Predstava koja osvaja vizualnošću i nježnom poukom o autentičnosti

19. Festival hrvatske drame za djecu Mali Marulić, 13. – 17. travnja 2026., Gradsko kazalište lutaka Rijeka: Dan kad sam se pretvorio u pticu, autorica i redateljica Tamara Kučinović

• 

  Tamara Kučinović, vrsna redateljica, glumica i lutkarica, predstavila se na 19. Malome Maruliću, uz suptilno režiranu predstavu Balonom iznad Kapadokije, još jednim poetski ispisanim tekstom (prema motivima slikovnice Ingrid Chabbert i Raula Nieta Guridija), za koji potpisuje i režiju. Kazališna poetika Tamare Kučinović prepoznata je odavna kao dominantno intimna, što se itekako osjeća i u predstavi Dan kad sam se pretvorio u pticu, načelno namijenjenoj najmlađem uzrastu. No kako je riječ o redateljici koja intenzivno pomiče granice kazališnoga jezika, i za ovaj se njezin teatarski uradak sa sigurnošću može reći da idejno zadovoljava publiku svih uzrasta. Propitkivanje intrigantnih životnih situacija uvijek ide u paru s nekim metafizičkim odjecima, vidljivima u većoj ili manjoj mjeri u gotovo svim redateljičinim ostvarenjima.

  Dan kad sam se pretvorio u pticu osvaja primamljivim vizualnim identitetom koji u prvi plan stavlja dub kao ptičje stanište. Gnijezda koja vise u natprirodnim veličinama, poticajni su simboli sigurnoga utočišta, dok šumski kor, sastavljen od glumaca i lutaka (Andrea Špindel, Petra Šarac, Almira Štifanić, Alex Đaković i David Petrović), najavljuje neobičnu priču o skromnome i stidljivom dječaku Jakovu koji se prvog dana škole zaljubljuje u djevojčicu Klaru, obožavateljicu ptica, ali na slobodi. Kako bi joj se približio, odlučuje se maskirati u pticu.

  

  Impresivno osmišljena prirodna scenografija, oživljena melopejskim šumskim zvukovima (raznovrsni cvrkuti ptica, šum lišća), konstantno podražava sva čula pa se cijela predstava doživljava u potpunosti sinestezijski. Moglo bi se reći kako je upravo audio-vizualni segment predstave opažajno nadređen i samoj priči vrlo jednostavna tijeka. Ptičji kor, naime, vijeća može li Jakov postati članom njihova jata s obzirom na to da nema pravoga kljuna ni krila s perjem. Prizori koji se nižu pred najmlađima puni su poezije, osobnih osjećaja i borbe za osvajanjem „svojega mjesta pod suncem“. Jakov sve više nalikuje malom Don Quijoteu dok upada u nevjerojatno teške situacije zbog promjene identiteta. Posebna je vrijednost predstave u njezinoj edukativnosti i leksičkome bogatstvu: mališani se, naime, susreću s mnogobrojnim pojmovima iz prirodnoga okruženja, koji se mogu apsolvirati i kroz kazališni medij interaktivnim praćenjem. Više puta scenom odjekuju riječi koje mališani najbrže usvajaju još u predškolskoj dobi, primjerice: ornitolozi, vodomari, češljugari, ćuci; parenje, sirinks itd.

  

  Međutim, Jakov će vrlo brzo udariti glavom o prvi zid kad shvati da ne može pjevati poput ptice jer nema sirinks – vokalni organ kojim ptica proizvodi zvuk. Motivski se uz njega povezuje pojam siringe, instrumenta koji se još naziva i Panova frula. Ideju o prirodnoj autentičnosti lijepo u predstavi podcrtava nedvojbeno glazba, koja izvire iz glazbala načinjenih od prirodnih materijala (frulice, udaraljke, bubnjevi). Jakov se pak ocrtava kao uljez u tom arkadijskom ptičjem svijetu – njegova izgubljenost i obezglavljenost bivaju sve izraženijima iz dana u dan. Nakon sirinksa i krila, na red dolazi obračun s posljednjom Jakovljevom iluzijom: kljunom. Najduhovitiji su prizori ove lutkarsko-igrane predstave prizori oponašanja ljubavnog zavođenja u životu ptica, a napose dječakov groteskni pokušaj konzumacije svekolika zrnja u restoranu Kod djetlića.

  Tilen Kožamelj sugestivno je povezao osobnost lutke s karakterom glavnoga lika, koji sazrijevanjem iz tabora antijunaka dolazi na prijestolje osviještena junaka. U trenutku kad Klara preuzme stvar u svoje ruke, dolazi i do katarzične izgradnje Jakovljeva samopouzdanja: „Ja nisam ptica, ali sada mogu letjeti!“ Dakako, od proljetne ljubavi, za djevojčicu koja mu dokazuje što znači izvornost i autentičnost. Pojavljivanjem Klare-lutke, čiji se lik sljubljuje na otvoru gnijezda s Jakovljevim, zaokružuje se priča koja poučava i one najmlađe o važnosti očuvanja šuma, poštovanju tuđega doma, a ponajviše o tome što znači biti autentično svoj i slobodan.

  

  Tamara Kučinović kreativnim je pristupom osmislila podjednako edukativnu, poetičnu, ali i zabavnu predstavu, čiji će bogati sadržaj najmlađi gledatelji sasvim sigurno još naknadno propitkivati i istraživati uz pomoć roditelja, odgajatelja i nastavnika.

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 16. travnja 2026.

  Tekst i režija: Tamara Kučinović
  Vizualni identitet predstave: Volha Milovič
  Glazba: Ivana Đula i Luka Vrbanić

  Igraju: Andrea Špindel, Tilen Kožamelj, Petra Šarac, Almira Štifanić, Alex Đaković i David Petrović

Piše: