi, što je rezultiralo šarolikim scenskim govorom koji će se, treba se nadati, popraviti repriznim igranjem.

  

  Varaždinski Lear jedna je od onih predstava kakve konzistentno izlaze iz radionice redatelja Ivana Plazibata. Radovi su to prepoznatljivog senzibiliteta za aktualnost klasika koja nije postignuta upisivanjem, nego razumijevanjem. S jedne je strane to dobro i korisno u kazališnoj kulturi u kojoj se prečesto pojavljuje bilo nerazumijevanje, bilo aktualizacija obilnom adaptacijskom nizankom upisivanja značenja koja je teško očitati u predlošku. No s druge strane, kada se sagleda upravo u tom, širem kontekstu scene na kojoj nastaje (ne samo i isključivo varaždinske), Kralj Lear pokazuje koliko je upravo takav pristup, koji je u osnovi estetska rutina (ako i osobno prepoznatljiva, pa stoga stilski osebujna) postao iznimka. A mogao bi i trebao biti pravilo prema kojem bi se onda gradio otklon.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 18. travnja 2026.

  Autorski tim:
  
  Prevoditelj: Antun Šoljan
  Redatelj: Ivan Plazibat
  Scenograf:  Davor Molnar
  Kostimografkinja: Petra Pavičić
  Skladateljica: Nevena Glušica
  Jezična savjetnica: Ines Carović
  Oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec
  Inspicijent: Vedran Dervenkar
  Šaptačica: Natalija Gligora Gagić

  Glume:
  
  Kralj Lear: Ljubomir Kerekeš
  Cordelia / Luda: Dea Presečki
  Goneril: Hana Hegedušić
  Regan: Tea Harčević
  Gloster: Marinko Leš
  Edmund: Lovro Rimac
  Edgar: Karlo Mrkša
  Kent: Sunčana Zelenika Konjević
  Vojvoda od Albany: Pavle Matuško
  Francuski kralj / Vitez iz Learove pratnje / Francuski vojnik / Konj: Robert Španić
  Vojvoda burgudski / Oswald: Vid Ćosić

Piše: