Male dječje laži i prikrivene istine odraslih

19. Festival hrvatske drame za djecu Mali Marulić, 13. – 17. travnja 2026., Dječje kazalište Dubrava, Zagreb: Ivan Kušan, Lažeš, Melita, red. Lea Anastazija Fleger

• 

  Uprizorenje Kušanova klasika Lažeš, Melita na 19. Festivalu hrvatske drame za djecu u splitskome Gradskom kazalištu lutaka potvrdilo je bezvremenski kultni status jednoga od najčitanijih romana dječje književnosti, napisanoga davne 1965. godine, a potom i ekraniziranoga.

  Idući za ostvarenjem audio-vizualne dojmljivosti, kao temeljne vodilje privlačenja dječje pozornosti, Lea Anastazija Fleger Kušanovo je djelo iščitala kroz vizuru afektivnoga sazrijevanja mlađega osnovnoškolskog uzrasta, onoga koji još sustavno nije uplovio u toksičan svijet digitalne stvarnosti. Dinamičnim pretapanjem stvarnosnih prizora, koji publici otkrivaju tko je Melita, i zamišljena svijeta, fantastično prizvana gotovo infracrvenim filmskim prizorima usporenih pokreta, neke druge, izmaštane dimenzije, postupno izranja priča o djevojčici koja odlučuje lagati jer smatra da u tome nema nikakva zla. Lidija Penić-Grgaš ležerno i sigurno utjelovljuje razigranu djevojčicu – obožavateljicu neobičnih laži, kojima do ludila dovodi svoje ukućane i školske prijatelje. Njezine nehajno svezane kikice iskaz su djetinjega bunta i pokušaj zatomljavanja onih prvih nesigurnosti koje se javljaju u toj dobi.

  

  No nije samo Melita nesigurna i lažljiva biljka u predstavi: tu je primjerice i ekscentrični profesor sklon preuveličavanju i iskrivljavanju činjenica o vlastitom obrazovanju. Iako se Melita i u samome naslovu dramatizirana Kušanova teksta ističe kao glavna negativka i centripetalni lik, ipak su najviše glumačke pozornosti ukrali Igor Jurinić, u dvostrukoj ulozi (ćudljiva profesora i Nenada, Melitina brata-izjelice), te posebno Mirela Videk Hranjec s čak tri pojavljivanja na sceni – u svojstvu pretjerano brižne majke, control freaka, Melitine školske prijateljice Verice i empatične tete slikarice. Jurica Marčec također je imao pozamašan angažman: iznijeti, naime, lik Melitina rastresena ali dobroćudna oca, ovisnika o nikotinu, lik razrednoga prijatelja Šilje i psa Sultana, čijim je živopisnim utjelovljenjem izazvao salve smijeha u publici.

  Melitin lik postupno biva razotkriven kao vezivo mnogobrojnih događanja u obitelji i školi: njezine laži još više pod povećalo stavljaju manipulativna ponašanja i svijeta odraslih. Nitko u njem nije imun na neka prikrivanja istine i zakulisne igre. Osjećajnoj Meliti mama povjerava brigu o tati i bratu za vrijeme svojega odsustva pa se kratka pustolovina inteligentne kćeri pretvara u njezinu malu školu života: na djelu spoznaje kako je teško iskorjenjivati tuđe nedostatke, posebno emocionalnu glad brata Nene, koja ga je i dovela do pretilosti, i tatinu ovisnost o cigaretama.

  

  Izravna interakcija Melitina lika s publikom (u trenutku traženja ptića Pinkija u gledalištu) zahvaća vrhunac dramskoga zapleta koji bi očekivano trebao donijeti neko razrješenje u pogledu njezinih osebujnih laži, izgovorenih pred najbližima. No događa se upravo nešto sasvim suprotno: dok Melitine laži blijede kao spoznajna činjenica, gasnući u obzoru tipičnih djetinjih iskrivljivanja činjenica iza kojih stoji nedostatak roditeljske pažnje, one koje pripadaju svijetu odraslih, gurnute pod tepih, odjednom izviruju kao velike laži s kojima se treba obračunati sub radicis. Malobrojna odrasla publika lako, dakako, prepoznaje i kome se upućuju oštrice nevidljive kritike: neprimjerenim modelima školskoga poučavanja, ali i permisivno-zaštitničkim stilovima roditeljskoga odgoja.

  Lažeš, Melita ponajviše se može okarakterizirati kao dinamična i zabavna predstava u kojoj sve podsjeća na uzbudljiv svijet dječje mašte i njezine potrebe za izgradnjom sigurne emocionalne luke u kojoj nema mjesta neprihvaćanju i osudi. Koloristički podcrtana kostimografija na živopisnoj sceni, koja razotkriva trolisni dramski prostor (obiteljski dom, vrt, škola), skladno upotpunjuje pojavnost različitih tipova dramskih lica i njihova dramskog izričaja kojemu je osnova humorni diskurs, lišen idejne pretencioznosti. Treba li male laži hraniti stimuliranjem ili konstruktivnim oprostom, temeljno je pitanje Flegerine predstave, koje međutim ciljano ostaje u zraku kao najveća intriga.

  

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 15. travnja 2026.

  Dramatizacija i režija: Lea Anastazija Fleger
  Scenografija: Petar Novak
  Kostimografija: Tea Bašić Erceg
  Glazba: Frano Đurović

  Igraju: Lidija Penić-Grgaš, Mirela Videk Hranjec, Igor Jurinić, Jurica Marčec

Piše: